BEOГРАД, 27. septembra, 2014. godine gосподње
Вања
Podižeš roletne na velikom prozoru vaše spavaće sobe. Sunce punom silinom jesenjeg sjaja para ustajali vazduh. koji još uvek miriše na njega. Čini ti se da bi mirisao i kroz godinu dana, dve, zauvek. Da je njegov miris i na tebi ostavljen za sva vremena, poput belega, pečata. Žig na dupetu krave. Soba je jednostavna i prazna. Veliki bračni krevet na sredini, muzički sistem u uglu spušten na drveni pod, nedaleko hrpa njegovih knjiga i diskova - bacao je brdo para na ono što je mogao ukrasti sa interneta - i tvojih magazina. On je ćutljiv, knjizi posvećen - sklupčao bi se baš u tom uglu u gaćama i čarapama - sa čarapama je čak i spavao i ljubav vodio, sasvim neizlečivo je to bilo kod njega, stvar cirkulacije, ali i seljačke navike - ti si, pak, "da li si znao?" osoba. Pročitani članak u nekom od časopisa i razmetljivo hvalisanje novostečenim znanjem. Njega ovaj svet nije zanimao, čak ni ovaj život, gubio bi se među žutim stranicama prastarih knjižurina, među ntuđim životima i izmaštanim svetovima. Ti želiš znati sve o postojanju - svemiru, planeti, ljudskom telu, šumama Amazona, razmnožavanju babuna ili životu pčela i leptira.
Kasniš.
Ne znaš više ni zašto nameštaš alarm na telefonu, kada ga nikada i ne čuješ. Ugasiš i nastaviš spavati. Baciš telefon ka zidu - da se razbije u milion komadića. I nastaviš spavati
Hraniš vašeg psa. Haskija. Marsela.
Kasniš.
Danas je godišnjica vaše veze. Tri prokleto kratke godine. Tri kratka, brza kadra. Proletelo. Osim ako se posebno ne potrudiš - i ne sećaš se detalja, silnih dana... sve što na površini uma ostaje jeste trajni osećaj sreće i mira, sećanje na smeh i spokoj duše ne doživljen pre njega. Pitaš se ponekada da li tako zaista treba... Razmišljaš. Da, možeš se setiti Barselone, Rima, Istanbula, kuće njegovog dede na selu, onog dana na aerodromu okovanog maglom, čekanje voza na praznoj, oronuloj železničkoj stanici negde usred jezivo monotonih banatskih polja, one noći kada je pukla guma, kada je lilo kao da je u raju pukla vodovodna cev, kada se sat vremena mučio da zameni točak i naposletku dobio upalu pluća, kada je pokušao svirati gitaru samo za tebe, "pokušao" jer je tragično operisan od sluha... Ali sve je to nekako daleko i duboko, nebitno, kao da su to samo komadići veće slike - sve što je prva asocijacija na njega jeste nepatvorena sreća življena sada već godinama.
Kasniš, a trebaš spremiti ručak-večeru, šta god. Moderni život otima ručak, a ne preporučuje večeru. Nešto između. Život, sreća, ljubav, sve je, kada bolje razmisliš, nešto između.
Oblačiš farmerke, jednostavnu belu majicu i starke, uzimaš torbu i žuriš na pijacu. Dozivaš Мarsela. Veselo dotrčava k tebi, sa povocem među zubima, zna da mu sleduje šetnja i igranje.
Dan je divan.
Lола
На телевизији је пренос "Параде Поноса". Пали цигарету на цигартеу, пије вињак и псује себи у браду. Гледа центар града блокиран, паралисан због пар стотина перверзних умоболника...
Мука му је. У шта се то претвара његова Srbija?
У собу улази његова деветогодишња унука. Oља. Надимак Лола. Спушта неку школску књигу на сто. "Деда, шта то гледаш?"
Старац гаси телевизр. Не жели да унука уопште зна за такве извитоперености. Не жели да мисли како је то нормално и како би некада и она то могла постати. "Ништа срећо... Дођи 'вамо, да ти испричам једну причу, хоћеш ли?"
Унукица клима главом. Још две, у врх главе три године и деда ће јој постати крајње досадан и иритантан, као и родитељи, као и сви живи, али данас још увек има стрпљења и љубави за њега.
Деда испија још једна вињак и започиње своју причу: "Учила си у школи можда, али ово требаш знати и понављати себи. Година је била хиљаду триста осамдесет и девета, српска царство се распало, а турци су били на прагу... не на прагу, већ су своје јатагане заболи у срце српских земаља - били су на Kosovu...", унукица му је села у крило. "Srbijom је владало безброј кнежева, жупана, краљева, војвода и сличних им, свако је желео своје и више, несвестан да ће на крају сви и све изгубити...", осећао је њене малене, мршаве гузове, њене танане бутине, шака му је била на њеном кошчатом колену. А, курац је почео лагано да му се диже...
Вања
Dan je divan.
Prvo ideš do parka. Kao i svaki dan i sada u njemu zatičeš Braleta i Jošku. Dva starca što na klupici bez naslona igraju šah i "greju ostarele kosti vinjakom". Kratko pričaš sa njima, o vremenu, o aktuelnoj partiji - Brale je večito bolji, ali bitno je igranje, a i poražen si tek kada odustaneš, tako je govorio Joška. Ostavljaš im Marsela. Već će doći i komšije sa svojim psima, zajedno će se dlakave, debele zveri izjurcati, izglupirati, namirisati dupeta. Miran je, pitom i previše blentav da bi ikome bio smetnja ili ikoga uplašio. Iako izgleda kao vuk. Pozdravljaš se sa starcima. "Da su svi mladi kao ti, Vanja", govori Brale.
Ideš na pijacu.
Marketi su postali opremljeniji i pristupačniji, sa često, makar na oko, kvalitetnijom robom. Ali uporno na pijacu. Među seljake i kompleksni, bogati spoj mirisa, prijatnih i onih ne baš tako prijatnih, među stare i smrknute, među stare, ružne i iskreno nasmejane. Ne možeš podneti plastiku novog doba - plastične rafove, plastičnu robu u njima, plastične prodavačice i promoterke. Da li iskreno voliš ceo taj pijačni ambijent? Možda i ne. Ali si stvor navike. To je tvoja ruta, imaš tezgu na kojoj kupuješ luk, tezgu za sezonsko voće, tezgu za južno voće... imaš babu od koje kupuješ, za koju znaš da je roba njena, a ne nabavljena za male pare i sada preprodavana. Uzimaš raznolikog povrća, ali svega po malo, po par komada. nekako i nije najlakše kuvati za dvoje. Kao da je kuvanje stvoreno za pravu i čitavu porodicu, četvoročlanu, petočlanu. Uvek vam ostaje hrane, uvek jedeš ostatke. Ne bacaš. Nikada.
U povratku kupiš Marsela koji je isplazio jezik od umora, uzimaš flašu skupog crnog vina i krećeš lagano kući. U maleni stan u potkrovlju novoizgrađene, jeftine zgrade.
Kuvaš.
Godišnjica je i želiš kuvati. Umeća možda i nemaš. Integralni pirinač, raznoliko povrće i piletina, štapići belog mesa - pola sa kikirikijem, pola sa susamom. Spremaš i cheesecake, kolač koji ti makar uvek uspe, koji uvek pojedete, iako je stravično kaloričan i sit, na kraju - baš ga je lako spremiti.
Zvono. Telefon svira neki bluz. Spuštaš varjaču. Displej. Njegova sestra, Marija.
"Halo, Marija...", javljaš se radosno, glas ti nesvesno postaje tanji i viši, nežniji.
Čuješ plač, slinavi nos. Jecanje. Teško disanje.
"Marija? Šta se dogodilo?"
Crne misli jure kroz um poput brzog voza za Tokio. Kiša na prozorima, kljunovi ptica zloslutnica, munje i gromovi. Zemljotresi. Pomračenje Sunca. Hičkok na sve strane. Glava eksplodira.
"Đorđe... imao je... neko ga je... pretukao. Dođi u "Urgentni", odmah!"
Tek ćeš se kasnije čuditi svojoj prirbanosti - sa sve nogama koje su se odsekle, sa stomak koji je bio kao Gorenje veš mašina iz sedamdesetih godina minulog veka, sa glavom koja je kipela poput gejzira negde na Islandu - gasiš rernu i ringle
Miлaн
На телевизији је пренос "Параде Поноса". Пали цигарету на цигартеу, пије вињак и псује себи у браду. Гледа центар града блокиран, паралисан због пар стотина педера...
Гута тешке кнедле између тешких порција грубе жестине. Опушак "Дрине" у препуној пиксли. Мука му је,, срце га боли. Гаси јебени телевизор. Лагано руком окреће точкове инвалидских колица. Довлачи се до прозора. Србија. Због ње је ратовао. У Крајини, У Босни, два пута повређен, на послетку и на Метохији где је остао без ногу. Нагазне мине. Најсуровије, најпакосније оружје на свету. икада осмишљено! Није, ох није, пушка, бомба или нож страшан, они постоје да те убију. Мина... она је ту да те осакати, да те остави на терет држави, а тебе у личном паклу, као живу опомену свакоме ко би кренуо у рат. Живи гутач ресурса, фаталан по борбени морал народа. То је он у очима твораца нагазних мина.
На сточићу покрај прозора стигло му је обавештење о стању на рачуну.
Отвара.
Чита.
Инвалидска пензија смањена је за десет посто.
Јоваna
Девојка ју је данима убеђивала да пође на параду. Није јој се ишло, није раумела сврху - без јасних политичких цељева, овако бесмислено на силу организована, насред аветињски празног центра града. Сећала се бомбардовања, ваздушних опасности, па опет није било тако пусто. Језиво. Као да влада куга.
Зар су они? Она и њена девојк и тих стотињак људи заразни, кужни? Зар је ово средњи век? Зар тамо иза угла, иза зграде Скупштине тињају ломаче за вештице новог доба?
Није подржавала параду, али је осетила једну привилегију. Није тако васпитавана, није јој то ни фалило, али ту, тог септембарског дана, први пут је пољубила своју девојку у јавности, на улици. Осећај јe, заправо, био диван.
Вања
Pretukli su ga. Izlomili mu rebra. Iznabadali noževima...
"Mnogo je iskrvario," govorio je lekar umornih očiju, "operisali smo ga, dali krv, sada je bez svesti, ali u stabilnom stanju."
"Možemo li ga videti?", pita njegova sestra.
"Da, ali sasvim na kratko. Vi ste članovi porodice?"
"Da," kao iz topa izgovara Marija. I jesu sva njegova familija. Njegovi roditelji ne pričaju sa njim godinama već. "Ja sam mu sestra, a on je..."
"Prijatelj", izgovaraš tiho, oborenog pogleda.
"Žao mi je, samo članovi najuže porodice."
Prijatelj, verenik, bio bi već muž da možeš...
Moliš se u sebi Bogu. Za njegov život.
Maша
Пije se kaфa, пuшe se цiгareтe, gлeda se пaрaдa.
"Ma нe zнam, sвe je to мenи oгaвno, oдvratнo, neкa oни to рaдe, ali u svoja чetiri зiдa..."
"Ma, љudi imaju права da дemonstriraju, svi imaju. Ko je nama kriv što to pravo ne koristimo? Raднiци, sтuдenti, svi зadovoљni pod vlaшћu ove бudaletine..."
Rasprava traje. Prežvakane priče. Iznešeni argumenti.
Njih petoro je za stolom.
Jedan od njih uzviknu na posletku: "Poгleдajтe!", prstom je pokazao na ćerkicu ljudi kod kojih su i pili kafu.
Maшa se pridgla, stajala je na svojim malenim, slabašnim, krivim nogama i pridržavala se za ivicu stola. Smejala se. Kikotala i grcala od sreće i zbunjenosti što svet prvi put gleda iz te perspektive, oslonjena na sopstvene noge. Kao da je nešto u njoj kvrcnulo, sastavilo se i ostavilo malenu varnicu. Pustila je sto i zajurila se ka krevetu i kolenu svoje majke.
Пoсrћući нaпрed, neсiгuрno i жuрno, пrvи pуt jе koрaчaлa.
Прvi pуt je шетаla.
ПОГОVOR
Vi ne зnate дa li su sлoвa "a" у poslednjoj rečenici (posledњoj reчi) oвe пriчice piсaнa латиницом ili ćirilicom.
Kasniš.
Ne znaš više ni zašto nameštaš alarm na telefonu, kada ga nikada i ne čuješ. Ugasiš i nastaviš spavati. Baciš telefon ka zidu - da se razbije u milion komadića. I nastaviš spavati
Hraniš vašeg psa. Haskija. Marsela.
Kasniš.
Danas je godišnjica vaše veze. Tri prokleto kratke godine. Tri kratka, brza kadra. Proletelo. Osim ako se posebno ne potrudiš - i ne sećaš se detalja, silnih dana... sve što na površini uma ostaje jeste trajni osećaj sreće i mira, sećanje na smeh i spokoj duše ne doživljen pre njega. Pitaš se ponekada da li tako zaista treba... Razmišljaš. Da, možeš se setiti Barselone, Rima, Istanbula, kuće njegovog dede na selu, onog dana na aerodromu okovanog maglom, čekanje voza na praznoj, oronuloj železničkoj stanici negde usred jezivo monotonih banatskih polja, one noći kada je pukla guma, kada je lilo kao da je u raju pukla vodovodna cev, kada se sat vremena mučio da zameni točak i naposletku dobio upalu pluća, kada je pokušao svirati gitaru samo za tebe, "pokušao" jer je tragično operisan od sluha... Ali sve je to nekako daleko i duboko, nebitno, kao da su to samo komadići veće slike - sve što je prva asocijacija na njega jeste nepatvorena sreća življena sada već godinama.
Kasniš, a trebaš spremiti ručak-večeru, šta god. Moderni život otima ručak, a ne preporučuje večeru. Nešto između. Život, sreća, ljubav, sve je, kada bolje razmisliš, nešto između.
Oblačiš farmerke, jednostavnu belu majicu i starke, uzimaš torbu i žuriš na pijacu. Dozivaš Мarsela. Veselo dotrčava k tebi, sa povocem među zubima, zna da mu sleduje šetnja i igranje.
Dan je divan.
Lола
На телевизији је пренос "Параде Поноса". Пали цигарету на цигартеу, пије вињак и псује себи у браду. Гледа центар града блокиран, паралисан због пар стотина перверзних умоболника...
Мука му је. У шта се то претвара његова Srbija?
У собу улази његова деветогодишња унука. Oља. Надимак Лола. Спушта неку школску књигу на сто. "Деда, шта то гледаш?"
Старац гаси телевизр. Не жели да унука уопште зна за такве извитоперености. Не жели да мисли како је то нормално и како би некада и она то могла постати. "Ништа срећо... Дођи 'вамо, да ти испричам једну причу, хоћеш ли?"
Унукица клима главом. Још две, у врх главе три године и деда ће јој постати крајње досадан и иритантан, као и родитељи, као и сви живи, али данас још увек има стрпљења и љубави за њега.
Деда испија још једна вињак и започиње своју причу: "Учила си у школи можда, али ово требаш знати и понављати себи. Година је била хиљаду триста осамдесет и девета, српска царство се распало, а турци су били на прагу... не на прагу, већ су своје јатагане заболи у срце српских земаља - били су на Kosovu...", унукица му је села у крило. "Srbijom је владало безброј кнежева, жупана, краљева, војвода и сличних им, свако је желео своје и више, несвестан да ће на крају сви и све изгубити...", осећао је њене малене, мршаве гузове, њене танане бутине, шака му је била на њеном кошчатом колену. А, курац је почео лагано да му се диже...
Вања
Dan je divan.
Prvo ideš do parka. Kao i svaki dan i sada u njemu zatičeš Braleta i Jošku. Dva starca što na klupici bez naslona igraju šah i "greju ostarele kosti vinjakom". Kratko pričaš sa njima, o vremenu, o aktuelnoj partiji - Brale je večito bolji, ali bitno je igranje, a i poražen si tek kada odustaneš, tako je govorio Joška. Ostavljaš im Marsela. Već će doći i komšije sa svojim psima, zajedno će se dlakave, debele zveri izjurcati, izglupirati, namirisati dupeta. Miran je, pitom i previše blentav da bi ikome bio smetnja ili ikoga uplašio. Iako izgleda kao vuk. Pozdravljaš se sa starcima. "Da su svi mladi kao ti, Vanja", govori Brale.
Ideš na pijacu.
Marketi su postali opremljeniji i pristupačniji, sa često, makar na oko, kvalitetnijom robom. Ali uporno na pijacu. Među seljake i kompleksni, bogati spoj mirisa, prijatnih i onih ne baš tako prijatnih, među stare i smrknute, među stare, ružne i iskreno nasmejane. Ne možeš podneti plastiku novog doba - plastične rafove, plastičnu robu u njima, plastične prodavačice i promoterke. Da li iskreno voliš ceo taj pijačni ambijent? Možda i ne. Ali si stvor navike. To je tvoja ruta, imaš tezgu na kojoj kupuješ luk, tezgu za sezonsko voće, tezgu za južno voće... imaš babu od koje kupuješ, za koju znaš da je roba njena, a ne nabavljena za male pare i sada preprodavana. Uzimaš raznolikog povrća, ali svega po malo, po par komada. nekako i nije najlakše kuvati za dvoje. Kao da je kuvanje stvoreno za pravu i čitavu porodicu, četvoročlanu, petočlanu. Uvek vam ostaje hrane, uvek jedeš ostatke. Ne bacaš. Nikada.
U povratku kupiš Marsela koji je isplazio jezik od umora, uzimaš flašu skupog crnog vina i krećeš lagano kući. U maleni stan u potkrovlju novoizgrađene, jeftine zgrade.
Kuvaš.
Godišnjica je i želiš kuvati. Umeća možda i nemaš. Integralni pirinač, raznoliko povrće i piletina, štapići belog mesa - pola sa kikirikijem, pola sa susamom. Spremaš i cheesecake, kolač koji ti makar uvek uspe, koji uvek pojedete, iako je stravično kaloričan i sit, na kraju - baš ga je lako spremiti.
Zvono. Telefon svira neki bluz. Spuštaš varjaču. Displej. Njegova sestra, Marija.
"Halo, Marija...", javljaš se radosno, glas ti nesvesno postaje tanji i viši, nežniji.
Čuješ plač, slinavi nos. Jecanje. Teško disanje.
"Marija? Šta se dogodilo?"
Crne misli jure kroz um poput brzog voza za Tokio. Kiša na prozorima, kljunovi ptica zloslutnica, munje i gromovi. Zemljotresi. Pomračenje Sunca. Hičkok na sve strane. Glava eksplodira.
"Đorđe... imao je... neko ga je... pretukao. Dođi u "Urgentni", odmah!"
Tek ćeš se kasnije čuditi svojoj prirbanosti - sa sve nogama koje su se odsekle, sa stomak koji je bio kao Gorenje veš mašina iz sedamdesetih godina minulog veka, sa glavom koja je kipela poput gejzira negde na Islandu - gasiš rernu i ringle
Miлaн
На телевизији је пренос "Параде Поноса". Пали цигарету на цигартеу, пије вињак и псује себи у браду. Гледа центар града блокиран, паралисан због пар стотина педера...
Гута тешке кнедле између тешких порција грубе жестине. Опушак "Дрине" у препуној пиксли. Мука му је,, срце га боли. Гаси јебени телевизор. Лагано руком окреће точкове инвалидских колица. Довлачи се до прозора. Србија. Због ње је ратовао. У Крајини, У Босни, два пута повређен, на послетку и на Метохији где је остао без ногу. Нагазне мине. Најсуровије, најпакосније оружје на свету. икада осмишљено! Није, ох није, пушка, бомба или нож страшан, они постоје да те убију. Мина... она је ту да те осакати, да те остави на терет држави, а тебе у личном паклу, као живу опомену свакоме ко би кренуо у рат. Живи гутач ресурса, фаталан по борбени морал народа. То је он у очима твораца нагазних мина.
На сточићу покрај прозора стигло му је обавештење о стању на рачуну.
Отвара.
Чита.
Инвалидска пензија смањена је за десет посто.
Јоваna
Девојка ју је данима убеђивала да пође на параду. Није јој се ишло, није раумела сврху - без јасних политичких цељева, овако бесмислено на силу организована, насред аветињски празног центра града. Сећала се бомбардовања, ваздушних опасности, па опет није било тако пусто. Језиво. Као да влада куга.
Зар су они? Она и њена девојк и тих стотињак људи заразни, кужни? Зар је ово средњи век? Зар тамо иза угла, иза зграде Скупштине тињају ломаче за вештице новог доба?
Није подржавала параду, али је осетила једну привилегију. Није тако васпитавана, није јој то ни фалило, али ту, тог септембарског дана, први пут је пољубила своју девојку у јавности, на улици. Осећај јe, заправо, био диван.
Вања
Pretukli su ga. Izlomili mu rebra. Iznabadali noževima...
"Mnogo je iskrvario," govorio je lekar umornih očiju, "operisali smo ga, dali krv, sada je bez svesti, ali u stabilnom stanju."
"Možemo li ga videti?", pita njegova sestra.
"Da, ali sasvim na kratko. Vi ste članovi porodice?"
"Da," kao iz topa izgovara Marija. I jesu sva njegova familija. Njegovi roditelji ne pričaju sa njim godinama već. "Ja sam mu sestra, a on je..."
"Prijatelj", izgovaraš tiho, oborenog pogleda.
"Žao mi je, samo članovi najuže porodice."
Prijatelj, verenik, bio bi već muž da možeš...
Moliš se u sebi Bogu. Za njegov život.
Maша
Пije se kaфa, пuшe se цiгareтe, gлeda se пaрaдa.
"Ma нe zнam, sвe je to мenи oгaвno, oдvratнo, neкa oни to рaдe, ali u svoja чetiri зiдa..."
"Ma, љudi imaju права da дemonstriraju, svi imaju. Ko je nama kriv što to pravo ne koristimo? Raднiци, sтuдenti, svi зadovoљni pod vlaшћu ove бudaletine..."
Rasprava traje. Prežvakane priče. Iznešeni argumenti.
Njih petoro je za stolom.
Jedan od njih uzviknu na posletku: "Poгleдajтe!", prstom je pokazao na ćerkicu ljudi kod kojih su i pili kafu.
Maшa se pridgla, stajala je na svojim malenim, slabašnim, krivim nogama i pridržavala se za ivicu stola. Smejala se. Kikotala i grcala od sreće i zbunjenosti što svet prvi put gleda iz te perspektive, oslonjena na sopstvene noge. Kao da je nešto u njoj kvrcnulo, sastavilo se i ostavilo malenu varnicu. Pustila je sto i zajurila se ka krevetu i kolenu svoje majke.
Пoсrћući нaпрed, neсiгuрno i жuрno, пrvи pуt jе koрaчaлa.
Прvi pуt je шетаla.
ПОГОVOR
Vi ne зnate дa li su sлoвa "a" у poslednjoj rečenici (posledњoj reчi) oвe пriчice piсaнa латиницом ili ćirilicom.
No comments:
Post a Comment