Thursday, December 5, 2013

Paradoks-Devojka u Prvoj Smeni


Trgla je jednu ljutu.
Ne pije.
U principu.
Ali, sada je morala. Svemir oko nje je prsao u milion komadića i kao da ga je nazad sklopilo neko derle sa daunovim sindromom baš onako kako slaže jebeni puzzle - nasilno gurajići, gnječeći i cepajući neodgovarajuće deliće dok se nekako ne spoje, ostvarujući tako haotičnu viziju potpunog ludaka.
Nasula je još jednu.
Nije, naravno, ovo prvi put. Nije ni stoti. Od kada zna za sebe živi sa tim sranjem. Čitavo objašnjenje - koje deluje čak i luđe od samog problema - uključivalo je njenu majku, Džejmsa Dina, stari model "Forda", previše crnog vina i sasvim slučajno putovanje kroz vreme pomoću, ispostaviće se, magičnih papilotni kupljenih od neke stare ciganke na Kalenić pijaci. Od samog svog života se nikada nije propila, ali od objašnjenja za njega verovatno hoće.
Trgla je i drugu.

Mladić u uglu kafića - koji je sada izgledao kao turska zadimljena me'ana - mahnuo je rukom. Zakolutala očima i krenula ka stolu. Bilo ih je četvoro i bili su njeni redovni gosti. Dolazili su kad god bi svet otišao dođavola... što je bilo sve češće. Dolazili su u "spačeku" kupljenom u Nemačkoj, na partiju-dve karata, na po koju rakiju. Dolazili su da se "zagreju pre igranke na Kališu ili Mašincu". Bilo ih je četvoro, dvoje su bili u crnim odelima, jednom je falio sako, pa je bio samo u prsluku, a poslednji je nosio neki široki džemper oker boje. Kako je prilazila, čula je ovog u prsluku kako priča.
"Ma, kakav Mile Lojpur! Kažem vam, na sajmu će biti festival gitara. Ja i oni moji vežbamo celo leto, pobedićemo..."
"Izvolite?", procedila je kroz zube.
"Ah", momak u prsluku se zbunio, "Ovaj, četiri kajsije, lepotice"
"Ja ću dunju!", iznervirano je viknuo onaj u džemperu.
Da, uvek je bilo tako. Tri kajsije, jedna dunja. Dok se vraćala ka šanku već je čula priče o Sofiji Loren i tome koliko bi je posedovali. Posle toga će, pomisli mlada kelnerica na ivici nervnog sloma, pričati o pravima studenata i marksizmu, o doživljajima iz drugog svetskog rata, drugu Titu i Jugoslaviji. Onda će se osvrtati levo i desno, svi odreda preplašeni, verovatno će svuda oko sebe videti udbaše u kožnim manitlima, pa će na kraju zapaliti iz kafane. Niz beogradsku ulicu prepunu... pa, ne baš prepunu u savremenom smislu pojma "saobraćajna gužva"... dakle, "prepunu" kockastih "tristaća", malenih "fića", još manjih vespi i po nekog "vagena". 
Oni će tom ulicom otići, a ona je došla uskom, kaldrmisanom pariskom ulicom koja je bila prepuna zanatskih radnji,crvenih fenjera i kafića, ulicom iz koje se video još uvek nedovršeni Ajfelov toranj. I sa te ulice je ušla - pritom se ne pitajući zašto na svako pominjanje Pariza baš mora da se pomene i prokleti toranj - u klišeizirani, prašnjavi, otrcani salun negde daleko na divljem, divljem zapadu. Salun se, dok je prala čaše, pretvorio u mehanu sa trbušnim plesačicama, arapskom muzikom i nargilama.

Kicoši su igrali karte i ispijali rakije, jedan crnac je u ćošku čitao "Moju borbu", a trbušne plesačice su se lizale u drugom. Sve je bilo uobičajno po standardima potpuno ludog uma. Ali, ona nije bila luda... Ovo joj se dešavalo svakog punog meseca, kad god bi dobila i... kada bi posebno zagorela.
Bilo je jutro, menstruaciji nije bilo vreme. Dakle.. Ah, dođavola, proklela je kelnerica u sebi. 
Čula su se zvonca okačena iznad ulaznih vrata kafića-mehane. Ušao je ćelavi, visoki lik u crnoj šuškavoj trenerci, belim čarapama, fluoroscentim patikama sa vazdušnim đonom i crnoj atlet majici. Tu je bila i obligatorna kajla sa velikim raspećem od kojeg kao da mu se malo pokrivio vrat. Slika i prilika.
Seo je sto do onog nesretnog crnca što se zanima za firerove misli. 
Prišla mu je. Atlet majica, nažalost, nije sakrivala lošu tetovažu Svetog Save na levom bicepsu. Čekaj. Zaškiljija je očima.  Levo od sveca, doduše dosta manji, mogao je biti Niče - ili pak Karađorđe - a desno neko ko je mogao biti Gete, ali i nije morao. Zaboga, nemojte štedeti na tetovažama. Nikada. 
Atlet majica... napolju je bio decembar mesec. 
"Ribo, dačeš mi jedan točeni "Jelen" da se rashladim. Ubi ova vručina, a?"
"Vrućina?"
"Da, bre, znači vručiji juli ne pamtim!"
Klimnula je glavom. "Stiže pivo."
"Ajde mačko"
"Zagorela, da. Očajna, ipak, nisam", pomislila je dok je ubrzavala ka šanku i osećala njegov goveđi pogled na zadnjici. 

Kicoši su otišli. U žurbi. Jedan je čak zaboravio svoj šešir. Prišla je stolu da pokupi čaše i zameni pepeljaru ispod koje je stajao novac kojim su platili piće. Velika, odrpana plava novčanica sa slikom zgrade skupštine i na gornjoj strani ćirilicom, a na donjoj latinicom ispisanio "SOSIJALISTIČKA FEDERATIVNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA". Bila je to novčanica od pedeset dinara štampana tokom šezdesetih godina prošlog veka. Divno, pomislila je, već počinjem da stvaram kolekciju kući.
Kada je videla da ćelavac iz ranca - kojeg nije ni imao kada je ulazio u kafić-salun-mehanu - vadi "Braću Karamazove", nije mogla da ne opsuje naglas. I da ne trgne i treću rakiju.

I tako, smena je tekla. Pitala se kako je, ako joj je dosadno sada - dok je sve savim nenormalno, dok se čuju pohotni uzdasi dve rasne, mada za njen ukus previše masne, trbušne plesačice iz WC-a - preživljavala obične dane? Teško, svakako, no, ipak je prosta dosada bila bolja od ove sulude.
Izvadila je ukrštene reči.

***

Za šankom je sedeo kauboj. Revolveraš. Verovatno neki bandit. 
Ušao je lupivši vratima, gotovo ih trgajući iz šarki. Pljunuo je. Pogledao po mehani, ugledao mladu šankeru i od tada nije skidao pogled s nje.
Duge, masne, smeđe kose koja se slivala iz crnog, prašnjavog šešira. Riđe brade. U otrcanim cipelama, braon pantalonama i košulji.
Sedeo je. Gledao ju je. Ćutao je.
Spustio je jedan od svojih revolvera na šank.
"Burb..." krenuo je. Ponovo se zagledao u nju. "Dry martini... shaken, not stirred", dodao je nakon pauze. Imao je sasvim promukli glas.
Oh, divota, prljavi kauboj priča ko jebeni Bond!

Papir na kome je, drhtavom rukom, pisana ova priča, poče je da se menja, da se gužva i ispravlja, da pulsira u ritmu ostarelog srca. Priča je pisana godinama nakon tog dana kada je svet poslednji put otišao dođavola. Priča je pisana godinama nakon što je kelnerica prvi put videla kauboja. Priča je pisana mršavom rukom, koja beše naružena (kauboj bi je ljubio i govorio da je "okićena") staračkim pegama. Priča je pisana dok je kauboj dremao u svojoj ljuljašci na tremu. Dok je Sunce zalazilo.
Priča je pisana drhtavom, mršavom, pegavom rukom starice koja pre pola veka beše kelnerica i student.
Njena priča se sada otrgla od nje. Pulsirala tempom njenog bolešljivog srca. Poletela je kao nošena vetrom. Papir se u vazduhu ispravio kao d n ikada gužvan nije bio i... slova su počela da se mešaju, da idu levo-desno, gore-dole, haotično se sudaraju i odbijaju poput kuglica za tombolu. I to samo jedan pasus. Pasus o pravljenju tog prokletog martinija. 
Na kraju papir je pao u njene ruke.
Pasus je bio sasvim izmenjen. Nije bio napisan iz njene perspektive.

Reči su izletele iz mojih usta. Ostao sam savim zaprepašćen njima, nisam čak ni znao njihovo prokleto značenje. Jezik mi je ostao potpuno svezan i nisam mogao reći da se šalim,  da... sam se zbunio, da sam šta god, da hoću samo dobar, stari burbon i ništa više. A i Ona je radila tako brzo i tako vešto. Odmah je uzela čašu sasvim čudnog oblika koja ne bi preživela niti jednu salunsku tuču il' pucnjavu, natrpala u nju brdo leda... ali, tako čudnog leda, isečenog u sasvim ravnomerne i potpuno providne kocke. Zatim je u veliku metalnu čašu stavila još leda i onda sipala tek malo nečega što je nazvala "Vermut", pa je drugom metalnom čašom zaklopila i počela da meša i trese sve to skupa. O, bože. Tek tada mi je bilo sasvim drago što nisam naručio prosti burbon. Naglo je stala, skinula jednu od čaša, uzela malo metalno sito i, na moje zaprepašćenje, prosula sav vermut i vodu u koju se led rastopio. Zatim je uzela flašu džina i nalila zamašnu količinu u metalnu čašu sa ledom, ponovo zaklopila, jako udarajući dno gornje čaše. Čvrsto je stisla čaše, toliko čvrsto da su prsti počeli da joj bele. Srce mi je zastalo. Prinela je čaše grudima i počela da ih trese. I ponovo - o Bože! Sada je to trajalo mnogo brže. Trajalo je čitavu večnost. A, Ona. Plavokosa, sitna, ali takva da su joj se mišiće gotovo ocrtavali dok je tresla čaše, gledala me je pravo u oči. Goreo sam pod tim pogledom. Prokleto sam želeo da zažmurim, da se okrenem, da odem. Nešto ovde nije bilo kako treba. Dešavalo se sve ovo i ranije, ali nikada ovako. Ma, celo to jutreo je bilo čudno: oni zeleni ljudi, ona mačka što psuje na španskom... no, ovo je bilo nekako najgore, kao da moj život nije samo moj, kao da sam Bog (tada sam se, priznajem, plašio da je Đavo upleo prste, a da je ovo ispred mene ništa više od veštice ili sukube). Želeo sam pobeći, ali, nisam mogao. Ne, pogled sa nje nisam mogao skinuti. Od kako sam je ugledao iza tog šanka i još dugo, dugo nakon tog prvog martinija u mom životu. U mom novom životu. Tek kasnije, kada je završila smenu, mogao sam pogledati nešto osim nje, istinski videti čudan salun oko mene i čudne ljude u njemu. Tek onda sam maogao izaći, držeći za ruku tu plavu devojku, u grad sasvim drugačiji od mog. U svet sasvim drugačiji od mog. U svoj novi život. Ali, sve to je bilo kasnije.
Ona je tresla čaše.
I gledala me...

Papir je dozvolio starici da nastavi sa svojom pričom, sledeći pasus napisan njenom rukom ostao je sasvim neizmenjen.

 O, bože.
Nešto u njegovom pogledu.
Trgla se. Martini, koji i inače treba mešati, ne tresti, je verovatno bio sasvim uništen. Prosula je led iz čaše i u nju procedila martini. Spustila je u čašu tri maslinke na čačkalici i gurnula je ka kauboju. Koji ju je gledao. Prhivatio je čašu i popio ledeni martini na iskap. Uspeo je da se namrštio, ali da ne zatvori oči. Gledao ju je.
 Nešto u njemu.
Osećala se kao voz na šinama, kao automobil na auto-putu... kao da nema izbora, kao da nema levo i desno, kao da njen život trenutno nije samo njen. Kao da neka sila spolja deluje. Želudac joj se skupio. Glava ju je zabolela.
Tada su vrata mehane pukla. Nešto je udarilo u njih lomeći stakla, kršeći drvo, šarke su konačno popustile i ostaci su popadali na pod mehane-kafane-kafića-saluna. Ušao je prokleti pećinski čovek sa toljagom o ramenu, velikim kurcem međ' nogama i još većim žbunom dlaka oko njega.
"Ovo je previše", pomislia je kelnerica, uvatila flašu one rakije i namignula kauboju.

***

Malena starica je prestala da piše. Dovoljno za večeras, govorila je sebi. O tome kako nije iz te kafane izašla zagorela, o tome kako su isterali one dve trbušne plesačice iz WC-a (iako je kauboj predložio da ostanu), o tome kako ga je, držeći za ruku, izvela u Pariz sa kraja devetnaestog veka, sutra će. Ili prekosutra. Nešto joj je govorilo da ne mora žuriti. Spustila je plastičnu hemijsku olovku koju je još tog dana, u toj kafani, greškom stavila u svoju tašnu i koju je juče sasvim slučajno pronašla ispod kreveta, pogledala još jedared papir-koji-nije-bio-običan-papir i koji joj je vetar juče doneo - bila je zadovoljna napisanim. 
Polako, uz tihi jauk svojstven samo ljudima sa bolovima u leđima, ustala  je sa stolice. 
Upitila se ka kuhinji.
Skuvaće čaj, pa proboduti svog ostrarelog kauboja.

No comments:

Post a Comment