Jutro
Pre mesec dana
"Moram pozvati menadžera! Dosta je Pisanja!", rekao je sav znojav.
***
“Slušaš li ti mene?“, treštalo je iz malenog zvučnika mobilnog telefona.
Pisac ga nije slušao. Čovek s one strane žice je galamio i pljuvao u slušalicu dobrih pet, deset, dođavola, pomislio je pisac u fotelji, dok je gledao na preskupi ručni sat marke Louis Moinet, prokletih dvadeset minuta! „Jebiga... izvini, ali...“, nastavljao je piščev menadžer iznenada tišim, mirnijim glasom. Naizmenična vika, vređanje, psovanje i izvinjenja, te večeri, kao i nekolicinu puta ranije. Ceo razgovor kao prokleti deja vu! Ali, ovaj je poslednji, govorio je sebi srednjovečni... ne, prastari čovek zavaljen u svoju kožnu fotelju, sa mobilnim telefonom prislonjenim na desno uho. Poslednji.
„Druže... razumi...“, pokušavao je pisac da prekine poplavu reči s druge strane. Neuspešno. Njegov menadžer kao da ga nije ni čuo. Nastavljao je po starom: „Imamo tako dobru stvar ovde! Tvoje knjige, one... one se prodaju luđe no ikada! Idu serije, filmovi, ponude sa svih strana! Zašto stajati? I, zanemari novac na sekund, ako je tolike sume uopšte moguće zanemariti, nagrade na sve strane i ljubav miliona fanova. Svet je još uvek gladan tvojih priča, a ti? Ti si ih još uvek pun!“
Nije. Isceđen kao testisi porno glumca nakon osmočasovnih napora na setu. Da li je njegov menadžer toga svestan? Sigurno jeste. Svi su. Čak i većina tih „fanova“. Ko to ne vidi, nije ništa do budale... a hvale i nagrade od takvih ga posebno ne dodiruju i ne motivišu. Njihov novac, doduše, nije tako loš. Ali i novca je bilo previše. Jebalo mu se čak i za novac!
Ma, sve je to nebitno sranje. Novac. Inspiracija. Nagrade. Jebeni san... NE! Pogledavši predmete na stočiću pored fotelje, opomenuo je sebe pisac, nije to bio samo san. Vizija. Otkrovenje! Od same pomisli na minulu noć stomak mu se nervozno grčio, jeza mu je prolazila kroz čitavo telo, sve do najsistnije dlačice na vratu, da bi ga zatim oblio znoj.
Neće više ni reč napisati!
Nije mogao trpeti više menadžera. „Čoveče“, povisio je glas, „ja ne pišem više! Gotovo. Ćao. Nema više. Zatvaramo jebenu radnju!“
Konačno tišina. Samo teško disanje debelog menadžera koji je bio na drugom kraju sveta i na drugom kraju zamišljenem i svkaako zastarele telefonske žice.
Ranije danas
Ležao je u velikom dnevnom boravku, njihove velike kuće... jedne od njihovi velikih kuća. Čitao je. Bilo je divno. Čak, knjiga nije ni bila posebno dobra, neki silno nahvaljeni bestseler, za koji se ispostavilo da je čisto smeće. Nije ni očekivao više, nije ga ni bilo briga. Ne, to nije sasvim tačno. On se nadao smeću, priželjkivao je smeće. Čitao je i sasvim rasterećen - uživao. nije merkao svaku reč, nije razmišljao kako bi on to zapisao, nije se plašio da će se ova priča preliti u neku njegovu, nije potajno grabio delove koje bi, sasvim svesno, ubacio u neku svoju knjigu. Potonje je radio, poslednjih desetak godina i prečesto i bilo ga je stid zbog toga. Zaista jeste. Nije takođe ni razmišljao o - ne tako loše plaćenim - rečima hvale koje bi mogao napisati o ovoj knjizi, da budu štampana na poleđini nekog novog izdanja, kada ovo bude rasprodato. Znate ono "Novi Tolkin", "Novi kurac-na-biciklu", zbog kojih slepci kupuju knjige. Samo je jurio pogledom preko slova i upijao reči, rečenice, pasuse.
Pušač koji otkriva mirise nakon prestanka pušenja.
Narkoman koji je bio čist nedeljama, pa ga roba sada radi kao nikada pre.
Pijanac tokom svoje prve čaše dobrog single malt-a.
I ponovo pušač.
Pušač tokom svoje prve cohibe.
Pokušavao je ne misliti o tome šta ova priča zaista znači, šta ona predstavlja. Koliko je prokleto istinski stvarna i koliko je osuđena na tužan kraj. Ne patetično tužan, ne samo tužan, užasan kraj na koji je osuđena svaka priča. Pokušavao je da se ne pita šta će sa tim svetom biti kada, iznenada, prebogata spisateljica ovog remek-dela umre?
Srećom, likovi su bili toliko plitki, da posto nije mogao da ih žali. Čak se pomalo i radovao njihovoj večnoj patnji. Njihova stvoriteljka bila je glupa, plitka kučka, tako da ga je jednako boleo kurac i za nju.
A i ponovo je počeo intenzivno da pije.
Poslednjih mesec dana je čitao što gluplje knjige, pio što jači viski i uživao kao nikada u proteklih deset godina.
***
U sobu je ušla njegova žena. Ostarela. Blago pogrbljena. Seda. Ali i dalje divna, njemu. Počeo je čak i u mislima dodavati to "njemu", kao da se pravda. Bio je svestan zalaska u kojem se nalazio njen život čak i jače i potpunije no što je bio svestan sosptvenog propadanja. Smrt je jednom izbegao za dlaku. Osetio je njen vonj, zaslepela ga je njena pomračina. Pre tog susreta sa smrću se igrao i smrt prizivao. Droga. Alkohol. Potpuno nemaran, raspušten život rok end rol zvezde u telu ružnjikavog pisca horora. Nakon tog susreta promenio je sve. Počeo je živeti. I počeo je smrti se plašiti.
No, sve je pre ravno mesec dana dobilo sasvim novu dimenziju. Taj san. Nije jebeni san! To otkrovenje. Nije suštinski ništa promenilo, samo je pojačalo osećanje. Sada ga je smrt užasavala. Sada mu se od smrti povraćalo. Sada mu je heroin trebao više nego ikada.
A, ipak...
Njene smrti se plašio više. Nju, nadao se, ne čeka tako loša sudba tamo preko, tamo s onu stranu, ali njegov život na ovom svetu bez nje, bio bi početak večnog pakla koji ga neumitno čekao.
Nosila je nekakve šarene papire u rukama. Sela je pored njegove glave. "Znaš...", počinjala je ugodinim altom, "našla sam divnu kuću na obali Jadranskog mora. Na nekom je malom ostrvu i državica koja je vlasnik prodaje i nju i čitavo osrtvo, jer je u krizi." Uzela mu je knjigu i u ruke tutnula prospekte koji su bil. "Zamisli nas tamo, na toj terasi", pokazivala je rpstom po slici, "Bilo bi lepo tamo provesti poslednje godine - zamisli samo, naše ostrvo - zar ne? I mogli bi smo, ako bi prihvatio onu poslednju ponudu za novu knjigu. M?"
Noć
Pre mesec dana
Probudila ga je eksplozija.
Negde duboko - mada ne baš uvek posebno duboko - u svesti svakog amerikanca sa početka trećeg milenijuma po rođenju Spasitelja, ostao je urezan strah od terorističkih napada, čak i čitavu deceniju nakon istih.
I sada je pomislio upravo na teroriste. No, sasvim začudo, mirno je ustao u svojoj beloj atlet majici i jednako belim gaćama, koje do pre deset godina ni u ludilu ne bi obukao, bez trunke panike, kao da živi u prokletom pojasu Gaze, krenuo je da upali lampu, ali je tek u magnovenju primetio da je soba, zapravo, sasvim dovoljno osvetljena. Kao da je napolju pun mesec. Ne. Tri puna meseca. Portrljao je oči i...
Ogroman prozor, neka dva sa četiri, pet metara, ko će ga više i znati, postao je prozor u pakao. Jebeni video bim sa "uživo" prenosom, no signal je umesto sa kamera raspoređenih po ragbi stadionu, dolazio sa poprišta trećeg svetskog rata, armagedona, vizije ludaka ili košmarnih snova mozga H.P. Lavkrafta načetog sifilisom i crvima.
Kao hipnotisan - i dalje bez panike i straha, samo sa narastajućim osećajem mučnine - približio se prozoru i... već je uveliko raspoznavao detalje, već je uveliko shvatao poreklo tog užasa. Već je uveliko bio na kolenima.
Video je bujicu vode, video je klovna, video je hordu zombija, video je desetine i desetine vanzemaljaca, video je duhove, vukodlake, nasmejanog čoveka sa sekirom, video je revolveraša, video je narkomane načičkane iglama, video je čoveka sa sunđerom u jednoj i velikim, arhaičnim električnim prekidačem iščupanim iz zida u drugoj ruci... video je sve. Svi ti likovi, sve te spodobe, sva ta ostvarenja njegovih snova, strahova i očajničke potrebe za novcem jurila su, gmizala i letela po ulicama grada. Ljudi su vrištali, padali ispred njih, umirali spektakularnim smrtima koje je retko kada i on umeo da opiše u svojim knjiga.
Krv i vatra.
Mozak i drob.
Neka devojka je pokretom ruke podigla automobil marke "hamer" - upravo fenomen paranoidne post-11/9 Amerike - visoko od tla, bacila ga na grupu dečaka... mogao je čuti i osetiti kosti kako pucaju.
Izgubio je svest.
Prvo što je ugledao bio je starac.
Pa devojčica.
Onda ponovo njegov grad. Lebdeo je visoko iznad njega i sada je video sve, u mislim upotrebljavajući prokleto ofucano, koje je valjda samo oslikavalo bolnu jalovost njegovog uma - "kao na dlanu". Desetine požara je buktalo i polako se, poput kapljica žive prosute po katedri kabineta hemije u gimnaziji, stapalo u jedan veliki. Negde dole je bila i njegova žena...
No, bio je nekako uznemirijuće ravnodušan. Ne, bio je bezbrižan, jer je ugledao nebo iznad svog grada. Suludo, ali svi požari nisu nebo zagadili ni trunkom svoje svetlosti, video je zvezda više nego ikada u životu. Odmah je prepoznao preko dvadeset sazvežđa, no nije to bilo ono najlepše i najčudnije. Svetlost požara bila je zanemraljiva u odnosu na prokleta, istinska, već pominjana u vidu nategnutog poređenja, tri puna meseca na nebu i... Zemlju. Velika i plava kao na svim onim slikama koje su ga fascinirale kao klinca. Mogao je lepo videti stari svet, evroaziju na toj drugoj zemlji što je zauzimala ogroman deo noćnog neba.
Nekako sklanjajući oči sa najdivnijeg prizora njegovog života, ponovo je pogledao starca. Klišeizirana i dosadna, koliko i naočita prilika, nema šta - duga, monolitno bela kosa i brada, bela odora i bosa stopala, sa sve obligatornim štapom u rukama. Čarobnjak ili... Ne, ne, samo čarobnjak, ubeđivao je sebe pisac.
A, devojčica pored njega je bila ono zaista čudno. Imala je...
"Ti si kralj..:", započeo je starac gromkim glasom od koga bi piscu zaklecala kolena i bacila ga na zemlju, da nije od iste bio udaljen par stotina metara i da ga neka nepojmljiva sila tu nije držala. Zbunjeno, pisac je, misleći na svoje prezime, klimnuo glavom. "Ti si kralj ovog sveta", završi starac.
Sada je već bio zbunjen.
"Ti si tvorac svega ovog. Sve ovo je iz tvoje glave, iz tvoje ruke, tvoga pera. Ti si kralj i Bog ovog sveta."
Sada je bio skrhan.
Starac je spustio ruku na teme devojčice.
Devojčica...
Bila je malena, mršava, sedom čoveku jedva do struka i imala je neverovatno dugu i gustu kosu- visila je, lepršala i vijorila vazduhom makar duplo duža od nje same i bila je tamne boje, ali se masno presijavala poput riblje krljušti, plavim, zelenim, narandžastim i zlatnim nijansama. Iako je bila gotvo neuhranjena, imala je zdravo, puno i okruglo lice, malo širi nosić, usne na kojima je pisac video nešto odraslo, neprimereno i... bogovi, četiri krupna, kao u psa okrugla oka. I to nisu bile oči sa beonjačama i zenicama, sa kapcima i trepavicama, bile su to četiri planete, četiri sveta, od kojih jedna jeste bila Zemlja. Iznad očiju, na čelu, sijala je malena zvezda, zbog koje pisac i nije mogao dugo posmatrati tu devojčicu, to stvorenje.
"Sve što si napisao je ovde", starac je prstom pokazao ispod sebe, na grad u plamenu. "Sve što nisi dovršio je tu negde, u čistilištu. Pokazaću ti...", pošto je pustio veliki crni štap, verovatno od abonosa spravljen, da visi u vazduhu blizu njega, počeo je rukama da prebira po vlasima mršave devojčice. Kada je između palca i kažiprsta ostala samo jedna dlaka, zadovoljno je klimnuo glavom, promrljao par reči i svet oko njih se promenio.
Do malo pre je osećaj bio sasvim čudan - težu jeste osećao, ali jednako i silu koja ga održava visoko iznad tla. Sada je bio u potpunom bestežinskom stanju. I sveobuhvatnom mraku. Pored njega su plutali starac i devojčica - osvetljeni đavo će znati kako - čija je kosa stala ne promenjena, kao da je sila gravitacije i dalje vuče na dole. Možda tek pet metara od njih bio je mladić - jednako svetao usred crnog ništavila - unakaženog lica, u blatnjavoj uniformi i sa M-16 puškom u rukama. Pisac ga je odmah prepoznao. Njegov lik. Napisao je čitavu njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Desetine i desetine strana. Stotine. Imao je toliko planova za njega. Minimum tri knjige o njemu. Ali nikada nije zamislio priču dovoljno dobru da ga u nju smesti. Deliće njega jeste ubacio ovamo i tamo, ali čitavog nikada! Ostao je da tavori u kreativnom zapećku i čeka svoju priliku koja, s godinama mu je bilo sve jasnije, nikada neće doći. Lice je bilo prekriveno opekotinama i posekotinama, na desnoj šaci falio je prst... Na silnim ispisanim stranama njegovog života on je bio primoran da gleda kako desetine njegovih saboraca gine, jednog je i ubio, ubijao je još, silovao, bio silovan, drogirao se...
Pisac je počeo da plače. Pakao koji je stvorio svojim objavljenim knjigama, sav užas koji je stvorio i koji je nekim čudom oživeo nije ga dodirnu ni upola koliko ovo.
"I ovako je sa svakim likom bez priče?"
Starac je klimnu, mogao se zakleti da je video tugu na njegovom licu. I u očima. Bogovi! Tek sada je zapravo video starčeve oči - najsvetlije plavo ikada. Gotovo staklaste, gotovo kao oči slepca.
Samo je tu plutao... "Koliko?", upitao je starca.
"Dvadesetak godina i sve dok ne umreš"
Osetio je instant olakšanje, kao špric u venu. Njemu, svakako, nije ostalo mnogo od života. "A, nedovšrene priče?"
"To su svetovi nalik onom prethodnom. U tvom slučaju jednako mračni i prepuni smrti, samo... haotični, nepotpuni, iskrlivljeni, pokvareni. Tamo nećemo ići. Loša mesta, čak i za mene, a posebno za nju", tužno je pogledao devojčicu. "naravno, kao i svi pre tebe, misliš kako će svemu doću uskoro kraj. Kako, eto, nisi znao, kako si pisao zato što... i naćeš neki izgovor. Ali, brzo će kraj, i sve će nestati. To ste svi mislili! Svi koje sam doveo svetovima koje su stvorili, svetovima čiji su Bogovi! Svi ste umirali. Tuberkuloza, sida, kancer, ciroza jetre, sifilis, za kafanskim stolom zakrčeni krvni sudovi koji smao što nisu zaustavili dotok kiseonika u mozak, samo na kašiku heroina daleko od fatalne doze... Napisaćete jednu lepu i veselu priču za kraj, da se iskupite i onda ćete umreti i svemu će doći kraj. Neće. Posle tvoje smrti će sve...", starac je uzdahnuo, "pokazaću ti."
Ponovo je čeprkao po kosi devojčice.
Pogled je bio kao u nekoj strateškoj igri na kompjuteru. Gledao je na svet visoko sa neba, ali njega nije bilo tu u materijalnom obliku - mogao je gledati u svim pravcima, ali nigde nije bilo niti komadića njegovog tela. Pogled je menjao baš kao da upravlja vratom , samo brže, bez fizičkih ograničenja pršljenova. Mogao je udaljivati do meseca i zumirati sve do pogleda sa visine prosečnog mrava. Mogao je sve. Bio je, de facto, svevideće oko na goletima Mordora. Pred njim su se pružala jalovost Gorgorota još i ružnija od one kakvu je zamišljao čitajući te knjige pre jedne čitave večnosti, bivajući još slinavac nesvestan da će upravo - između ostalih - te knjige oblikovati njegovu profesiju, njegov čitav, prokleti život. Osećao je toplotu lave koja je tekla iz planine Usuda, osećao smrad gejzira sumporne vode koji su dizali kapljice desetinama metara u vis, koje bi nakon toga padale po pepelu, tečnom kamenju i vatri pretvarajući se u još smrdljiviju paru. Ničeg živog tu nije bilo. Misaonom komandom nalik onoj koju je slao svojim očima kada trebaju da pročitaju nešto posebno sitno, zumirao je pogled i leteo na svega par metara iznad tla. Niti najmanje, najbednije, najzakržljalije travke nije bilo. Leteo je dalje, ubrzavajući. Preleteo je iznad dva malena kostura, kostura dece... ili? Na samo trenutak se zapitao, ali nije želeo da zna odgovor. Leteo je dalje. Crna kapija je bila razvaljena, širom otvorena, a svet iznad njega. Podigao je pogled, podigao je kameru na set džeksonovog filma koji je pošao po zlu ili negde nizput ostao bez novca. Dokle god su njegove - u ovom svetu višestruko moćnije - oči dosezale, vladala je samrt. Da, to je reč. Život na ivici smrti, leprozni bolesnik u finalnoj fazi truljenja, smrdljiv i na izdisaju. Čitav svet zahvaćen temeljnom entropijom, dovedenom do koraka na konačni raspad na molekule i atome. I ne samo samrt. I ludilo je ovde bilo jako. Dajte tolkinova dela već pominjanom Lavkraftu i pustite ga da ih neograničeno siluje svojim morama, svojim bezgraničnim nizovima reči "strah", "smrt" "ludilo", "bolest", "perverzija", "strah", "strah" i sličnim od kojih nije mogao da se odvoji niti na jednu, najkraću, od svojih priča i dobićete ovaj jebeni svet!
Zidine Belog grada bile su crne od vatre, mahom skršene opsadnim spravama. Ulicama grada lutale su bande ljudi, nogama razbijali vrata iz kuća izvaličili orkove i gobline, čitave njihove porodice, ženke i nakot. Prosipali govnjiva creva. Odrubljivali su glave odraslim, čizmama drobili glave goblinčićima. Pojedini ljudi su čak silovali smrdljive ženke.
Dalje, daleko na severu video je patuljačke čete kako marširaju zajedno sa orcima na vilovnjačke šume, ognjem i sekirama, koje su i same bez njih bile suve poput sisa stogodišnjakinje. Video je
krvoločnost u očima tih vilovnjaka, video je radost dok seku drveće i od njih spravljaju kočeve i koplja, dok vrbino pruće kite perima i metalnim oštricama, praveći od njih strele. Sneg se topio, sneg je padao, bilo je hladno, bilo je vruće. vreme je bilo haotično koliko i sam svet.
Dalje, dalje... Naletao je na čitave rupe u tkanju ovog sveta. Propadanje je uzelo toliko maha da su čitave livade nestale, ostavljajući zvezdane ambise. Noću je tako leteo sa identičnim nebima iznad i ispod sebe. Kosmička jezera. Iako i najveći simbol propadanja, bila su jedino lepo u ovom svetu.
Išao je na zapad, preko ogromnih rohanskih prostranstava. Sve što je tu video bile su fantazije posebno poremećenog zoofiličara. Stamene žene, bradati muškarci dugih kosa i širokih vilica, deca čak... i pastuvi. U bezbroj varijanti i kombinacija. Kao proklete aromatizovane cigare.
Pošteno bi bilo reći da ga je prizor Okruga skrhao, srušio sve ono što je u detinjstvu bilo sveto. Ali, avaj, nikada i nije preterano mario za male gadove. Bosonogi hobiti su bili porobljeni od strane neke vilovnjačke kraljice. Žene hobite čak nije ni video, a muškarci su se goli šetali naseljima, zidali raznolika zdanja, pasli travu, zalivali cveće. A nekima su mali, posebno dlakavi i smežurani kurčevi bili prekriveni monstruoznim drvenim karikaturama tog organa. Za njihovu kraljicu su izgradili piramidu nasred Hobitona i pisac je, ušavši u nju, ubrzo shvatio čemu drveni kurčevi služe - mada, nije i bio neki posebni rebus u pitanju.
Dalje, dalje. Preko vode, preko mora i okeana. Na onu stranu! Pa, naravno! Ko to nije želeo?! Ko nije ćeleo da o tome čita! Da jebeno vidi! Makar i sasvim izopačeno. Jurio je. Na obali je ostavio lešinare što su graktali i siktali umesto galebova. Krv-crveni delfini su povremeno iskakali iz mirne vode samo da bi ih nekakve ogromne nemani gutale, dok su još u vazduhu.
Jurio je na zapad već dugo kad je ugledao... Daleko na horizontu se iz vode uspinjalo nešto. Dobro je pogledao tražeći obalu nekog ostrva ili čitavog kontinenta, nije video. Samo nešto što je izgledao kao stub. Približivši se video još jedno drvo, zakucano u horizontalnom položaju za ono što je izranjavalo iz vode, formirajući tako neobični krst.
Sasvim se približio. Podigao malo. Na ogromnom krstu bio je razapet On. Starac ogromnih ušiju, velikog nosa i krupnih očiju iz kojih su curele krvave suze. Krv je u mlazovima šikljala i iz rupa po njegovom telu, tamo gde su ga klinovi prikucali za krst.
Tolkin.
Kada se našao nazad iznad svog sveta. Sveta čiji je, očigledno, on Bog Stvoritelj, prvo je poželeo da skoči na sedog starca, da mu otme štap, da mu istim rascopa glavurdu. Da iskopa nakazne oči devojčici, počupa joj kosu i natakne na debeli, crni štap.
Nije mogao.
Želeo je makar plakati, baciti se na kolena, baciti se sve do dole, do tla, do gradića u kome klovnovi jebu decu, zombiji proždiru starice, robot-medvedi sa antenama na glavama krše kosti invalida u kolicima...
Nije mogao.
Starac se smejao. "Misliš da je njemu loše? Pa, on je pisao o patuljcima i vilama! Šta misliš na ša će tvoja večnost ličiti? Na šta će ovaj svet", pakazo je rukom nadole, "izgledati kada umreš, kada počne da propada i truli, s obzirom na to kako sada izgleda? O, eno vidi, grupa dečaka je okružila devojčicu, tamo dole, kod vodotornja, vidiš li? Šta misliš, šta će da joj rade? Znaš, izgledaju kao dečaci, jesu dečaci, ali dlake jesu počele da im rastu, znaš li?"
Pisac je pokušao da kaže nešto. Da se brani, da moli, da preklinje.
Nije mogao.
"Kako se možeš spasti tog pakla?", sada je starac tutnjao energijom groma, masivnošću snežne lavine. "Pitaš se! Kao i svi pre tebe. Puna su vam usta umetnosti, žrtvovanja, predanosti, posebnosti, uzvišenosti. Hoćeš li makar ti primiti to ko čovek, kao bog ili kao i svi pre tebe... dobro, skoro svi... ili početi da piješ, da se drogiraš, da se ubiješ čim se probudiš? Ili ćeš početi da pališ svoje knjige? Da, mnogi silni pisci su upravo to prvo uzeli da urade.", poslednju rečenicu je starac izgovorio sa svom setom i tugom.
Ponovo je počeo da pretura po kosi mršave devojčice.
Piscu je trebalo svega nekoliko trenutaka da shvati u čijem je svetu, čijem je ličnom paklu sada.
Koliko klaustrofobičniji od prethodnog, opasan memljivim, niskim zidovima, ispresecan hodnicima, stepenicima, podeljen na spratove, podrume i tavane. Ovaj svet je bio daleko nepotpuniji od tolkinovog - sa silnim zvezdanim rupama u njegovom tkanju. Umesto prozora, imali ste rupčage u zidovima u kojima su se ogledale te proklete zvezde. Probijati se kroz lavirint soba bilo je mučno i sporo. Ovde je bio u svom telu i stalno je pazio na te rupe, ili na one koje bi se, pod njegovom težinom i u klimavom podu, mogle upravo otvoriti. Nije nikako želeo da upadne u to ništavilo.
Brzo je znao čije je ovo večno mučilište, jer je već u prvoj sobi, na plafonu visila ogromna buba veličine čoveka iz koje je kapalo nešto bledo zeleno.
Posle nekog vremena, video je stariju ženu razapetu na sasvim čudnu i komplikovanu spravu za mučenje.
I, konačno.
U jednom podrumu naišao je na kavez. U kavezu je bilo nešto slame i sasvim malo sasušenog izmeta i bio je čovek. Najmrašviji čovek kojeg je ikada video. Nemoguće mršav čovek. Kosti su mu se, i to ne figurativno, već vrlo stvarno, providile kroz tanak sloj kože. Rebra su na par mesta čak probila napolje. Nigde nije bilo krvi, kao da je mučenik sasvim suv iznutra. Čovek u kavezu je sporo podigao glavu i u oči pogledao pisca.
Krenule su mu suze. To je bio On. Veliki K! Proživljavao je paklenu verziju svoju poslednje priče.
"Vodi me odavde, vodi me odavde...", šaputao je kroz suze i sline.
On i strac sedeli su na klupi u njegovom gradu. U gradu koji je stvorio. Već dugo. Pričali su. Devojčica je skakutala okolo igrajući školice koristeći prosuta creva umesto krede i nečije oko umesto kamena. Kosa joj s evukla po krvi, unutrašnjim organima, parčićima stakla , čaurama i govnima.
Starac je pričao sasvim običnim, čak glasom punim sažaljenja. "Umireš... Svi koji su ovo videli su umirali. Ti i ne posebno brzo. Imaš vremena da okončaš sve poslove i više od toga. Ako se potrudiš možeš popraviti i ovo ovde, tvom svetu pružiti makar malo predaha. Neće biti lako i čak i ako pokušaš, verovatno nećeš uspeti. Zlo je ovde preveliko. Ali pružiti dušama koje si stvorio makar mesec, dva dana mira je pokušaja vredan cilj. Na kraju će, verovatno, biti svejedno. sve će ovo otići u još spektakularniji kurac, da se izrazim tvojim rečnikom. Bićeš negde obešen, razapet ili nataknut i dok kraja večnosti gledati prizor od ovoga nezamislivo gori. Baš si u govnima....", starcu se u rukama stvori flaša piva. Pošteno je nategnuo. "Jebale te horor priče!"
"Dva puta si već nagovestio da je moguć presedan.", rekao je pisac.
Starac se nasmejao. "Da, ali nisi ti materijal za tako nešto, nemoj se ni nadati. A, i, bilo je moguće, ko zna da li je i danas?"
Pisac je klimnuo glavom. I potegao iz znojave flaše koja mu se u međuvremenu stvorila u levoj ruci. "Dobro je."
"Mhm, na neki način, ja sam ga napravio."
Popili su u tišini. Kao da su čak i večni urlici i pucnju ovog sveta utihnuli na par trenutaka.
"Vreme je da pođeš, da se vratiš na Zemlju.", rekao je starac dok je ustajao da baci flašu u kontejner za staklo.
"Samo... još jedno pitanje...", oklevao je pisac, "Ko si ti?"
Starac ga je pogledao, pa se nasmejao. Dozvao je devojčicu, šakom joj dodirnuo lice i malim prstom iskopao jedno od četiri oka-planeta. Iskopao je ono koje je izgledalo kao Zemlja. Vrteo je oko među prstima. Pogledao Zemlju koja je visila na nebu i nanovo se zasmejao. "Ja sam Pisac."
***
"Moram pozvati menadžera! Dosta je pisanja!", rekao je sav znojav.
Danas
(Epilog)
Sedeo je za svojim stolom. Ispred njega je bio prazan list papira, sa leve strane čaša viskija, a sa desne prospekti luksuzne kuće i ostrva u nekoj evropskoj pripizdini. para je imao, ali baš toliko ne. Mogao ih je uštedeti - novac je kapao sa svih strana, ali on je želeo da kupi kuću odmah. Njoj. A za samo siže će dobiti...
Slegnuo je ramenima i počeo da piše. Nekih pola sata je razmišljao o čemu. Zombiji su bili ofucaniji od hevi metala 1993. godine. Vampiri su nepovratno upropašteni, ako su ikada i valjali čemu. Vanzemlajci su bili u redu. Da, vanzemaljci. Oteli su studentiknju... ne, neka bude srednjoškolka, druga godina. Maloletnica. I odveli je na svoj brod. vršiće eksperimente nad njom, naravno. Od nje će želeti da naprave čoveka ukusnijeg za jelo. I malo će je silovati.
Da, to je dobra priča.
Prodaće se!
Pokušavao je ne misliti o tome šta ova priča zaista znači, šta ona predstavlja. Koliko je prokleto istinski stvarna i koliko je osuđena na tužan kraj. Ne patetično tužan, ne samo tužan, užasan kraj na koji je osuđena svaka priča. Pokušavao je da se ne pita šta će sa tim svetom biti kada, iznenada, prebogata spisateljica ovog remek-dela umre?
Srećom, likovi su bili toliko plitki, da posto nije mogao da ih žali. Čak se pomalo i radovao njihovoj večnoj patnji. Njihova stvoriteljka bila je glupa, plitka kučka, tako da ga je jednako boleo kurac i za nju.
A i ponovo je počeo intenzivno da pije.
Poslednjih mesec dana je čitao što gluplje knjige, pio što jači viski i uživao kao nikada u proteklih deset godina.
***
U sobu je ušla njegova žena. Ostarela. Blago pogrbljena. Seda. Ali i dalje divna, njemu. Počeo je čak i u mislima dodavati to "njemu", kao da se pravda. Bio je svestan zalaska u kojem se nalazio njen život čak i jače i potpunije no što je bio svestan sosptvenog propadanja. Smrt je jednom izbegao za dlaku. Osetio je njen vonj, zaslepela ga je njena pomračina. Pre tog susreta sa smrću se igrao i smrt prizivao. Droga. Alkohol. Potpuno nemaran, raspušten život rok end rol zvezde u telu ružnjikavog pisca horora. Nakon tog susreta promenio je sve. Počeo je živeti. I počeo je smrti se plašiti.
No, sve je pre ravno mesec dana dobilo sasvim novu dimenziju. Taj san. Nije jebeni san! To otkrovenje. Nije suštinski ništa promenilo, samo je pojačalo osećanje. Sada ga je smrt užasavala. Sada mu se od smrti povraćalo. Sada mu je heroin trebao više nego ikada.
A, ipak...
Njene smrti se plašio više. Nju, nadao se, ne čeka tako loša sudba tamo preko, tamo s onu stranu, ali njegov život na ovom svetu bez nje, bio bi početak večnog pakla koji ga neumitno čekao.
Nosila je nekakve šarene papire u rukama. Sela je pored njegove glave. "Znaš...", počinjala je ugodinim altom, "našla sam divnu kuću na obali Jadranskog mora. Na nekom je malom ostrvu i državica koja je vlasnik prodaje i nju i čitavo osrtvo, jer je u krizi." Uzela mu je knjigu i u ruke tutnula prospekte koji su bil. "Zamisli nas tamo, na toj terasi", pokazivala je rpstom po slici, "Bilo bi lepo tamo provesti poslednje godine - zamisli samo, naše ostrvo - zar ne? I mogli bi smo, ako bi prihvatio onu poslednju ponudu za novu knjigu. M?"
Noć
Pre mesec dana
Probudila ga je eksplozija.
Negde duboko - mada ne baš uvek posebno duboko - u svesti svakog amerikanca sa početka trećeg milenijuma po rođenju Spasitelja, ostao je urezan strah od terorističkih napada, čak i čitavu deceniju nakon istih.
I sada je pomislio upravo na teroriste. No, sasvim začudo, mirno je ustao u svojoj beloj atlet majici i jednako belim gaćama, koje do pre deset godina ni u ludilu ne bi obukao, bez trunke panike, kao da živi u prokletom pojasu Gaze, krenuo je da upali lampu, ali je tek u magnovenju primetio da je soba, zapravo, sasvim dovoljno osvetljena. Kao da je napolju pun mesec. Ne. Tri puna meseca. Portrljao je oči i...
Ogroman prozor, neka dva sa četiri, pet metara, ko će ga više i znati, postao je prozor u pakao. Jebeni video bim sa "uživo" prenosom, no signal je umesto sa kamera raspoređenih po ragbi stadionu, dolazio sa poprišta trećeg svetskog rata, armagedona, vizije ludaka ili košmarnih snova mozga H.P. Lavkrafta načetog sifilisom i crvima.
Kao hipnotisan - i dalje bez panike i straha, samo sa narastajućim osećajem mučnine - približio se prozoru i... već je uveliko raspoznavao detalje, već je uveliko shvatao poreklo tog užasa. Već je uveliko bio na kolenima.
Video je bujicu vode, video je klovna, video je hordu zombija, video je desetine i desetine vanzemaljaca, video je duhove, vukodlake, nasmejanog čoveka sa sekirom, video je revolveraša, video je narkomane načičkane iglama, video je čoveka sa sunđerom u jednoj i velikim, arhaičnim električnim prekidačem iščupanim iz zida u drugoj ruci... video je sve. Svi ti likovi, sve te spodobe, sva ta ostvarenja njegovih snova, strahova i očajničke potrebe za novcem jurila su, gmizala i letela po ulicama grada. Ljudi su vrištali, padali ispred njih, umirali spektakularnim smrtima koje je retko kada i on umeo da opiše u svojim knjiga.
Krv i vatra.
Mozak i drob.
Neka devojka je pokretom ruke podigla automobil marke "hamer" - upravo fenomen paranoidne post-11/9 Amerike - visoko od tla, bacila ga na grupu dečaka... mogao je čuti i osetiti kosti kako pucaju.
Izgubio je svest.
Prvo što je ugledao bio je starac.
Pa devojčica.
Onda ponovo njegov grad. Lebdeo je visoko iznad njega i sada je video sve, u mislim upotrebljavajući prokleto ofucano, koje je valjda samo oslikavalo bolnu jalovost njegovog uma - "kao na dlanu". Desetine požara je buktalo i polako se, poput kapljica žive prosute po katedri kabineta hemije u gimnaziji, stapalo u jedan veliki. Negde dole je bila i njegova žena...
No, bio je nekako uznemirijuće ravnodušan. Ne, bio je bezbrižan, jer je ugledao nebo iznad svog grada. Suludo, ali svi požari nisu nebo zagadili ni trunkom svoje svetlosti, video je zvezda više nego ikada u životu. Odmah je prepoznao preko dvadeset sazvežđa, no nije to bilo ono najlepše i najčudnije. Svetlost požara bila je zanemraljiva u odnosu na prokleta, istinska, već pominjana u vidu nategnutog poređenja, tri puna meseca na nebu i... Zemlju. Velika i plava kao na svim onim slikama koje su ga fascinirale kao klinca. Mogao je lepo videti stari svet, evroaziju na toj drugoj zemlji što je zauzimala ogroman deo noćnog neba.
Nekako sklanjajući oči sa najdivnijeg prizora njegovog života, ponovo je pogledao starca. Klišeizirana i dosadna, koliko i naočita prilika, nema šta - duga, monolitno bela kosa i brada, bela odora i bosa stopala, sa sve obligatornim štapom u rukama. Čarobnjak ili... Ne, ne, samo čarobnjak, ubeđivao je sebe pisac.
A, devojčica pored njega je bila ono zaista čudno. Imala je...
"Ti si kralj..:", započeo je starac gromkim glasom od koga bi piscu zaklecala kolena i bacila ga na zemlju, da nije od iste bio udaljen par stotina metara i da ga neka nepojmljiva sila tu nije držala. Zbunjeno, pisac je, misleći na svoje prezime, klimnuo glavom. "Ti si kralj ovog sveta", završi starac.
Sada je već bio zbunjen.
"Ti si tvorac svega ovog. Sve ovo je iz tvoje glave, iz tvoje ruke, tvoga pera. Ti si kralj i Bog ovog sveta."
Sada je bio skrhan.
Starac je spustio ruku na teme devojčice.
Devojčica...
Bila je malena, mršava, sedom čoveku jedva do struka i imala je neverovatno dugu i gustu kosu- visila je, lepršala i vijorila vazduhom makar duplo duža od nje same i bila je tamne boje, ali se masno presijavala poput riblje krljušti, plavim, zelenim, narandžastim i zlatnim nijansama. Iako je bila gotvo neuhranjena, imala je zdravo, puno i okruglo lice, malo širi nosić, usne na kojima je pisac video nešto odraslo, neprimereno i... bogovi, četiri krupna, kao u psa okrugla oka. I to nisu bile oči sa beonjačama i zenicama, sa kapcima i trepavicama, bile su to četiri planete, četiri sveta, od kojih jedna jeste bila Zemlja. Iznad očiju, na čelu, sijala je malena zvezda, zbog koje pisac i nije mogao dugo posmatrati tu devojčicu, to stvorenje.
"Sve što si napisao je ovde", starac je prstom pokazao ispod sebe, na grad u plamenu. "Sve što nisi dovršio je tu negde, u čistilištu. Pokazaću ti...", pošto je pustio veliki crni štap, verovatno od abonosa spravljen, da visi u vazduhu blizu njega, počeo je rukama da prebira po vlasima mršave devojčice. Kada je između palca i kažiprsta ostala samo jedna dlaka, zadovoljno je klimnuo glavom, promrljao par reči i svet oko njih se promenio.
Do malo pre je osećaj bio sasvim čudan - težu jeste osećao, ali jednako i silu koja ga održava visoko iznad tla. Sada je bio u potpunom bestežinskom stanju. I sveobuhvatnom mraku. Pored njega su plutali starac i devojčica - osvetljeni đavo će znati kako - čija je kosa stala ne promenjena, kao da je sila gravitacije i dalje vuče na dole. Možda tek pet metara od njih bio je mladić - jednako svetao usred crnog ništavila - unakaženog lica, u blatnjavoj uniformi i sa M-16 puškom u rukama. Pisac ga je odmah prepoznao. Njegov lik. Napisao je čitavu njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Desetine i desetine strana. Stotine. Imao je toliko planova za njega. Minimum tri knjige o njemu. Ali nikada nije zamislio priču dovoljno dobru da ga u nju smesti. Deliće njega jeste ubacio ovamo i tamo, ali čitavog nikada! Ostao je da tavori u kreativnom zapećku i čeka svoju priliku koja, s godinama mu je bilo sve jasnije, nikada neće doći. Lice je bilo prekriveno opekotinama i posekotinama, na desnoj šaci falio je prst... Na silnim ispisanim stranama njegovog života on je bio primoran da gleda kako desetine njegovih saboraca gine, jednog je i ubio, ubijao je još, silovao, bio silovan, drogirao se...
Pisac je počeo da plače. Pakao koji je stvorio svojim objavljenim knjigama, sav užas koji je stvorio i koji je nekim čudom oživeo nije ga dodirnu ni upola koliko ovo.
"I ovako je sa svakim likom bez priče?"
Starac je klimnu, mogao se zakleti da je video tugu na njegovom licu. I u očima. Bogovi! Tek sada je zapravo video starčeve oči - najsvetlije plavo ikada. Gotovo staklaste, gotovo kao oči slepca.
Samo je tu plutao... "Koliko?", upitao je starca.
"Dvadesetak godina i sve dok ne umreš"
Osetio je instant olakšanje, kao špric u venu. Njemu, svakako, nije ostalo mnogo od života. "A, nedovšrene priče?"
"To su svetovi nalik onom prethodnom. U tvom slučaju jednako mračni i prepuni smrti, samo... haotični, nepotpuni, iskrlivljeni, pokvareni. Tamo nećemo ići. Loša mesta, čak i za mene, a posebno za nju", tužno je pogledao devojčicu. "naravno, kao i svi pre tebe, misliš kako će svemu doću uskoro kraj. Kako, eto, nisi znao, kako si pisao zato što... i naćeš neki izgovor. Ali, brzo će kraj, i sve će nestati. To ste svi mislili! Svi koje sam doveo svetovima koje su stvorili, svetovima čiji su Bogovi! Svi ste umirali. Tuberkuloza, sida, kancer, ciroza jetre, sifilis, za kafanskim stolom zakrčeni krvni sudovi koji smao što nisu zaustavili dotok kiseonika u mozak, samo na kašiku heroina daleko od fatalne doze... Napisaćete jednu lepu i veselu priču za kraj, da se iskupite i onda ćete umreti i svemu će doći kraj. Neće. Posle tvoje smrti će sve...", starac je uzdahnuo, "pokazaću ti."
Ponovo je čeprkao po kosi devojčice.
Pogled je bio kao u nekoj strateškoj igri na kompjuteru. Gledao je na svet visoko sa neba, ali njega nije bilo tu u materijalnom obliku - mogao je gledati u svim pravcima, ali nigde nije bilo niti komadića njegovog tela. Pogled je menjao baš kao da upravlja vratom , samo brže, bez fizičkih ograničenja pršljenova. Mogao je udaljivati do meseca i zumirati sve do pogleda sa visine prosečnog mrava. Mogao je sve. Bio je, de facto, svevideće oko na goletima Mordora. Pred njim su se pružala jalovost Gorgorota još i ružnija od one kakvu je zamišljao čitajući te knjige pre jedne čitave večnosti, bivajući još slinavac nesvestan da će upravo - između ostalih - te knjige oblikovati njegovu profesiju, njegov čitav, prokleti život. Osećao je toplotu lave koja je tekla iz planine Usuda, osećao smrad gejzira sumporne vode koji su dizali kapljice desetinama metara u vis, koje bi nakon toga padale po pepelu, tečnom kamenju i vatri pretvarajući se u još smrdljiviju paru. Ničeg živog tu nije bilo. Misaonom komandom nalik onoj koju je slao svojim očima kada trebaju da pročitaju nešto posebno sitno, zumirao je pogled i leteo na svega par metara iznad tla. Niti najmanje, najbednije, najzakržljalije travke nije bilo. Leteo je dalje, ubrzavajući. Preleteo je iznad dva malena kostura, kostura dece... ili? Na samo trenutak se zapitao, ali nije želeo da zna odgovor. Leteo je dalje. Crna kapija je bila razvaljena, širom otvorena, a svet iznad njega. Podigao je pogled, podigao je kameru na set džeksonovog filma koji je pošao po zlu ili negde nizput ostao bez novca. Dokle god su njegove - u ovom svetu višestruko moćnije - oči dosezale, vladala je samrt. Da, to je reč. Život na ivici smrti, leprozni bolesnik u finalnoj fazi truljenja, smrdljiv i na izdisaju. Čitav svet zahvaćen temeljnom entropijom, dovedenom do koraka na konačni raspad na molekule i atome. I ne samo samrt. I ludilo je ovde bilo jako. Dajte tolkinova dela već pominjanom Lavkraftu i pustite ga da ih neograničeno siluje svojim morama, svojim bezgraničnim nizovima reči "strah", "smrt" "ludilo", "bolest", "perverzija", "strah", "strah" i sličnim od kojih nije mogao da se odvoji niti na jednu, najkraću, od svojih priča i dobićete ovaj jebeni svet!
Zidine Belog grada bile su crne od vatre, mahom skršene opsadnim spravama. Ulicama grada lutale su bande ljudi, nogama razbijali vrata iz kuća izvaličili orkove i gobline, čitave njihove porodice, ženke i nakot. Prosipali govnjiva creva. Odrubljivali su glave odraslim, čizmama drobili glave goblinčićima. Pojedini ljudi su čak silovali smrdljive ženke.
Dalje, daleko na severu video je patuljačke čete kako marširaju zajedno sa orcima na vilovnjačke šume, ognjem i sekirama, koje su i same bez njih bile suve poput sisa stogodišnjakinje. Video je
krvoločnost u očima tih vilovnjaka, video je radost dok seku drveće i od njih spravljaju kočeve i koplja, dok vrbino pruće kite perima i metalnim oštricama, praveći od njih strele. Sneg se topio, sneg je padao, bilo je hladno, bilo je vruće. vreme je bilo haotično koliko i sam svet.
Dalje, dalje... Naletao je na čitave rupe u tkanju ovog sveta. Propadanje je uzelo toliko maha da su čitave livade nestale, ostavljajući zvezdane ambise. Noću je tako leteo sa identičnim nebima iznad i ispod sebe. Kosmička jezera. Iako i najveći simbol propadanja, bila su jedino lepo u ovom svetu.
Išao je na zapad, preko ogromnih rohanskih prostranstava. Sve što je tu video bile su fantazije posebno poremećenog zoofiličara. Stamene žene, bradati muškarci dugih kosa i širokih vilica, deca čak... i pastuvi. U bezbroj varijanti i kombinacija. Kao proklete aromatizovane cigare.
Pošteno bi bilo reći da ga je prizor Okruga skrhao, srušio sve ono što je u detinjstvu bilo sveto. Ali, avaj, nikada i nije preterano mario za male gadove. Bosonogi hobiti su bili porobljeni od strane neke vilovnjačke kraljice. Žene hobite čak nije ni video, a muškarci su se goli šetali naseljima, zidali raznolika zdanja, pasli travu, zalivali cveće. A nekima su mali, posebno dlakavi i smežurani kurčevi bili prekriveni monstruoznim drvenim karikaturama tog organa. Za njihovu kraljicu su izgradili piramidu nasred Hobitona i pisac je, ušavši u nju, ubrzo shvatio čemu drveni kurčevi služe - mada, nije i bio neki posebni rebus u pitanju.
Dalje, dalje. Preko vode, preko mora i okeana. Na onu stranu! Pa, naravno! Ko to nije želeo?! Ko nije ćeleo da o tome čita! Da jebeno vidi! Makar i sasvim izopačeno. Jurio je. Na obali je ostavio lešinare što su graktali i siktali umesto galebova. Krv-crveni delfini su povremeno iskakali iz mirne vode samo da bi ih nekakve ogromne nemani gutale, dok su još u vazduhu.
Jurio je na zapad već dugo kad je ugledao... Daleko na horizontu se iz vode uspinjalo nešto. Dobro je pogledao tražeći obalu nekog ostrva ili čitavog kontinenta, nije video. Samo nešto što je izgledao kao stub. Približivši se video još jedno drvo, zakucano u horizontalnom položaju za ono što je izranjavalo iz vode, formirajući tako neobični krst.
Sasvim se približio. Podigao malo. Na ogromnom krstu bio je razapet On. Starac ogromnih ušiju, velikog nosa i krupnih očiju iz kojih su curele krvave suze. Krv je u mlazovima šikljala i iz rupa po njegovom telu, tamo gde su ga klinovi prikucali za krst.
Tolkin.
Kada se našao nazad iznad svog sveta. Sveta čiji je, očigledno, on Bog Stvoritelj, prvo je poželeo da skoči na sedog starca, da mu otme štap, da mu istim rascopa glavurdu. Da iskopa nakazne oči devojčici, počupa joj kosu i natakne na debeli, crni štap.
Nije mogao.
Želeo je makar plakati, baciti se na kolena, baciti se sve do dole, do tla, do gradića u kome klovnovi jebu decu, zombiji proždiru starice, robot-medvedi sa antenama na glavama krše kosti invalida u kolicima...
Nije mogao.
Starac se smejao. "Misliš da je njemu loše? Pa, on je pisao o patuljcima i vilama! Šta misliš na ša će tvoja večnost ličiti? Na šta će ovaj svet", pakazo je rukom nadole, "izgledati kada umreš, kada počne da propada i truli, s obzirom na to kako sada izgleda? O, eno vidi, grupa dečaka je okružila devojčicu, tamo dole, kod vodotornja, vidiš li? Šta misliš, šta će da joj rade? Znaš, izgledaju kao dečaci, jesu dečaci, ali dlake jesu počele da im rastu, znaš li?"
Pisac je pokušao da kaže nešto. Da se brani, da moli, da preklinje.
Nije mogao.
"Kako se možeš spasti tog pakla?", sada je starac tutnjao energijom groma, masivnošću snežne lavine. "Pitaš se! Kao i svi pre tebe. Puna su vam usta umetnosti, žrtvovanja, predanosti, posebnosti, uzvišenosti. Hoćeš li makar ti primiti to ko čovek, kao bog ili kao i svi pre tebe... dobro, skoro svi... ili početi da piješ, da se drogiraš, da se ubiješ čim se probudiš? Ili ćeš početi da pališ svoje knjige? Da, mnogi silni pisci su upravo to prvo uzeli da urade.", poslednju rečenicu je starac izgovorio sa svom setom i tugom.
Ponovo je počeo da pretura po kosi mršave devojčice.
Piscu je trebalo svega nekoliko trenutaka da shvati u čijem je svetu, čijem je ličnom paklu sada.
Koliko klaustrofobičniji od prethodnog, opasan memljivim, niskim zidovima, ispresecan hodnicima, stepenicima, podeljen na spratove, podrume i tavane. Ovaj svet je bio daleko nepotpuniji od tolkinovog - sa silnim zvezdanim rupama u njegovom tkanju. Umesto prozora, imali ste rupčage u zidovima u kojima su se ogledale te proklete zvezde. Probijati se kroz lavirint soba bilo je mučno i sporo. Ovde je bio u svom telu i stalno je pazio na te rupe, ili na one koje bi se, pod njegovom težinom i u klimavom podu, mogle upravo otvoriti. Nije nikako želeo da upadne u to ništavilo.
Brzo je znao čije je ovo večno mučilište, jer je već u prvoj sobi, na plafonu visila ogromna buba veličine čoveka iz koje je kapalo nešto bledo zeleno.
Posle nekog vremena, video je stariju ženu razapetu na sasvim čudnu i komplikovanu spravu za mučenje.
I, konačno.
U jednom podrumu naišao je na kavez. U kavezu je bilo nešto slame i sasvim malo sasušenog izmeta i bio je čovek. Najmrašviji čovek kojeg je ikada video. Nemoguće mršav čovek. Kosti su mu se, i to ne figurativno, već vrlo stvarno, providile kroz tanak sloj kože. Rebra su na par mesta čak probila napolje. Nigde nije bilo krvi, kao da je mučenik sasvim suv iznutra. Čovek u kavezu je sporo podigao glavu i u oči pogledao pisca.
Krenule su mu suze. To je bio On. Veliki K! Proživljavao je paklenu verziju svoju poslednje priče.
"Vodi me odavde, vodi me odavde...", šaputao je kroz suze i sline.
On i strac sedeli su na klupi u njegovom gradu. U gradu koji je stvorio. Već dugo. Pričali su. Devojčica je skakutala okolo igrajući školice koristeći prosuta creva umesto krede i nečije oko umesto kamena. Kosa joj s evukla po krvi, unutrašnjim organima, parčićima stakla , čaurama i govnima.
Starac je pričao sasvim običnim, čak glasom punim sažaljenja. "Umireš... Svi koji su ovo videli su umirali. Ti i ne posebno brzo. Imaš vremena da okončaš sve poslove i više od toga. Ako se potrudiš možeš popraviti i ovo ovde, tvom svetu pružiti makar malo predaha. Neće biti lako i čak i ako pokušaš, verovatno nećeš uspeti. Zlo je ovde preveliko. Ali pružiti dušama koje si stvorio makar mesec, dva dana mira je pokušaja vredan cilj. Na kraju će, verovatno, biti svejedno. sve će ovo otići u još spektakularniji kurac, da se izrazim tvojim rečnikom. Bićeš negde obešen, razapet ili nataknut i dok kraja večnosti gledati prizor od ovoga nezamislivo gori. Baš si u govnima....", starcu se u rukama stvori flaša piva. Pošteno je nategnuo. "Jebale te horor priče!"
"Dva puta si već nagovestio da je moguć presedan.", rekao je pisac.
Starac se nasmejao. "Da, ali nisi ti materijal za tako nešto, nemoj se ni nadati. A, i, bilo je moguće, ko zna da li je i danas?"
Pisac je klimnuo glavom. I potegao iz znojave flaše koja mu se u međuvremenu stvorila u levoj ruci. "Dobro je."
"Mhm, na neki način, ja sam ga napravio."
Popili su u tišini. Kao da su čak i večni urlici i pucnju ovog sveta utihnuli na par trenutaka.
"Vreme je da pođeš, da se vratiš na Zemlju.", rekao je starac dok je ustajao da baci flašu u kontejner za staklo.
"Samo... još jedno pitanje...", oklevao je pisac, "Ko si ti?"
Starac ga je pogledao, pa se nasmejao. Dozvao je devojčicu, šakom joj dodirnuo lice i malim prstom iskopao jedno od četiri oka-planeta. Iskopao je ono koje je izgledalo kao Zemlja. Vrteo je oko među prstima. Pogledao Zemlju koja je visila na nebu i nanovo se zasmejao. "Ja sam Pisac."
***
"Moram pozvati menadžera! Dosta je pisanja!", rekao je sav znojav.
Danas
(Epilog)
Sedeo je za svojim stolom. Ispred njega je bio prazan list papira, sa leve strane čaša viskija, a sa desne prospekti luksuzne kuće i ostrva u nekoj evropskoj pripizdini. para je imao, ali baš toliko ne. Mogao ih je uštedeti - novac je kapao sa svih strana, ali on je želeo da kupi kuću odmah. Njoj. A za samo siže će dobiti...
Slegnuo je ramenima i počeo da piše. Nekih pola sata je razmišljao o čemu. Zombiji su bili ofucaniji od hevi metala 1993. godine. Vampiri su nepovratno upropašteni, ako su ikada i valjali čemu. Vanzemlajci su bili u redu. Da, vanzemaljci. Oteli su studentiknju... ne, neka bude srednjoškolka, druga godina. Maloletnica. I odveli je na svoj brod. vršiće eksperimente nad njom, naravno. Od nje će želeti da naprave čoveka ukusnijeg za jelo. I malo će je silovati.
Da, to je dobra priča.
Prodaće se!
No comments:
Post a Comment