"Zagospodarite svemirom."
"Kad umrem, naći će se već neka milosrdna ruka da me gurne preko ograde; grobnica će mi biti nesagledivi vazduh; telo će mi propadati dugo, dugo, propadaće i raspadati se od trenja usled padanja, koje je beskrajno." - Horhe Luis Borhes.
Šta li je unutra?
Časovnici su ga očaravali.
Čitav život. Činilo mu se da je i najranije sećanje vezano za isti, jednostavni čovekov izum.
Možda je u pitanju kliše. Dostojan još miliona klinaca nalik njemu. Ali on je na neki način bio ponosan. Najiskrenije. To sećanje. Taj tren njegovog života. To neizgovoreno, ali prokleto jako pitanje koje je ključalo u njemu i svrbelo ga, tako maleno i naspram vaskolike metafizike kojom čovečanstvo razbija glave eonima - smešno, njemu je bilo sve. Jasno je definisalo čitavo njegovo postojanje. I na posletku ga odvelo ka zvezdama, u legendu, na najbitniju stranicu istorije čovečanstva.
Pre shvatanja koncepta vremena. Mnogo pre spoznaje smrtnosti i neminovnog prvog napada panike menifestovanog bledilom, hladnim znojem, gušenjem i blagom nesvesticom. Svi čće umreti.
I ja ću umreti.
I ja ću umreti.
U datom danu, datom momentu.
1994. ili možda treća? Tu negde. Bilo je leto, vruće, veče. Držao je taj predmet u ruci i šetao velikim dvorištem koje je okruživalo staru porodičnu kuću.
Ko sam? Čemu sve ovo? Ima li nečega posle ovozemaljskog života? Postoji li duša? Bog? A, srodna duša? Nije se on za
"Šta li je unutra?", bilo je jedino bitno.
Tek nešto kasnije shvatiće da može skloniti kožicu sa svoje... piše. I to oktrovenje će ga zadiviti. I tada će se pitati otkud to i šta je to unutra.
Tek nešto kasnije shvatiće da može skloniti kožicu sa svoje... piše. I to oktrovenje će ga zadiviti. I tada će se pitati otkud to i šta je to unutra.
Predmet u njegovoj ruci misteriozan i zagonetan koliko nebeski svod Galileju ili širina okeana Vespučiju. Mnogo, mnogo kasnije će i devojke uspeti da ga zaintrigiraju na isti način. I one će postati njegovo nebo i more. Sve. Ne, mnogo njih, bolno malo njih, premalo. Samo retke će uspeti da pokupe svu njegovu pažnju i radoznalost.
Spoznati i najmanji delić, najmanje, najbeznačajnije svojstvo. Upoznati. Postala je njegova opsesija. Upoznate sve, sposznati kosmos.
Spoznati i najmanji delić, najmanje, najbeznačajnije svojstvo. Upoznati. Postala je njegova opsesija. Upoznate sve, sposznati kosmos.
Tada če doživeti i drugi napad panike. Tada manifestovan isprva besom, razbijanjem mobilnog telefona, da bi se sve smirilo, poput Save usred vrelog i učmalog dana, u osećaj razočaranosti i potpune otupelosti. Čak i da srodna duša postoji, nisu nam dati mehanizmu da je spoznamo. Evolucijom ili božanskom kreacijom uslovljeni da vidimo, čujemo i na bilo koji načim osetimo samo ono minimalno što nam je potrebno za puko preživljavanje i razmnožavanje. Da bi se kurac digao dovoljna su tri nespretna dodira ili čak samo pogled na malo veće sise. Da bi se preživelo, dovoljno je zaglabati neku voćku, ne nužno osetiti apsolutno svu njenu slast. Evoluciji je dovoljan jedan brz spermatozoid, jebe se njoj za sreću njene dece. Kako je stario broj pitanja se povećavao. Sve na liniji onog prvog, originalnog, koje je pokrenulo sve.
Šta li je unutra?
Šta li je unutra?
Da li je ovo potpuni ukus jabuke? Šta to moj nos i jezik ne registruju?
Da li su ovo sve note parfema na devojci koju grlim? Ili ja neke ne pojmim uopšte?
Da li su njene gaćice plave ili su moje oči ograničene?
Na svakom ćošku video je skriveno i nedokučivo. Svakog trena proklinjao je svoju ljudskost. Nesavršenost.
Vrhunac evolucije? Poslednja tvorevina Boga? Ili samo običan slepac? Hodajući kurac sa dva viseća, objektivno govoreći, ružna skladišta semena.
Rano, rano u svom životu je čvrsto odlučio. Neće imati dece.
Sa prethodnim u vezi, sve manje je i pričao. U sebi je krio okean osećanja i informacija, razmišljanja i spoznaja i sve je to trebao kanalisati jezikom, palacavim i tromim? Glasovima sklopljenim u reči i rečenice? Usmeriti snagu zvezde kroz ključaonicu? Koliko je rečima i moglo da se kaže? Reči kao osnovni instrument ljudske komunikacije - bilo u pisanoj ili verbalnoj formi - kao što je ranije uvtrdio - nisu bile dovoljne.
Upoznati drugu osobu kao jedna od životnih ciljeva.
Rečima to istinski nije mogao. Reči su primitivne i reči... lažu.
Dodir.
Dodir je bio fin.
Lep, čak!
Voleo je dodir. Zaista, jako voleo. Toliko da je većinu života proveo sa rukavicama. I nizom krema za negu ruku. Verovao je da ima najmekše dlanove na svetu. I ponosio se time. Nije želeo ogavnu, debelu i grubu, sasvim otupelu kožu na svojim prstima. nije želeo da rasipa dodir na svakodnevnicu. Želeo je vrhovima svojih prstiju spoznati što više može, svaku poru tuđeg tela, ako je moguće.
U vreme njegove pozne mladosti, u delu sveta u kojem je živeo, a u kojem se obrezivanje nikada ranije nije posebno odomaćilo - čak je iz određenih religijskih ubeđenja i predrasuda na isto gledano sa podozrevanjem, podsmehom ili čak prezirom - nekim čudom postalo je moda. Naslušao se jadikovki starijih muškaraca, kukali su mu kako im je vrh kurca, čak i bez sečenja, postao kao đon, da je sam seksualni čin mučenje u dosadi i izostanku bilo kakvog užitka. Ježio se.
Najradije bi prevlačio glavić preko svake žive osobe na planeti zemlji. Preko njihovih lica, kose, ruku, staračkih pega ili tek izraslih malja, bujnih ženskih grudi ili pivskih stomaka. Divno negovanih stopala ili kurjih očiju. Preko svakog delića njihovih tela.
Časovnici.
Prosto mehanička bit. Lako je to prokužiti. Jedan od metoda otkrio je još te sparne večeri sa sredine desedesetih godina minulog veka. Makar je to mogao. Shvatiti kako stvari rade. Stvari. Ljudske stvari. Nije razumeo ljude koji se zadovoljavaju zujanjem i pištanjem nakon pristiska velikom, okruglog dugmeta na kućištu računara, brundanje motora automobila nakon okretanja ključa... Koristiti, a ne razumeti tehniku, za njega je bio oblik ropstva, ne samo prosto vređanje inteligencije.
Radio prijemnici.
Radio prijemnici.
Živeo je na selu. U realativno velikoj kući. Nikako luksuznoj ili spektakularnoj, ali velikoj u smislu večnih i dugotrajnih nadogradnji iste. Nakupilo se tu metara kvadratnih. Živeo je sam.
U delu sveta u kojem je živeo - kao i u ostalim ćoškovima i budžacima tog sveta koji još uvek nisu zaboravili stare načine - gost je bio svetinja. Svaka kuća je imala minimum jednu, a njegova čak tri pripremljene, čiste i savršeno sređene gostnske sobe. Baš kao što je kurvanje bilo najstariji zanat - u to nema nikakve sumnje - tako je i zakon gosta bio najstariji zakon ljudi. Podati gostu namerniku soli i hleba značilo je ne samo pustiti ga pod sosptveni krov, već i pružiti potpunu zaštitu.
Jednom je prisutvovao ogavnoj sceni. Domaćin, kod koga je sedeo i pio, je iz čista mira iz stana izbacio jednog od gostiju. Neka zaista nebitna osoba. Zajednički im prijatelj. Bio je preneražen bezorbazlukom, lakoćom kojim se krši tako drevan i značajan zakon ljudske civilizacije. U modernom svetu nepisan, ali toliko temeljno bitan za razvoj čitavog društva, možda i presudan za nastanak istog. Možda su baš oko hleba i soli i zakona gostoprimstva nastali prvi plemenski savezi, a iz njih države, gradovi... Najureni gost je pokislo izašao. Koraci. Vrata. Našao se u hodniku. Izbačlen. Postojao je samo jedan časni sled radnji. Solidarisanja sa poniženim strancem i distanciranje od ljudske gnjide. Odložio je svoju čašu, ustao je, uzeo svoj kaput i bez reči izašao - da se više nikada ne vrati u stan svog prijatelja. Ne postoji selektivna gostoprimljivost. Ne postoji poverenje prema ljudima toliko bahatim i neobrazovanim. Neka hvala.
Od toga dana svoje, izrazito malobrojne, goste počeo je dočekivati hlebom i solju i teatralnim nuđenjem zaštite dok su pod njegovim krovom.
Nekada davno u njegovu kuću na selu dolazili su gosti. Mnogi i raznoliki. Prošla su ta vremena. Kuća je mahom bila prazna, pa je gostinske sobe - dve od ukupno tri - preuredio po svom nahođenju, povlađujući sosptvenim fascinacijama.
U prvoj, manjoj, bili su radio prijemnici, njih preko sto. Bili su magični. Mahom svi su pripadali art deco stilu, najčešće iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka i proizvedeni na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država. Proizvođači raznoliki. Zenith, Philco, Fada, Continental, General Electronics, Emerson...
Drveni aparati su bili gotovo izuzetak, anomalija - materijal tog vremena bio je bakelit, preteča plasitike. Nekada je važio za magičnu tvar od koje možete napraviti bilo šta, danas je sveden na materijal za jeftine šahovske figure, domine, kockice. Iako je svaki imao svoje mesto u njegovom srcu, iako je svaki od stotinjak prijemnika imao neku svoju priču, imao je par omiljenih.
Nag je sedeo u središtu sobe. U turskom sedu, sa nekom ponjavom pod guzicom. Okružen silinom kristalnih drškica koje su visile sa žica. Čitava prostorija je bila isprepletana kompleksnim sistemom žica i zupčanika koji su povezivali sve uređaje. Iako je na svakom kristalu pisalo puno ime pripadajućeg joj prijemnika, on je gotovo napamet znao raspored. Uhvatio je drškicu kojim je upravljao omiljenim uređajčićem. Tesla 'Talisman' model 308U. Povukao na dole da bi se aparat upalio i pojačao ton. Obrtanjem kristala menjao je stanice. Bio je to radio proizveden u Čehoslovačkoj, 1954. godine. I mogao se svrstati pod "space age" stil, koji je u to vreme uzimao maha, nakon svojih "machine" i "jet age" prethodnica. Tamno crven, zapravo kretao je od sasvim crne, kao burgundi boji. zaustavio se na stanici koja je emitovala nekakv lagani džez. Drugi kristalčić. Povuci dole. Okreni levo. Fada, model F55, standard američkog art deca. Divnih boja karamele i šljive. Restauriran, sijao se sav. Sa njega je išao bluz, samo malo tiše, elegantno, ispod dominantnog džeza. Bio je to jedan od najranijih primeraka njegove sada bogate kolekcije. Sledeći kristal. Kosmaj 49. Legenda jugoslovenske radio-industrije. Pustio je emisiju u kojoj je neki filozof pričao o modernoj levici i njenoj infantilnosti i jalovosti. Nagi čovek je imao osećaj kao da sebe čuje.
Nekada bi pustio i po deset-petnaest uređaja, kupao bi se go u njihovoj kakafoniji, lagano silovao svoj um i terao ga do novih granica istovremeno. Pokušavao bi, i sve češće uspevao, da isprati sve zvukove, svaku pojedinost, svaku reč.
Da, reč je jednostavna i nedovoljna, ali petnaest reči u jednom trenutku su već malo zanimljivije i potpunije, umno zahtevnije.
Nije bio raspoložen. Ustao je. Ostavljajući upaljene aparate da rade. Bacio je jedan pogled na sve njih. Fasciniralo ga je što većina ima male časovnike unutar sebe. Valjda su nekada davno ljudi bili toliko fascinirani radiom da su pokraj njega gubili pojam o vremenu, ostajali i predugo budni, do duboko u noć, omađijani, odvedeni, podignuti i oteti iz svojih fotelja u neko drugo postojanje. Tako da su konačno proizvođači i kreatori tih malih đavoljih naprava osetili potrebu da ugrade časovnike kao (stroge) agente (surove) stvarnosti.
Krenuo je u drugu prostoriju.
Časovnici.
Su ga očaravali.
Kako bi ušao u sobu zapljusnula bi ga kakafonija umirućeg sveta. Dok je još i mogao prebrojati svoje radio prijemnike, časovnike nikako više nije. Svaki delić četiri visoka zida bio je prekriven satovima. Onda stolovi i police na kojima su bili budilnici i razni stoni primerci, pa onda silne fijoke za ručne i džepne satove.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak. U nedogled. Iz hiljadu složenih mehanizama. Sama pomisao na broj zupčanika u toj prostoriji vodila ga je ka nekim suludim ciframa. Naravno, bilo je tu i digitalnih, jefitinih kineskih, ali i komada za koje je dao čitavo bogatstvo. Časovnici su ostali njegova jedina apsolutna ljubav.
Ljubavi daješ sve. Zar ne? Na i najmanji znak ustezanja, cicijašluka, premišljanja, nedoumice - diži ruke.
On je želeo dati čitavog sebe nekoj devojci, možda čak i muškarcu, ali prerano je shvatio da je to nemoguće. Nisu ga zanimali parčići, komadi, otrgnuti ili sažaljivo podati. Sve ili ništa.
Časovnicima i vremenu kao takvom je makar mogao dati celog sebe.Mnošto ih je ležalo u velikim kartonskim kutijama, još je čitavo brdo imao na tavanu.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak.
Stilovi i epohe su se preplitali tu. Haotično i razbacano putovanje kroz vreme putem merača vremena. Možda su mu najdraži bili "art nouveau" i "jugendstil" komadi, posebno su ga potonji opčinjavali svojom apstraknošću i gotovo uznemirujućom notom. Za neke od njih je dao i po tri-četiri ili čak i više hiljada evra. Pa, ipak, najčešće bi mu oko palo na jedan sasvim jednostavan, a opet genijalan komad modernog dizajna. Jeftin mehanizam sa dve pravougaone, malo deblje kazaljke bio je smešten unutar metalnog kaveza, nepravilno isprepletenih rešetkica. Po ćoškovima je bio izgreban i olupan, čak ulubljen na jednom mestu. Bacao je taj sat bezbroj puta, ali nije uspeo da ga razbije. Kreator konkretno tog komada je bio ili genije ili Satana.
Njegova ljubav prema satovima se stalno graničila sa mržnjom. Kao što i svaka prava ljubav to čini.
Skinuo je rukavice. Uvek bi dodirivao časovnike golim rukama. Podigao maleni sat u kavezu i bacio ga. Udario je o pod, odskočio, prevrnuo se nekoliko puta i nastavio da kuca. Još neko vreme je gledao tu savršenu metaforu, taj metafizički krug - vremena (kojeg smo talac) smeštenog u kavez.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak.
Centralno mesto zauzimao je luksuzni, antikvarni časovnik baroknog stila napravljen negde oko 1870. godine. U pitanju je trodelni komad, mehanizma čuvenog Japy Frèresa, a bronzane spoljašnosti koju potpisuje H. Luppens. Sa strane su išla dva svećnjaka sa mestima za po tri sveće - koje su stalno gorele u tom malenom hramu posvećenom vremenu - centralni komad je bio sam sat sa modelima delfina, likom boginje pri dnu i većom urnom na samom vrhu.
Sat je išao unazad.
Pored njega je na bronzanoj ploči stajao urezan datum.
02.01.2033.
REZ
Leži u krevetu. Go. Desno je ona. Ruka joj je na njegovim maljavim grudima.
REZ
Ona? Devojka sa kojom je izgubio nevinost. Otkud ona? Mala, debeljuškasta, ali i dalje savršeno lepa u licu i punih dojki.
REZ
Klima mu se zub. Dvojka, gore levo", čuje glas svog stomatologa.
REZ
U kupatilu je. Pred ogledalom. Koncem čisti zube. Ponovo se klima. Vrhom jezika ga dodiruje. Čak i pod nežnim dodirom se klima. Ali čačka dalje. Lagano vrh zuba hvata prstima. Čuo je neku galamu. Dolazi spolja. tTrgao se u pravcu zvuka. Ništa. Okreće glavu nazad ka ogledalu. Nema zuba. Među prstima je. Crn i izjeden u korenu. Zveckanje. Još jedan je ispao, sam od sebe, u svetlo plavi lavabo. Drugi. Treći. Gleda svoj krezav i krvav osmeh.
REZ
Nazad u krevetu. Njene ruke u njegovoj kosi. Prolaze kroz nju. Vešti prsti. "Bože, pogledaj!" Pred očima njena šaka prepuna njegovih dlaka. "Pa, ti ćelaviš!"
REZ
Na leđima leži, ruke vezane kanapima i razapete. Noge takođe. Ona je na njemu. Spušta se dole. Miluje i golica ga njena gusta kosa. Veštim prstima hvata njegov kurac. Oblizuje ga sporo, nekoliko puta. Spušta ruku svoju od grudi, preko stomaka, sve do dole. Grebe ga i kida pubične dlake. Čvrsto steže kurac u korenu. Zatim hvata testise. Jako. Boli ga. "šta je ovo?", pita. "Možda bi trebao da proveriš ovo, čudno je, kao kuglica neka..."
REZ
Lekarka pred njim. Matora i ružna. "Imaš rak testisa! Umrećeš. Umrećeš.
Umrećeš. Umrećeš. Hahahaha!
Umrećeš
Drugi. Januar. Dve hiljade trideset i treće.
02.01.2033.
02.01.2033!"
Brojevi izlaze iz njenih usta i lete ka njemu.
02.01.2033.
02.01.2033.
MRAK!
Jutarnje svetlo.
Sanjao je datum svoje smrti. Isti dan je naručio ploču sa ugraviranim brojevima. 02.01.2033. Stavio je pored sata, isti namestio da ide unazad i zapalio sveće. Odsekao je mali prst na levoj nozi, spalio ga i pepeo stavio u urnu na vrhu sata.
Jedan sto je bio preuređen tako da je imao ukupno petnaest fijoka, sve su bile prepune raznolikih satova. Sve osim jedne. U toj jednoj bio je samo jedan časovnik. Džepni Zenith. Sa urgaviranom lokomotivom na poklopcu. Ali sav u komadima. Lanac, zupčanici, parčići stakla, kazaljke... Sve je bilo skupljeno i stavljeno u veliku kutiju za nakit, ogrlicu neku na primer.
"Šta li je unutra?"
Vruće i sparno veče 1994. godine.
Dečačić šeta u krug po dvorištu porodične kuće.
U levoj ruci jako steže džepni sat pokojnog dede. Na satu je ugravirana lokomotiva.
"Šta li je unutra?"
Matriks? Šta li je život? Gde su svi?
Bubanj Potok.
Preko nedelje bila je to najveća otvorena pijaca polovnih automobila u zemlji, subotom se pretvarala u buvljak polovne i - vrlo verovatno - kradene robe. Srećom pa nije imao moralnih dilema te vrste. I krađa je posao, sa svojim rizicima i nagradama, kao i svaki drugi. Nije smatrao da je lična svojina nedodirljiva svetinja, mada nikako nije bio ni komunist ili anarhist - u kući je držao sačmaru, dva pištolja - Crvenu zastavu i Parabellum 1908 - kao i JNA verziju kalašnjikova - M70A. Na lopovima je da kradu, na njemu da odbrani svoju imovinu. Jednostavno.
Dugokos, sa naočarima i u odelu zapravo nije bio crna ovca na buvljaku. Tu je - pored raznolike robe - pronašao i umetnike i pisce, profesore sa Filozofskog i Fakulteta političkih mauka. Očekivana sirotinja tu je tražila jefitnu belu tehniku, auto-delove, bicikle, alat, pa čak i švercovanu hranu koja je bila značajno jeftinija no u prodavnicima. Njega i njemu slične su zanimale sve one trice i kučine nebitne, uslovno rečeno, običnom čoveku.
Običan čovek.
Normalan čovek.
Kao koncept je njemu delovao lažno. Nemoguće. Čovek je u bogatom ekološkom sistemu zemlje najveća anomalija, nepravilnost i ludost - niti u pozitivnom, niti u negativnom smislu, već je to uzimao kao prostu faktu. Pa samim tim, sveden na pojedinca i po njemu pravljenje modela "normalne ludosti" bilo je misaoni debilizam.
Nikako, oh nikako, kruna evolutivnog stvaranja. Shvatanja ljudi devetnaestog veka sasvim su pogrešna, a kod pojedinica opstaju i danas. Neke životinje, za koje bi se reklo da su na evolutivnoj lestvici daleko ispod sisara, pokazuju daleko naprednije osobine, poput oktopoda koji bez problema otvara teglu sa nagradom unutar iste. Pogrešno je, naravno, posmatrati evoluciju kao proces koji ide provolinijski napred, gde "napred" zapravo stoji za sve napredniji i napredniji, inteligentniji oblik života. Pa je tako, mislio je on, iluzorno, neodgovorno i lenjo čekati da evolucija i od čoveka napravi super-biće.
Ljudi koji su na bilo koji način implicirali da nisu obični, već da su iznad većine, bili su za njega tek poseban vid idiota. Nikako nije mislio za takav stav kao iskaz nepristojnosti - jer ni u pristojnost nije verovao, niti joj se pokoravao - koliko limitiranost uma. Ukoliko već mislite da ste bolji od drugih, nema nikakve - ili je ista makar umanjena - ambicije za daljim unapeđenjem.
Ponovo bi pomislio na datum svoje smrti. Na činjenicu da su svi njegovi bliski srodnici mrtvi. Da i on u datom trenutku - koliko živi, isto toliko i umire.
Nije bio spreman da svoje postojanje prepusti inertnim zakonima prirode, slučajnoj intevrenciji uzvišene inteligencije - bilo vanzemaljske, organske ili pak božanske prirode - ili pak samodovoljnoj dekadenciji i lažima kojima bi sebe ubeđivao da je išta do ćosavog primata.
Nalazio je tu svakave sitnice i beznačajnosti koje su mu služile kao zamena za ljubav, uredan seksualni život i milione na bankovnom računu. Nakit, ordenje, upaljače, stripove i knjige, diskove i vinil ploče, stari novac, igračke... Sve što bi jedan hrčak, zarobljen u telu čoveka, mogao smatrati vrednim kupovine i dovlačenja u svoju rupu.
Toga dana - ne posebno uspešan lov, mada i ne baš sasvim loš. Okasnio je. Dobro se znalo da se na buvljak, ukoliko želite ugrabiti posebne dragocenosti, ide zorom. Probijao se kroz improvizovane tezge postavljene na auotmoilima, rapsklopivim stolovima ili na samoj zemlji, sa najlonskom kesom u ruci u kojoj su bili maleni sovjetski trazistor - Selga 404 E - kojim je bio posebno zadovoljan, kao i jedan Junghans budilnik sa rimskim brojevima i posebno odrtavljenim izgledom, za koga je bio gotovo siguran da ga več ima, negde, ali nije hteo da rizikuje pa ga je pokupio.
"Zdravo, Milovane."
Milovan je bio tužna, ali uobičajna srpska priča. Diplomirao istoriju na Filozofskom fakultetu, ali nikada nije našao posao. Na buvljaku je preprodavao knjige, a povremeno se odricao i nekih iz sopstvene kućne biblioteke. Savršeno je znao milivojev inventar, pa su ga zanimale samo nove knjige. Nije bio dve nedelje na buvljaku i to je značilo da se svakako nakupilo novih komada za prodaju.
Smrknuti, srednjovečni čovek, već uveliko proređene kose i sa debelim naočarima na nosu pokazao mu je rukama gde su novododati naslovi.
"Biblioteka je lopta...", rekao bi Milivoje.
"Otkud ti ovo?"
Nasmešio bi se Milivoje. "Okreni poslednju stranicu.
"Gospode..."
"Suštinski doneo sam je isčekujući tebe. To je prvo američko izdanje, iz 1968. i da, lično ju je potpisao!"
Zadivljujuće dobro očuvana. Strane su požutele i nosile težak miris godina, duvana i ustajalosti. Na prednjoj korici je centrom dominirala telesina ovce, glava odvojena trupla, a ispod nje četiri nogu... "Sanjaju li androidi električne ovce?" "Kako? Otkud tebi?"
"Duga je to priča... Ne mogu ti je prodati za manje od tri hiljade. To je minimum. Prošle nedelje bila neka devojka, želela ju je uzeti, ali nije imala novaca. Doći će danas, rekla je."
Nije imao ni najmanjeg prava da sumnja u to. Milivoje nije bio pravi i vešti trgovac. A, knjigu bi svejedno uzeo. Već se hvatao za novčanik kada, kao prizvana rečima nesuđenog istoričara - Ona.
Stajala je pored njega, gledala ga u oči i smešila se. Prvi utisak. Krucijalan. Kako je divna bila. Malo niža od njega i mršava, crnokosa i tamne puti. Zubi - savršeno beli, oči - krupne i sjajne. Izmamila mu je stidljivi, nesigurni osmeh.
"Daću vam tri i po hiljade za knjigu", obratila se Milivoju.
"Imaš li običnu olovku?", upitao je prodavca. Milivoje je iz prednjek džepa izvadio "patentaru".
Ponovo je otvorio knjigu, na poslednjoj strani, na brzinu je napisao nešto, vratio olovku. Zaklopio je knjigu. Posegnuo za novčanikom. Izvadio pet crvenih novčanica. "Izvoli", pa je zatim knjigu pružio prelepoj devojci u koju bi se, da nije odavno doneo odluku koja mu je to zabranjivala, do ušiju zaljubio odmah tu, na prvi pogled. "Pozadi je moj broj...", reče joj, poklonio se tek lagano, okrneuo i razmišljao o tome kako mu izgleda zadnjica dok odlazi?
*****
"...Filipa sam počela čitati u srednjoj školi i od tog vremena je verovatno ostao moj omiljeni pisac, kao što mi je Death in June omiljeni bend, kada se sve sabere i oduzme. Ne razumem ljude koji ne mogu locirati taj jedan, jedini bend, koji te vuče kroz život ili makar pola života. "Ja slušam sve", ništa sporno i ja takođe, ali, opet, moraš imati omiljen bend."
Pričali su preko telefona. Nikada mu takav vid komunikacije nije bio blizak. Nepotpun, klaustrofobičan, pritiskajući. I nije mogao videti oči. Zvala se Ivana. I imala je tako mekan glas, reči kao da su stvorene od magle i duvanskog dima. Toliko milozvučne, nežne prema čulima, duši i umu. Gotovo je počeo da se pita šta je imao protiv reči na prvom mestu?
"Andrej", obratila mu se po imenu, "koja ti je njegova omiljena knjiga?"
Zamislio se. "Ubik. Zato što", nije čekao da mu postavi to potpitanje, i samog su ga nervirali tako prosti, neinteresantni i nekonstruktivni odgovori, "je teškom drogom indukovan, verovatno. Jako mi je halucinogen, paranoičan, atmosferičan. Da, da, atmosferičan. A, verujem da je i jedan od prvih Sci-fi romana koji efektno kritikuje potrošačko društvo..."
"Droge... Čitah o nekom, čini mi se, mađarskom naučniku koji je žestoko bio navučen na amfetamine, koristio ih je svakodnevno, čitavu karijeru, spavao po tri-četiri sata u vrh glave i neki kolega ga je kritikovao i smarao kako je narkoman. Ovaj ispizdeo i opkladio se sa njim da će izdržati mesec dana bez droga. I, naravno, uspeo je. No, na kraju je rekao kolegi: "Ja sam bio mesec dana bez amfetamina i tebi dokazao da nisam ovisnik, ali ti svetskoj matematici duguješ trideset dana mog rada - satima sam sedeo pred belim papirom, neuspevajući išta da zapišem." Andrej, šta te nervira kod ljudi?"
"Možda je baš taj kolega dobar primer onoga što ne podnosim kod ljudske rase. Guranje nosa u tuđa posla. Mada, ljudi me i nerviraju i ne nerviraju. Kada mislim o njima, kada se nateram da mislim o njima - nerviraju me. Uglavnom ne mislim, uglavnom me ne zanimaju."
"Mene nerviraju sitnice. Mirisi, smradovi ljudi. Nervira me način na koji pričaju, ako nije tečan i ubedljiv. Nervira me kada ne znaju da pišu, kada brkaju slova, kada neodvajaju rečcu ne od glagola, a odvoje je od prideva, kada odvajaju znak interpunkcije od prethodno napisane reči . Reči su ogledalo čoveka i nerazumem kako se netrude da izgovoreno nebude ubedljivo i lepo , a napisano , posebno u ovo sajber doba , makar na najnižem nivou - ispravno .A , da nervirajume ljudi koji koriste više upitnika ili uzvičnika !! ! Znamo šta je Teri Pračet rekao o njima."
"Šta voliš kod ljudi?"
"Ideje i pitanja. Volim kada me pojedina osoba sasvim obuzme idejom ili pitanje. Onako, žestoko majndfakuje. Volim kreativnost bilo kakve vrste, umetnost, njah... Može se reći vasceli dijapazon klišea. devojka iz Vudi Alenovog "Menhetna", a?"
Nasmešio se. "U modernom svetu nameće se nekolicina metafizičkih pitanja kao posebno aktuelna i zanimljiva. Prvo je: "Da li živimo u simulaciji?". Naravno, pitanjem se bavio i Platon sa svojom pećinom, pa i Niče, ali je Bodrijar, a posebno Matrix trilogija - mada negde odjeke Platonove pećine nalazimo i kod Žodorovskog - a sve skupa praćeno suludim napretkom računara - nastankom interneta i naprednih video igara, postalo aktuenije..."
Kroz slušalice došao je krkljav zvuk dosade i nedostatka strpljenja. ""Za bilo koju formalnu teoriju koja potvrđuje osnovne aritmetičke istine, može se konstruisati aritmetičko tvrđenje koje je istinito ali nije i dokazivo unutar same te teorije. To znači, da bilo koja teorija koja je sposobna da izrazi elementarnu aritmetiku ne može biti u isto vreme i konzistentna i potpuna." Gedelova Prva teorema o nepotpunosti, verovatno jedan od vrhunaca čovečije misli. Ukoliko smo unutar kompleksnog sistema kakva je simulacija, koja potiče iz bilo kog izvora - može biti inteligentna civilizacija, Bog, može biti, lupam, knjiga - mi unutra ne možemo spoznati istinu spolja. To pitanje je sasvim jalovo. Takođe, možda paradoksalno, Gedel je pokušao da dokaže postajanje boga koristeći matematičku logiku. "Nužno postoji neko x takvo da je x nalik Bogu." Pucaj dalje."
"Gaja hipoteza?"
"Pitanje za tebe: šta li je život? Šta je taj najniži zajednički imenilac za vasceli život?"
"Mi, svakako, kao civilizacija nemamo jedinstvenu, naučnu definiciju života. Što je po meni stravično. Većina naučnika, pa čak i filozofa dvadesetog veka se slaže da je smrt konačni kraj, raspad materijalnog - pošto duhovno u ogromnoj većini odbacuju - i povratak te materije u beskrajno kruženje u prirodi. Dakle, smatraju da znaju šta je smrt, ali ne znaju šta je život."
Tišina.
"Naježila sam se malo. Pa, svejedno, pokušaj, daj neki svoj odgovor."
"Nagon ka samoodržanju. To je najniža zajednička osobina svega živog."
"To boli. Život zbog života samog? Sama sebi dovoljna pojava? Ishodište čitavog svemira?"
"Da li je inteligencija ishodište života? Kruna?"
"Ne znam. To niko ne može znati. Ljudi se silno diče svojom inteligencijom - oni sa visokim koeficientom iste organizuju se u udruženja, oni sa nižom pate zbog toga ili ubeđuju sebe da to i nije posebno bitno, a svi skupa ne znaju da li je inteligencija, sa stanovišta evolucije i održanja života, pozitivna pojava i osobina. U redu, jasno je da je ona čoveku na kratke staze donela boljitak. Pokušaj naći životinju sličnu čoveku - veličinom i količinom hrane koja joj je potrebna da preživi, a da je njena populacija ne šest, već tri, dve milijarde. Milijardu jednu? Nema je. Organizovanoj poljoprivredi možemo zahvaliti na tim silnim milijardama ljudi. Poznat li ti je Fermijev paradoks?"
""Gde su svi?", naravno."
"Veličina svemira je sumanuta, starost je silna, a kada uzmemo razvojni put čoveka unutar njega - od primata do inteligencije koja je sposobna da napusti svoj matični svet - koji se svodi na par kosmičkih trenutaka, jasna logika nam govori da bi svemir do sada bujao od života. Da bi imali stotine civilizacija ili makar jednu koja je kolonizovala vasceli univerzum. Nema ničega, koliko mi vidimo. Gde su svi? Moja teorija je da je inteligencija na srednje i duže staze pogubna. Da inteligencija uopšte nije u stanju da stvori interstelarnu civilizaciju. Da inteligencija - na ovaj ili onaj način - na kraju uništi i pojede samu sebe. Života negde tamo ima sigurno, ima ga u izobilju, ali sumnjam da postoji tehnološki naprednog života."
Po prvi put u životu nije osetio potrebu da se pohvali rezultatima testova inteligencije koje je odradio.
"Da li u svetlu toga možemo posmatrati Hipotezu Gaje? Samoodržavajuća, savršena homeostaza koja eliminiše svaki remetilački faktor?"
"Da li bi sutrašnji nuklearni rat na globalnom nivou mogao da se posmatra kao intervencija planete? Inteligencija bi mogla ubiti planetu."
"Ono što je mrtvo - ne može umreti...", rekao je gotovo nemarno, usput.
Tišina. Duga tišina. Njeno plitko, sporo disanje. Možda neka muzika u pozadini.
"Hoćeš da dođeš do mene?"
"Naravno."
"Čekaj... još jedno pitanje, Voliš li Tarkovskog?"
"Naravno. Njegovi filmovi su jedni od retkih koje gledam iznova i iznova.... njega gledam, a Džojsa čitam bez kraja i konca."
"Divno. Takođe. Mada mi je kod Tarkovskog uvek nešto smetalo."
"Šta?"
"Dijalozi koji se silno trude da budu pametni."
*****
Vrata mu je otvorio muškarac. Nag. Malena, smežurana kita visila mu je među nogama. Bio je depiliran ili vrhunski pažljivo izbrijan. Nije očekivao dati prizor. U ruci je kao debil držao flašu vina i stoni sat koji je izvukao iz svoje kolekcije. U zadnjem džepu imao je kondome.
Srce mu se steglo, stomak zavrteo i skupio, a muda kao da su se osušila.
Kakva je ovo šala?
*****
Bila je kolenima i dlanovima oslonjena na pod. Ispred njega. Glava joj je bila zarivena među noge onog čoveka. Nije želeo znati njegovo ime. Nabijao je svoj kurac lagano. Jednom rukom na njenom kuku, drugom je stezao i pljeskao njenu zadnjicu. Na levom guzu je imala veliki mladež nepravilnog oblika i ispucale teksture. Moraće da joj kaže da obrati pažnju na to. Nabio bi srednji prst u njen anus. Duboko. Ceo. Kada ga je izvukao - bio je savršeno čist.
Pljunuo je na prste i ponovo ih gurnuo u ivanino mršavo, ravno dupe.
Polako je kurcem ulazio u njen analni otvor. Njeni odsečni uzdasi su konačno nadjačali prenemaganje onog lika.
Svršio je po njenim leđima. Obilato. Dugo nije jebao, a masturbacija je za njega bila intelektualni napor na koji nije mogao da se natera. Vazda je imao problem sa koncentracijom. I osećajem srama na kraju te bedne balade.
Dok je anonimni čovek zauzimao njegovo mesto, a istovremeno umakao prste u njegovo proliveno seme i oblizivao ih, Andrej se na brzinu obukao i pobegao iz stana na Voždovcu.
*****
"Tražio sam viski, ne gomilu leda. Sipaj novo." Sedeo je za šankom, pa je mogao biti siguran da mu barmen neće pljunuti u piće. Doduše, malo pljuvačke je bilo prihvatljivije od šake leda. Začudio se što pab u kojem je završio nakon nesretnog koitusa, ima Highland Park 12.
Pitao se zašto se njemu dešavaju takve stvari? Generalno zatvoren prema ljudima, nezainteresovan za iste, čak je sve češće osećao otvoreni i iskreni prezir. Kako je uvek završavao u nekim suludim varijantama, sa neki suludim ljudima?
Naravno, elementarna seksualna sloboda. Nije imao nekih problema sa tim. Nije mu to bila ni prva trojka tog tipa, mada je principijalno smatrao da jedina prava trojka podrazumeva - dve devojke i njega, da je večerašnja varijanta nepotrebna... gužva, sa kojom je imao problem na estetskom nivou.
Zašto se osećao tako prljavo, smrdljivo i bedno?
Ivana mu se učinila kao neko u koga je mogao da se zaljubi. Da nije pukotina od čoveka. Ispostavilo se da je i ona sjebana, možda čak i tememeljnije od njega samog.
U momentu slivanja trećeg viskija niz grlo i naletu nepatvorene patetike, o sebi je razmišljao kao o klišeiziranom noćnom leptiru koji nasrće na sijalicu ili otvoreni plamen. Bez obzira na generacije i generacije spaljenih predaka, taj nesretni leptir nanovo leti u svoju smrt. Evoluciji će verovatno trebati još neko vreme da nauči te slepce. On nije imao eone na raspolaganju. Samo svoju šaku inteligencije koja bi trebala da ga vodi. I on se ceo život zamađijano zalaće ka vrelini svetla i živog ognja. Nikada zadovoljen manjim od toga, uvek povređen predmetom svoje žudnje.
Koliko god da je sebe ubeđivao da se nikada neće zaljubiti, jasno mu je da mu čak i sada malo fali, ako već nije prešao granicu. Neopevana budala. Jedan slučajni susret, telefonski razgovor i jebačina koja je bila sve samo ne dobra. Njemu dosta da ga sludi.
Četvrti viski.
"Platiš piće ukoliko ti ispričam zanimljivu, neverovatnu priču?", upitao ga je odrtavljeni, pomalo smrdljivi starac. Zapravo i ne starac, koliko dotrajali srednjovečni čovek. U pabu je bilo mračno, pa opet video je Andrej niz ožiljaka po licu i rukama dotičnog čoveka.
Što da jebeno ne? "Platim ti piće odmah sada odmah, da podmažemo." Pokazao je barmenu - dva dupla viskija bez leda. Kafanska pantomima je dragoceno umeće.
"Da li možeš da zamisliš kakav je starački seks? Naravno da ni ne možeš. Čaroban je. Tako se završio dan. Žena i ja smo vodili ljubav. Naravno, neću te lagati, u to vreme erekcija je već znala da me izneveri. Bilo je to normalno za čoveka mojih godina, pa ipak te večeri sve je bilo savršeno. Seks u mlađim danima je sprint, nekada na toliko kratke staze da i ne znaš da li ti se dogodio, u tvojim je to užitak, spektakularan, sve je sklopljeno u savršenstvo - ti si iskusan, vešt, većina tvojih partnerki takođe- osim ako nisi ološ koji zavodi klinke. Zlatne godine. Jebačine tvog života, kojih ćeš se sećati do samog rkaja, veruj mi. Kada omatoriš, odrtaviš, seks je... pa ponajviše smešan, opuštajuć, a i brate moj - traje. Verovatno je lep samo ako je a osobom koju i posle toliko godina - voliš. A, veruj mi, u starosti smao ljubav ostane. Samo izdržiš dvadeset-trideset godina govana i dobiješ med na dnu kace.
Kako god. To se završilo, legli smo da spavamo. Prva je zaspala i zahrkala. Voleo sam čak i to hrkanje. Ne preterujem, ne serem sada, zaista sam voleo. Čak mi je, paradoksalno, pomoglo da izlečim nesanicu od koje sam patio čitav život. Kroz čitavu mladost i srednje doba, spavao sam u proseku po tri sata, u vrh glave. Danima sam gurao bez sna, da bih se jednu noć komirao, preparirao od spavanja. I tek sa njenim tihim, ujednačenim, monotonim hrkanjem našao sam svoju zen bašticu.
Zaspao sam možda pola sata posle nje i probudi se... pre nje. Više nikada nije otvorila oči. Ležala je pored mene hladna i ukočena već.
Mrtva.
I šta čovek mojih godina može da uradi u takvoj situaciji? Ustao sam i krenuo ka krovu zgrade. Skočio. Samo u belim gaćama. I tu dolazi neverovatni deo. Zastajem negde na pola puta. Novobeogradski neboder. Petnaestak spratova. Nevidljiva sila me drži suprotno volji majke gravitacije. Lebdim na nekih dvadeset metara od tla. I pojavljuje se ona. Pazi sada, jedva je vidljiva, ali je vidim. Vidim je kao distorziju prostora recimo. Kao da je napravljena od stakla, pa se kroz nju slika krivi, iako je providna. Humanoidna je. Noge, ruke, kosa, dojke, velike dojke. Oči joj sijaju. Ljubičaste su. Skida mi gaće. Kida naživo polni organ, ali ja ništa ne osećam. Podiže me dole i onda kreće da me razbuca o zemlju. Daje silovito ubrzanje mom telu i zakucava me o beton. Budim se pored reke, pored Save. Go i sav u ovim ožiljcima. To je bilo pre četrdeset i pet godina. I dalje sam živ."
"Ono što je mrtvo - ne može umreti."
Andrej se izbezumljeno okrenuo. Iza njega je staja Ivana. Isti onaj divni osmeh. "Otkad...?"
"Taman dovoljno. Ja Vam verujem. Andrej, zar nije zaslužio svoje piće?"
*****
Ležali su na podu njegove sobe sa satovima. Haotični otkucaji stotina časovnika. Voleo je jebati u toj sobi. Bili su nagi. Pušili su. "Ti inače ne pušiš?", upitala ga je.
Izdahnuo je. "Šta znam, za mene ti je to društvena kategorija, poput pića. Nikada ne pušim sam. U kafani popušim po dve pakle, tri, cigaretu na cigaretu."
"Jaku volju imaš."
"Ne bih rekao. Da je zaista imam - ne bi ležala ovde." Nasmejao se, iako je ozbiljno mislio.
"Nećemo se više viđati?"
"Ne."
"Nikada više?"
Uhvatio ju je za ruku, pomogao joj da ustane. Odveo ju je do sata što je išao unazad, sa pepelom njegovog malog prsta i pločicom na kojoj je bio upisan datum njegove smrti. "Drugi Januar dve hiljade trideset i treće godine. Nađimo se koji dan ranije, za doček. U istom onom pabu. Može?"
Nije razumela, ali je klimnula glavom.
Intermezzo
Planeta Zemlja. Gaja.
U momentu dok joj se približava meteorid prečnika dva kilometra. Meteor koji lako može sasvim da uništi život na njoj, a svakako da svede biodiverzitet na minimum.
Budi se iz sna.
Dopire svojim moćima do svake pojedine ćelije svoga bića. Ulazi u umove životinja i ljudi, u srcda biljaka, uzima energiju. Ljudi padaju mrtvi jedan za drugim. Najviše od njih uzima. Žrtvovala se. Sopstvenu homeostazu je uništila zbog njih.
Oko sebe gradi štit.
Isijava toplotom i svetlošću.
Pola svoje energije podaje u to.
Sunce za poneti.
Druga polovina. Skreće sa svoje putanje. Opire se gravitaciji Sunca. Ide dalje od njega. Kreće na svoje putovanje.
Kroz prostor.
Između zvezda.
*****
Pustio je pesmu, legao na pod.
"Find a big man to stand beside you.
Take him down to the river, show him my bones.
Tell him there lies a friend I once knew..."
*****
Prodirao je u nju.
Isprva leden i strašan.
Zatim vreo, vatren i strašniji.
Ogroman, moćan.
Težak i debeo.
Parao ju je. Kidao. Cepao.
Bila je silovana. Uživala je.
Nije bila spremna sama na to, oklevala. Učiniće to umesto nje. Vratiće joj mir.
Konačno je ušao u nju svom snagom.
Kapljice tečnosti i pare.
Uzdahnula je. Zatresla se.
Svršila.
Dvokilometarski meteor srušio se u Atlantski okean.
Ono što je mrtvo - ne može umreti.
Sa godinama strah od smrti se samo pojačao.
Logično.
Gotovo ga je u potpunosti slomila i gurnula sa one strane razuma i depresije spoznaja neumitnog slabljenja tela. Iako nije verovao da će tako brzo doći, sumrak njegove snage i mladosti stigao je već nekoliko godina iza tridesete. Konačno je postao svestan zašto svaki sportista u tim godinama lagano završava karijeru. Bilo je poražavajuće. Snovi o opadanju kose i kvaenju zuba postali su stvarnost. Kao i sve učestaliji bolovi u leđama, pojava proširenih vena na nogama, pivskog stomaka. Zamarao se brže. Bez obzira na fizičku aktivnost - vožnju bicikla i trčanje pre svega, zarđala nemoć ga je stizala.
Datum sa pločice, datum iz onog paklenog sna - približavao se.
Šta li je unutra?
Šta li je život?
S godinama usporio je, ako ne i sasvim prestao da kupuje nove časovnike. Valjda i najveća ljubav, kojas se sasvim rganiči sa opsesijom prođe. Sve prođe. Čovekov duh nestalan poput vetra i nepouzdan poput brojenja plodnih dana.
Nove opsesije.
Veliki stakleni akvarijum. prepun belih, laboratorijiskih miševa. Zgrabio je jednog.
Držao ga je čvrsto u šaci i... skalpelom mu prerezao grlo.
Procvat robotike.
Naručio je iz japana deset modela robomiševa. I dalje rudimentarne veštačke inteligencije, ali sjajnog skeleta i motorike. Imali su tako prirodne pokrete. Čudilo ga je to. Uvek je smatrao da će pisanje koda biti lakše od integracije svega toga u fizičko. Pa zar kompjuter ne igra šah bolje od čoveka? A, možda je samo šah jednostavna igra? Koliko god nekada bila smatrana za vrhunsku intelektualnu veštinu.
Možda su naši ciljevi, naša merila, dometi našeg intelekta jednostavno bedni? Možda naš um-mozak, šta god bio, ko god da je u pravu - idealisti, monisti, dualsti, materijalisti... - sasvim bezvredan? Možda je čitava njegova misija debilna?
Spasiti um.
Telo je smrtno. Haba se. Kvari se.
Kolekcionar u duši. Sindrom hrčka.Možda je to uvek bila prosta zamena za nešto dublje, za ljubav, za stvarnu sreću. Kolekcionarstvo i hedonizam - pojmovi izmišljeni i razvijeni od strane nesretnih ljudi.
Habanje.
Propadanje.
Svašta je za svoga života skupljao, čuvao. Stvari od metala to nikada nisu bili. Poznavao je čoveka koji je imao stotine minijaturnih modela automobila, neki stari i po pedeset i više godina. Njegova beskrajna borba sa korozijom je bila epska i strašna.
Materijalno je ništa.
Telo mora umreti!
Pa, makar se i ispostavilo da je um bio bezvredan spašavanja.
Desetine i desetine pokušaja.
Ubijao bi miševe, vadio njihove mozgove i pokušavao da ih priključi na robotsko telo.
Bavio se misticizmom. Proučavao nacističke eksperimente, alhemiju, vudu magiju, mitove o vampirima.
Postao je mračni spoj intelekta i ludila. Kreacije i destrukcije. Sve i svja je pokušao, ali bez uspeha.
Pa, konačno!
Konačno, više sreći, nego bilo čemu drugom mogao je zahvaliti. Pronašao je tečnost koja je održavala život uma unutar artificijalnog tela i ne samo to - već je vodila njegovu moć do najsitnije dela složenog mehanizma sastvaljenog iz žica, čipova, veštačkih kostiju i, zglobova i mišića.
Tečnosti bi proždirala mozak, upijala informacije i čuvala ih, pružajući mogućnost stvaranja novih.
Formula tečnosti je bila... CENZURISANO.
Mali, vaskrsnuti miševi jurcali su svuda po njegovoj kući i imanju,. Izluđivali njegove brojne mačke.
Ono što je mrtvo - ne može umreti!
*****
"Imate rak", saopštila mu je lekarka. "Pluća."
Klimnuo je glavom. Bar da se nije čitav život uzdržavao, svodio divan na kafanu i posebne večeri.
Slomljen. Iako je to očekivao.
San je bio istinit.
Nije želeo hemoterapije, za za operaciju je, kaže lekarka, već bilo kasno. Rekao bi čovek, da kada se već toliko plašite smrti, da bi ste o svom zdravlju više pazili?
U hodniku je sreo nju.
Isti osmeh.
Godine su prošle. Bila je u bolničkoj spavaćici, sa papučama na bosim stopalima. Bleda i ćelava. Ali bila je to ona. Ivana. Ništa od tamnog, gotovo tena bele kafe, niša od duge crne kose. Ali, opet ju je lako prepoznao.
*****
Bili su u njegovoj laboratoriji.
Sve je bilo spremno.
Nju će operisati on sam. Njega - hirurzi koje je platio.
Poljubio ju je u čelo, zatim zasekao živo meso.
Ubiće je, da bi je spasio.
Ono što je mrtvo...
U smrti - besmrtnost
Sedeli su na ledu severnog pola. Klima je konačno počela da se oporavlja. Beskonačnost ljudskog roda smanjila je potrebu za hranom i industrijom, a mnogo toga je i iseljeno sa Zemlje.
Gledali su polarnu lisicu, savršeno belu i pufnastu.
Grlio ju je, dok mu je bila okrenuta leđima.
Dodir više nije bio tako uzbudljiv dodirvao je njenu veštačku ruku, koja je bila tek pristojna kopija ljudske.
Dodirivali su se umom.U tišini i savšrenom miru severa, pod jarkim suncem koje bi zaslepljivalo nasvršene oči proto-čoveka, razmenjivali su ideje i pitanja.
*****
Evgenije je lebdeo iznad planete Zemlje i divio se njenoj lepoti. Jednim kadrom njegovih veštačkih očiju, najnovije generacije koje je urgadio koliko juče, u jendom kadru obujmio je čitavi matični svet čovečanstva. Njegovi okeani, šume, preporođena biosfera. Kažu naučnici da svakog dana ožive po sedam-osam izumrlih životinjskih i biljnih vrsti. U proseku.
Pitao se da li je to samo kamen sa nešto vode ili zaista može - ili čak mora - biti živi stvor.
Evgenije je sreo svog druga iz srednje škole. Sergeja.
Negde u daljini igrali su vakuumbol. Pojedini su se spremali za trku do Meseca. Tamo se otvara novo postrojenje za proizvodnju električne enrgije na bazi solarnih panela. Treći su završavali muzej braći Strugacki, baš tu, nedaleko.
"Sergej, kako ste?"
Nasmešio se i poklonio mu se. "Rešio sam, prijatelju moj, konačno krećem na onaj put."
"Alfa Kentauri?"
Klimnuo je glavom.
"Tako, da ne kažem, peške?"
Iz džepa izvadio je maleni uređaj u obliku spirale sa okom prijektora na vrhu. "Vavilonka Biblioteka 5, najnoviji model, sve knjige ikada napisane su u njemu. On će mi praviti društvo, a vremena, jelte, imam na pretek."
Rukovali su se, iako je taj gest odavno bio prevaziđen.
*****
Joakim je bio uzbuđen. Zajedno sa svojim drugarima pio je rakiju od kajsija. Napunio je osamnaest, konačno!
Bili su pod velikom staklenom kupolom u obliku zvona, iznad njih prostirala se velika krošnja hiljadugodišnjeg hrasta, kroz vazduh se prosipala pesma ptica i raznoliki zvuci životinjskog sveta.
Akademija za mlade. Ustanova u kojoj su mlađi od osamnaest čuvani kao malo vode na dlanu - krhki i smrtni, bili su izolovani od spoljnog sveta nemarnosti i opasnosti, okruženi učiteljima i lekarima.
"Šta ćeš prvo učiniti nakon što umreš?", upiatala ga je Andrea, njegova najbolja drugarica.
Namsjeao se. "Veorvatno otići u Orbitalni bordel "Kod tri sise! Ćale mi je platio ugradnju kite od trideset centimetara."
Zakolutala je svoje implant-oči narandžaste boje. "Kako originalno..."
Stolu je prišao Učitelj. "Vreme je, Joakime. Vreme je da umreš."
Ustao je sa osmehom na licu, a drugari su pevali i aplaudirali, urlikali njegovo ime.
Vreme je da umre i počne živeti bez straha.
POSLEDNjA PORUKA
Koračajte.
Stazom ljubavi.
Stazom uma.
Stazom prirode.
Stazom čoveka.
Stazom mašine.
Stazom sreće i slučajnosti.
Koračajte.
Ne zastajte.
Zagospodarite svemirom
ili dozvolite da zaborav i ništavilo zagospodare Vama.
POGOVOR
Ovim se, makar za sada, okončava ideološki povezana, posthumanistička - možda u određenim momentima nadhumanistička - mini-serija započeta sa Progonom i nastavljena sa Novim Bogovima.
Određenih ideja za eventualne nastavke - svakako ima, ali se čini da su ovim pokrivene sve osnovne staze koje za svoje ishodište imaju prevazilaženja aktuelne, poražavajuće, forme čoveka.
U delu sveta u kojem je živeo - kao i u ostalim ćoškovima i budžacima tog sveta koji još uvek nisu zaboravili stare načine - gost je bio svetinja. Svaka kuća je imala minimum jednu, a njegova čak tri pripremljene, čiste i savršeno sređene gostnske sobe. Baš kao što je kurvanje bilo najstariji zanat - u to nema nikakve sumnje - tako je i zakon gosta bio najstariji zakon ljudi. Podati gostu namerniku soli i hleba značilo je ne samo pustiti ga pod sosptveni krov, već i pružiti potpunu zaštitu.
Jednom je prisutvovao ogavnoj sceni. Domaćin, kod koga je sedeo i pio, je iz čista mira iz stana izbacio jednog od gostiju. Neka zaista nebitna osoba. Zajednički im prijatelj. Bio je preneražen bezorbazlukom, lakoćom kojim se krši tako drevan i značajan zakon ljudske civilizacije. U modernom svetu nepisan, ali toliko temeljno bitan za razvoj čitavog društva, možda i presudan za nastanak istog. Možda su baš oko hleba i soli i zakona gostoprimstva nastali prvi plemenski savezi, a iz njih države, gradovi... Najureni gost je pokislo izašao. Koraci. Vrata. Našao se u hodniku. Izbačlen. Postojao je samo jedan časni sled radnji. Solidarisanja sa poniženim strancem i distanciranje od ljudske gnjide. Odložio je svoju čašu, ustao je, uzeo svoj kaput i bez reči izašao - da se više nikada ne vrati u stan svog prijatelja. Ne postoji selektivna gostoprimljivost. Ne postoji poverenje prema ljudima toliko bahatim i neobrazovanim. Neka hvala.
Od toga dana svoje, izrazito malobrojne, goste počeo je dočekivati hlebom i solju i teatralnim nuđenjem zaštite dok su pod njegovim krovom.
Nekada davno u njegovu kuću na selu dolazili su gosti. Mnogi i raznoliki. Prošla su ta vremena. Kuća je mahom bila prazna, pa je gostinske sobe - dve od ukupno tri - preuredio po svom nahođenju, povlađujući sosptvenim fascinacijama.
U prvoj, manjoj, bili su radio prijemnici, njih preko sto. Bili su magični. Mahom svi su pripadali art deco stilu, najčešće iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka i proizvedeni na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država. Proizvođači raznoliki. Zenith, Philco, Fada, Continental, General Electronics, Emerson...
Drveni aparati su bili gotovo izuzetak, anomalija - materijal tog vremena bio je bakelit, preteča plasitike. Nekada je važio za magičnu tvar od koje možete napraviti bilo šta, danas je sveden na materijal za jeftine šahovske figure, domine, kockice. Iako je svaki imao svoje mesto u njegovom srcu, iako je svaki od stotinjak prijemnika imao neku svoju priču, imao je par omiljenih.
Nag je sedeo u središtu sobe. U turskom sedu, sa nekom ponjavom pod guzicom. Okružen silinom kristalnih drškica koje su visile sa žica. Čitava prostorija je bila isprepletana kompleksnim sistemom žica i zupčanika koji su povezivali sve uređaje. Iako je na svakom kristalu pisalo puno ime pripadajućeg joj prijemnika, on je gotovo napamet znao raspored. Uhvatio je drškicu kojim je upravljao omiljenim uređajčićem. Tesla 'Talisman' model 308U. Povukao na dole da bi se aparat upalio i pojačao ton. Obrtanjem kristala menjao je stanice. Bio je to radio proizveden u Čehoslovačkoj, 1954. godine. I mogao se svrstati pod "space age" stil, koji je u to vreme uzimao maha, nakon svojih "machine" i "jet age" prethodnica. Tamno crven, zapravo kretao je od sasvim crne, kao burgundi boji. zaustavio se na stanici koja je emitovala nekakv lagani džez. Drugi kristalčić. Povuci dole. Okreni levo. Fada, model F55, standard američkog art deca. Divnih boja karamele i šljive. Restauriran, sijao se sav. Sa njega je išao bluz, samo malo tiše, elegantno, ispod dominantnog džeza. Bio je to jedan od najranijih primeraka njegove sada bogate kolekcije. Sledeći kristal. Kosmaj 49. Legenda jugoslovenske radio-industrije. Pustio je emisiju u kojoj je neki filozof pričao o modernoj levici i njenoj infantilnosti i jalovosti. Nagi čovek je imao osećaj kao da sebe čuje.
Nekada bi pustio i po deset-petnaest uređaja, kupao bi se go u njihovoj kakafoniji, lagano silovao svoj um i terao ga do novih granica istovremeno. Pokušavao bi, i sve češće uspevao, da isprati sve zvukove, svaku pojedinost, svaku reč.
Da, reč je jednostavna i nedovoljna, ali petnaest reči u jednom trenutku su već malo zanimljivije i potpunije, umno zahtevnije.
Nije bio raspoložen. Ustao je. Ostavljajući upaljene aparate da rade. Bacio je jedan pogled na sve njih. Fasciniralo ga je što većina ima male časovnike unutar sebe. Valjda su nekada davno ljudi bili toliko fascinirani radiom da su pokraj njega gubili pojam o vremenu, ostajali i predugo budni, do duboko u noć, omađijani, odvedeni, podignuti i oteti iz svojih fotelja u neko drugo postojanje. Tako da su konačno proizvođači i kreatori tih malih đavoljih naprava osetili potrebu da ugrade časovnike kao (stroge) agente (surove) stvarnosti.
Krenuo je u drugu prostoriju.
Časovnici.
Su ga očaravali.
Kako bi ušao u sobu zapljusnula bi ga kakafonija umirućeg sveta. Dok je još i mogao prebrojati svoje radio prijemnike, časovnike nikako više nije. Svaki delić četiri visoka zida bio je prekriven satovima. Onda stolovi i police na kojima su bili budilnici i razni stoni primerci, pa onda silne fijoke za ručne i džepne satove.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak. U nedogled. Iz hiljadu složenih mehanizama. Sama pomisao na broj zupčanika u toj prostoriji vodila ga je ka nekim suludim ciframa. Naravno, bilo je tu i digitalnih, jefitinih kineskih, ali i komada za koje je dao čitavo bogatstvo. Časovnici su ostali njegova jedina apsolutna ljubav.
Ljubavi daješ sve. Zar ne? Na i najmanji znak ustezanja, cicijašluka, premišljanja, nedoumice - diži ruke.
On je želeo dati čitavog sebe nekoj devojci, možda čak i muškarcu, ali prerano je shvatio da je to nemoguće. Nisu ga zanimali parčići, komadi, otrgnuti ili sažaljivo podati. Sve ili ništa.
Časovnicima i vremenu kao takvom je makar mogao dati celog sebe.Mnošto ih je ležalo u velikim kartonskim kutijama, još je čitavo brdo imao na tavanu.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak.
Stilovi i epohe su se preplitali tu. Haotično i razbacano putovanje kroz vreme putem merača vremena. Možda su mu najdraži bili "art nouveau" i "jugendstil" komadi, posebno su ga potonji opčinjavali svojom apstraknošću i gotovo uznemirujućom notom. Za neke od njih je dao i po tri-četiri ili čak i više hiljada evra. Pa, ipak, najčešće bi mu oko palo na jedan sasvim jednostavan, a opet genijalan komad modernog dizajna. Jeftin mehanizam sa dve pravougaone, malo deblje kazaljke bio je smešten unutar metalnog kaveza, nepravilno isprepletenih rešetkica. Po ćoškovima je bio izgreban i olupan, čak ulubljen na jednom mestu. Bacao je taj sat bezbroj puta, ali nije uspeo da ga razbije. Kreator konkretno tog komada je bio ili genije ili Satana.
Njegova ljubav prema satovima se stalno graničila sa mržnjom. Kao što i svaka prava ljubav to čini.
Skinuo je rukavice. Uvek bi dodirivao časovnike golim rukama. Podigao maleni sat u kavezu i bacio ga. Udario je o pod, odskočio, prevrnuo se nekoliko puta i nastavio da kuca. Još neko vreme je gledao tu savršenu metaforu, taj metafizički krug - vremena (kojeg smo talac) smeštenog u kavez.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak.
Centralno mesto zauzimao je luksuzni, antikvarni časovnik baroknog stila napravljen negde oko 1870. godine. U pitanju je trodelni komad, mehanizma čuvenog Japy Frèresa, a bronzane spoljašnosti koju potpisuje H. Luppens. Sa strane su išla dva svećnjaka sa mestima za po tri sveće - koje su stalno gorele u tom malenom hramu posvećenom vremenu - centralni komad je bio sam sat sa modelima delfina, likom boginje pri dnu i većom urnom na samom vrhu.
Sat je išao unazad.
Pored njega je na bronzanoj ploči stajao urezan datum.
02.01.2033.
REZ
Leži u krevetu. Go. Desno je ona. Ruka joj je na njegovim maljavim grudima.
REZ
Ona? Devojka sa kojom je izgubio nevinost. Otkud ona? Mala, debeljuškasta, ali i dalje savršeno lepa u licu i punih dojki.
REZ
Klima mu se zub. Dvojka, gore levo", čuje glas svog stomatologa.
REZ
U kupatilu je. Pred ogledalom. Koncem čisti zube. Ponovo se klima. Vrhom jezika ga dodiruje. Čak i pod nežnim dodirom se klima. Ali čačka dalje. Lagano vrh zuba hvata prstima. Čuo je neku galamu. Dolazi spolja. tTrgao se u pravcu zvuka. Ništa. Okreće glavu nazad ka ogledalu. Nema zuba. Među prstima je. Crn i izjeden u korenu. Zveckanje. Još jedan je ispao, sam od sebe, u svetlo plavi lavabo. Drugi. Treći. Gleda svoj krezav i krvav osmeh.
REZ
Nazad u krevetu. Njene ruke u njegovoj kosi. Prolaze kroz nju. Vešti prsti. "Bože, pogledaj!" Pred očima njena šaka prepuna njegovih dlaka. "Pa, ti ćelaviš!"
REZ
Na leđima leži, ruke vezane kanapima i razapete. Noge takođe. Ona je na njemu. Spušta se dole. Miluje i golica ga njena gusta kosa. Veštim prstima hvata njegov kurac. Oblizuje ga sporo, nekoliko puta. Spušta ruku svoju od grudi, preko stomaka, sve do dole. Grebe ga i kida pubične dlake. Čvrsto steže kurac u korenu. Zatim hvata testise. Jako. Boli ga. "šta je ovo?", pita. "Možda bi trebao da proveriš ovo, čudno je, kao kuglica neka..."
REZ
Lekarka pred njim. Matora i ružna. "Imaš rak testisa! Umrećeš. Umrećeš.
Umrećeš. Umrećeš. Hahahaha!
Umrećeš
Drugi. Januar. Dve hiljade trideset i treće.
02.01.2033.
02.01.2033!"
Brojevi izlaze iz njenih usta i lete ka njemu.
02.01.2033.
02.01.2033.
MRAK!
Jutarnje svetlo.
Sanjao je datum svoje smrti. Isti dan je naručio ploču sa ugraviranim brojevima. 02.01.2033. Stavio je pored sata, isti namestio da ide unazad i zapalio sveće. Odsekao je mali prst na levoj nozi, spalio ga i pepeo stavio u urnu na vrhu sata.
Jedan sto je bio preuređen tako da je imao ukupno petnaest fijoka, sve su bile prepune raznolikih satova. Sve osim jedne. U toj jednoj bio je samo jedan časovnik. Džepni Zenith. Sa urgaviranom lokomotivom na poklopcu. Ali sav u komadima. Lanac, zupčanici, parčići stakla, kazaljke... Sve je bilo skupljeno i stavljeno u veliku kutiju za nakit, ogrlicu neku na primer.
"Šta li je unutra?"
Vruće i sparno veče 1994. godine.
Dečačić šeta u krug po dvorištu porodične kuće.
U levoj ruci jako steže džepni sat pokojnog dede. Na satu je ugravirana lokomotiva.
"Šta li je unutra?"
Matriks? Šta li je život? Gde su svi?
Bubanj Potok.
Preko nedelje bila je to najveća otvorena pijaca polovnih automobila u zemlji, subotom se pretvarala u buvljak polovne i - vrlo verovatno - kradene robe. Srećom pa nije imao moralnih dilema te vrste. I krađa je posao, sa svojim rizicima i nagradama, kao i svaki drugi. Nije smatrao da je lična svojina nedodirljiva svetinja, mada nikako nije bio ni komunist ili anarhist - u kući je držao sačmaru, dva pištolja - Crvenu zastavu i Parabellum 1908 - kao i JNA verziju kalašnjikova - M70A. Na lopovima je da kradu, na njemu da odbrani svoju imovinu. Jednostavno.
Dugokos, sa naočarima i u odelu zapravo nije bio crna ovca na buvljaku. Tu je - pored raznolike robe - pronašao i umetnike i pisce, profesore sa Filozofskog i Fakulteta političkih mauka. Očekivana sirotinja tu je tražila jefitnu belu tehniku, auto-delove, bicikle, alat, pa čak i švercovanu hranu koja je bila značajno jeftinija no u prodavnicima. Njega i njemu slične su zanimale sve one trice i kučine nebitne, uslovno rečeno, običnom čoveku.
Običan čovek.
Normalan čovek.
Kao koncept je njemu delovao lažno. Nemoguće. Čovek je u bogatom ekološkom sistemu zemlje najveća anomalija, nepravilnost i ludost - niti u pozitivnom, niti u negativnom smislu, već je to uzimao kao prostu faktu. Pa samim tim, sveden na pojedinca i po njemu pravljenje modela "normalne ludosti" bilo je misaoni debilizam.
Nikako, oh nikako, kruna evolutivnog stvaranja. Shvatanja ljudi devetnaestog veka sasvim su pogrešna, a kod pojedinica opstaju i danas. Neke životinje, za koje bi se reklo da su na evolutivnoj lestvici daleko ispod sisara, pokazuju daleko naprednije osobine, poput oktopoda koji bez problema otvara teglu sa nagradom unutar iste. Pogrešno je, naravno, posmatrati evoluciju kao proces koji ide provolinijski napred, gde "napred" zapravo stoji za sve napredniji i napredniji, inteligentniji oblik života. Pa je tako, mislio je on, iluzorno, neodgovorno i lenjo čekati da evolucija i od čoveka napravi super-biće.
Ljudi koji su na bilo koji način implicirali da nisu obični, već da su iznad većine, bili su za njega tek poseban vid idiota. Nikako nije mislio za takav stav kao iskaz nepristojnosti - jer ni u pristojnost nije verovao, niti joj se pokoravao - koliko limitiranost uma. Ukoliko već mislite da ste bolji od drugih, nema nikakve - ili je ista makar umanjena - ambicije za daljim unapeđenjem.
Ponovo bi pomislio na datum svoje smrti. Na činjenicu da su svi njegovi bliski srodnici mrtvi. Da i on u datom trenutku - koliko živi, isto toliko i umire.
Nije bio spreman da svoje postojanje prepusti inertnim zakonima prirode, slučajnoj intevrenciji uzvišene inteligencije - bilo vanzemaljske, organske ili pak božanske prirode - ili pak samodovoljnoj dekadenciji i lažima kojima bi sebe ubeđivao da je išta do ćosavog primata.
Nalazio je tu svakave sitnice i beznačajnosti koje su mu služile kao zamena za ljubav, uredan seksualni život i milione na bankovnom računu. Nakit, ordenje, upaljače, stripove i knjige, diskove i vinil ploče, stari novac, igračke... Sve što bi jedan hrčak, zarobljen u telu čoveka, mogao smatrati vrednim kupovine i dovlačenja u svoju rupu.
Toga dana - ne posebno uspešan lov, mada i ne baš sasvim loš. Okasnio je. Dobro se znalo da se na buvljak, ukoliko želite ugrabiti posebne dragocenosti, ide zorom. Probijao se kroz improvizovane tezge postavljene na auotmoilima, rapsklopivim stolovima ili na samoj zemlji, sa najlonskom kesom u ruci u kojoj su bili maleni sovjetski trazistor - Selga 404 E - kojim je bio posebno zadovoljan, kao i jedan Junghans budilnik sa rimskim brojevima i posebno odrtavljenim izgledom, za koga je bio gotovo siguran da ga več ima, negde, ali nije hteo da rizikuje pa ga je pokupio.
"Zdravo, Milovane."
Milovan je bio tužna, ali uobičajna srpska priča. Diplomirao istoriju na Filozofskom fakultetu, ali nikada nije našao posao. Na buvljaku je preprodavao knjige, a povremeno se odricao i nekih iz sopstvene kućne biblioteke. Savršeno je znao milivojev inventar, pa su ga zanimale samo nove knjige. Nije bio dve nedelje na buvljaku i to je značilo da se svakako nakupilo novih komada za prodaju.
Smrknuti, srednjovečni čovek, već uveliko proređene kose i sa debelim naočarima na nosu pokazao mu je rukama gde su novododati naslovi.
"Biblioteka je lopta...", rekao bi Milivoje.
"Otkud ti ovo?"
Nasmešio bi se Milivoje. "Okreni poslednju stranicu.
"Gospode..."
"Suštinski doneo sam je isčekujući tebe. To je prvo američko izdanje, iz 1968. i da, lično ju je potpisao!"
Zadivljujuće dobro očuvana. Strane su požutele i nosile težak miris godina, duvana i ustajalosti. Na prednjoj korici je centrom dominirala telesina ovce, glava odvojena trupla, a ispod nje četiri nogu... "Sanjaju li androidi električne ovce?" "Kako? Otkud tebi?"
"Duga je to priča... Ne mogu ti je prodati za manje od tri hiljade. To je minimum. Prošle nedelje bila neka devojka, želela ju je uzeti, ali nije imala novaca. Doći će danas, rekla je."
Nije imao ni najmanjeg prava da sumnja u to. Milivoje nije bio pravi i vešti trgovac. A, knjigu bi svejedno uzeo. Već se hvatao za novčanik kada, kao prizvana rečima nesuđenog istoričara - Ona.
Stajala je pored njega, gledala ga u oči i smešila se. Prvi utisak. Krucijalan. Kako je divna bila. Malo niža od njega i mršava, crnokosa i tamne puti. Zubi - savršeno beli, oči - krupne i sjajne. Izmamila mu je stidljivi, nesigurni osmeh.
"Daću vam tri i po hiljade za knjigu", obratila se Milivoju.
"Imaš li običnu olovku?", upitao je prodavca. Milivoje je iz prednjek džepa izvadio "patentaru".
Ponovo je otvorio knjigu, na poslednjoj strani, na brzinu je napisao nešto, vratio olovku. Zaklopio je knjigu. Posegnuo za novčanikom. Izvadio pet crvenih novčanica. "Izvoli", pa je zatim knjigu pružio prelepoj devojci u koju bi se, da nije odavno doneo odluku koja mu je to zabranjivala, do ušiju zaljubio odmah tu, na prvi pogled. "Pozadi je moj broj...", reče joj, poklonio se tek lagano, okrneuo i razmišljao o tome kako mu izgleda zadnjica dok odlazi?
*****
"...Filipa sam počela čitati u srednjoj školi i od tog vremena je verovatno ostao moj omiljeni pisac, kao što mi je Death in June omiljeni bend, kada se sve sabere i oduzme. Ne razumem ljude koji ne mogu locirati taj jedan, jedini bend, koji te vuče kroz život ili makar pola života. "Ja slušam sve", ništa sporno i ja takođe, ali, opet, moraš imati omiljen bend."
Pričali su preko telefona. Nikada mu takav vid komunikacije nije bio blizak. Nepotpun, klaustrofobičan, pritiskajući. I nije mogao videti oči. Zvala se Ivana. I imala je tako mekan glas, reči kao da su stvorene od magle i duvanskog dima. Toliko milozvučne, nežne prema čulima, duši i umu. Gotovo je počeo da se pita šta je imao protiv reči na prvom mestu?
"Andrej", obratila mu se po imenu, "koja ti je njegova omiljena knjiga?"
Zamislio se. "Ubik. Zato što", nije čekao da mu postavi to potpitanje, i samog su ga nervirali tako prosti, neinteresantni i nekonstruktivni odgovori, "je teškom drogom indukovan, verovatno. Jako mi je halucinogen, paranoičan, atmosferičan. Da, da, atmosferičan. A, verujem da je i jedan od prvih Sci-fi romana koji efektno kritikuje potrošačko društvo..."
"Droge... Čitah o nekom, čini mi se, mađarskom naučniku koji je žestoko bio navučen na amfetamine, koristio ih je svakodnevno, čitavu karijeru, spavao po tri-četiri sata u vrh glave i neki kolega ga je kritikovao i smarao kako je narkoman. Ovaj ispizdeo i opkladio se sa njim da će izdržati mesec dana bez droga. I, naravno, uspeo je. No, na kraju je rekao kolegi: "Ja sam bio mesec dana bez amfetamina i tebi dokazao da nisam ovisnik, ali ti svetskoj matematici duguješ trideset dana mog rada - satima sam sedeo pred belim papirom, neuspevajući išta da zapišem." Andrej, šta te nervira kod ljudi?"
"Možda je baš taj kolega dobar primer onoga što ne podnosim kod ljudske rase. Guranje nosa u tuđa posla. Mada, ljudi me i nerviraju i ne nerviraju. Kada mislim o njima, kada se nateram da mislim o njima - nerviraju me. Uglavnom ne mislim, uglavnom me ne zanimaju."
"Mene nerviraju sitnice. Mirisi, smradovi ljudi. Nervira me način na koji pričaju, ako nije tečan i ubedljiv. Nervira me kada ne znaju da pišu, kada brkaju slova, kada neodvajaju rečcu ne od glagola, a odvoje je od prideva, kada odvajaju znak interpunkcije od prethodno napisane reči . Reči su ogledalo čoveka i nerazumem kako se netrude da izgovoreno nebude ubedljivo i lepo , a napisano , posebno u ovo sajber doba , makar na najnižem nivou - ispravno .A , da nervirajume ljudi koji koriste više upitnika ili uzvičnika !! ! Znamo šta je Teri Pračet rekao o njima."
"Šta voliš kod ljudi?"
"Ideje i pitanja. Volim kada me pojedina osoba sasvim obuzme idejom ili pitanje. Onako, žestoko majndfakuje. Volim kreativnost bilo kakve vrste, umetnost, njah... Može se reći vasceli dijapazon klišea. devojka iz Vudi Alenovog "Menhetna", a?"
Nasmešio se. "U modernom svetu nameće se nekolicina metafizičkih pitanja kao posebno aktuelna i zanimljiva. Prvo je: "Da li živimo u simulaciji?". Naravno, pitanjem se bavio i Platon sa svojom pećinom, pa i Niče, ali je Bodrijar, a posebno Matrix trilogija - mada negde odjeke Platonove pećine nalazimo i kod Žodorovskog - a sve skupa praćeno suludim napretkom računara - nastankom interneta i naprednih video igara, postalo aktuenije..."
Kroz slušalice došao je krkljav zvuk dosade i nedostatka strpljenja. ""Za bilo koju formalnu teoriju koja potvrđuje osnovne aritmetičke istine, može se konstruisati aritmetičko tvrđenje koje je istinito ali nije i dokazivo unutar same te teorije. To znači, da bilo koja teorija koja je sposobna da izrazi elementarnu aritmetiku ne može biti u isto vreme i konzistentna i potpuna." Gedelova Prva teorema o nepotpunosti, verovatno jedan od vrhunaca čovečije misli. Ukoliko smo unutar kompleksnog sistema kakva je simulacija, koja potiče iz bilo kog izvora - može biti inteligentna civilizacija, Bog, može biti, lupam, knjiga - mi unutra ne možemo spoznati istinu spolja. To pitanje je sasvim jalovo. Takođe, možda paradoksalno, Gedel je pokušao da dokaže postajanje boga koristeći matematičku logiku. "Nužno postoji neko x takvo da je x nalik Bogu." Pucaj dalje."
"Gaja hipoteza?"
"Pitanje za tebe: šta li je život? Šta je taj najniži zajednički imenilac za vasceli život?"
"Mi, svakako, kao civilizacija nemamo jedinstvenu, naučnu definiciju života. Što je po meni stravično. Većina naučnika, pa čak i filozofa dvadesetog veka se slaže da je smrt konačni kraj, raspad materijalnog - pošto duhovno u ogromnoj većini odbacuju - i povratak te materije u beskrajno kruženje u prirodi. Dakle, smatraju da znaju šta je smrt, ali ne znaju šta je život."
Tišina.
"Naježila sam se malo. Pa, svejedno, pokušaj, daj neki svoj odgovor."
"Nagon ka samoodržanju. To je najniža zajednička osobina svega živog."
"To boli. Život zbog života samog? Sama sebi dovoljna pojava? Ishodište čitavog svemira?"
"Da li je inteligencija ishodište života? Kruna?"
"Ne znam. To niko ne može znati. Ljudi se silno diče svojom inteligencijom - oni sa visokim koeficientom iste organizuju se u udruženja, oni sa nižom pate zbog toga ili ubeđuju sebe da to i nije posebno bitno, a svi skupa ne znaju da li je inteligencija, sa stanovišta evolucije i održanja života, pozitivna pojava i osobina. U redu, jasno je da je ona čoveku na kratke staze donela boljitak. Pokušaj naći životinju sličnu čoveku - veličinom i količinom hrane koja joj je potrebna da preživi, a da je njena populacija ne šest, već tri, dve milijarde. Milijardu jednu? Nema je. Organizovanoj poljoprivredi možemo zahvaliti na tim silnim milijardama ljudi. Poznat li ti je Fermijev paradoks?"
""Gde su svi?", naravno."
"Veličina svemira je sumanuta, starost je silna, a kada uzmemo razvojni put čoveka unutar njega - od primata do inteligencije koja je sposobna da napusti svoj matični svet - koji se svodi na par kosmičkih trenutaka, jasna logika nam govori da bi svemir do sada bujao od života. Da bi imali stotine civilizacija ili makar jednu koja je kolonizovala vasceli univerzum. Nema ničega, koliko mi vidimo. Gde su svi? Moja teorija je da je inteligencija na srednje i duže staze pogubna. Da inteligencija uopšte nije u stanju da stvori interstelarnu civilizaciju. Da inteligencija - na ovaj ili onaj način - na kraju uništi i pojede samu sebe. Života negde tamo ima sigurno, ima ga u izobilju, ali sumnjam da postoji tehnološki naprednog života."
Po prvi put u životu nije osetio potrebu da se pohvali rezultatima testova inteligencije koje je odradio.
"Da li u svetlu toga možemo posmatrati Hipotezu Gaje? Samoodržavajuća, savršena homeostaza koja eliminiše svaki remetilački faktor?"
"Da li bi sutrašnji nuklearni rat na globalnom nivou mogao da se posmatra kao intervencija planete? Inteligencija bi mogla ubiti planetu."
"Ono što je mrtvo - ne može umreti...", rekao je gotovo nemarno, usput.
Tišina. Duga tišina. Njeno plitko, sporo disanje. Možda neka muzika u pozadini.
"Hoćeš da dođeš do mene?"
"Naravno."
"Čekaj... još jedno pitanje, Voliš li Tarkovskog?"
"Naravno. Njegovi filmovi su jedni od retkih koje gledam iznova i iznova.... njega gledam, a Džojsa čitam bez kraja i konca."
"Divno. Takođe. Mada mi je kod Tarkovskog uvek nešto smetalo."
"Šta?"
"Dijalozi koji se silno trude da budu pametni."
*****
Vrata mu je otvorio muškarac. Nag. Malena, smežurana kita visila mu je među nogama. Bio je depiliran ili vrhunski pažljivo izbrijan. Nije očekivao dati prizor. U ruci je kao debil držao flašu vina i stoni sat koji je izvukao iz svoje kolekcije. U zadnjem džepu imao je kondome.
Srce mu se steglo, stomak zavrteo i skupio, a muda kao da su se osušila.
Kakva je ovo šala?
*****
Bila je kolenima i dlanovima oslonjena na pod. Ispred njega. Glava joj je bila zarivena među noge onog čoveka. Nije želeo znati njegovo ime. Nabijao je svoj kurac lagano. Jednom rukom na njenom kuku, drugom je stezao i pljeskao njenu zadnjicu. Na levom guzu je imala veliki mladež nepravilnog oblika i ispucale teksture. Moraće da joj kaže da obrati pažnju na to. Nabio bi srednji prst u njen anus. Duboko. Ceo. Kada ga je izvukao - bio je savršeno čist.
Pljunuo je na prste i ponovo ih gurnuo u ivanino mršavo, ravno dupe.
Polako je kurcem ulazio u njen analni otvor. Njeni odsečni uzdasi su konačno nadjačali prenemaganje onog lika.
Svršio je po njenim leđima. Obilato. Dugo nije jebao, a masturbacija je za njega bila intelektualni napor na koji nije mogao da se natera. Vazda je imao problem sa koncentracijom. I osećajem srama na kraju te bedne balade.
Dok je anonimni čovek zauzimao njegovo mesto, a istovremeno umakao prste u njegovo proliveno seme i oblizivao ih, Andrej se na brzinu obukao i pobegao iz stana na Voždovcu.
*****
"Tražio sam viski, ne gomilu leda. Sipaj novo." Sedeo je za šankom, pa je mogao biti siguran da mu barmen neće pljunuti u piće. Doduše, malo pljuvačke je bilo prihvatljivije od šake leda. Začudio se što pab u kojem je završio nakon nesretnog koitusa, ima Highland Park 12.
Pitao se zašto se njemu dešavaju takve stvari? Generalno zatvoren prema ljudima, nezainteresovan za iste, čak je sve češće osećao otvoreni i iskreni prezir. Kako je uvek završavao u nekim suludim varijantama, sa neki suludim ljudima?
Naravno, elementarna seksualna sloboda. Nije imao nekih problema sa tim. Nije mu to bila ni prva trojka tog tipa, mada je principijalno smatrao da jedina prava trojka podrazumeva - dve devojke i njega, da je večerašnja varijanta nepotrebna... gužva, sa kojom je imao problem na estetskom nivou.
Zašto se osećao tako prljavo, smrdljivo i bedno?
Ivana mu se učinila kao neko u koga je mogao da se zaljubi. Da nije pukotina od čoveka. Ispostavilo se da je i ona sjebana, možda čak i tememeljnije od njega samog.
U momentu slivanja trećeg viskija niz grlo i naletu nepatvorene patetike, o sebi je razmišljao kao o klišeiziranom noćnom leptiru koji nasrće na sijalicu ili otvoreni plamen. Bez obzira na generacije i generacije spaljenih predaka, taj nesretni leptir nanovo leti u svoju smrt. Evoluciji će verovatno trebati još neko vreme da nauči te slepce. On nije imao eone na raspolaganju. Samo svoju šaku inteligencije koja bi trebala da ga vodi. I on se ceo život zamađijano zalaće ka vrelini svetla i živog ognja. Nikada zadovoljen manjim od toga, uvek povređen predmetom svoje žudnje.
Koliko god da je sebe ubeđivao da se nikada neće zaljubiti, jasno mu je da mu čak i sada malo fali, ako već nije prešao granicu. Neopevana budala. Jedan slučajni susret, telefonski razgovor i jebačina koja je bila sve samo ne dobra. Njemu dosta da ga sludi.
Četvrti viski.
"Platiš piće ukoliko ti ispričam zanimljivu, neverovatnu priču?", upitao ga je odrtavljeni, pomalo smrdljivi starac. Zapravo i ne starac, koliko dotrajali srednjovečni čovek. U pabu je bilo mračno, pa opet video je Andrej niz ožiljaka po licu i rukama dotičnog čoveka.
Što da jebeno ne? "Platim ti piće odmah sada odmah, da podmažemo." Pokazao je barmenu - dva dupla viskija bez leda. Kafanska pantomima je dragoceno umeće.
"Da li možeš da zamisliš kakav je starački seks? Naravno da ni ne možeš. Čaroban je. Tako se završio dan. Žena i ja smo vodili ljubav. Naravno, neću te lagati, u to vreme erekcija je već znala da me izneveri. Bilo je to normalno za čoveka mojih godina, pa ipak te večeri sve je bilo savršeno. Seks u mlađim danima je sprint, nekada na toliko kratke staze da i ne znaš da li ti se dogodio, u tvojim je to užitak, spektakularan, sve je sklopljeno u savršenstvo - ti si iskusan, vešt, većina tvojih partnerki takođe- osim ako nisi ološ koji zavodi klinke. Zlatne godine. Jebačine tvog života, kojih ćeš se sećati do samog rkaja, veruj mi. Kada omatoriš, odrtaviš, seks je... pa ponajviše smešan, opuštajuć, a i brate moj - traje. Verovatno je lep samo ako je a osobom koju i posle toliko godina - voliš. A, veruj mi, u starosti smao ljubav ostane. Samo izdržiš dvadeset-trideset godina govana i dobiješ med na dnu kace.
Kako god. To se završilo, legli smo da spavamo. Prva je zaspala i zahrkala. Voleo sam čak i to hrkanje. Ne preterujem, ne serem sada, zaista sam voleo. Čak mi je, paradoksalno, pomoglo da izlečim nesanicu od koje sam patio čitav život. Kroz čitavu mladost i srednje doba, spavao sam u proseku po tri sata, u vrh glave. Danima sam gurao bez sna, da bih se jednu noć komirao, preparirao od spavanja. I tek sa njenim tihim, ujednačenim, monotonim hrkanjem našao sam svoju zen bašticu.
Zaspao sam možda pola sata posle nje i probudi se... pre nje. Više nikada nije otvorila oči. Ležala je pored mene hladna i ukočena već.
Mrtva.
I šta čovek mojih godina može da uradi u takvoj situaciji? Ustao sam i krenuo ka krovu zgrade. Skočio. Samo u belim gaćama. I tu dolazi neverovatni deo. Zastajem negde na pola puta. Novobeogradski neboder. Petnaestak spratova. Nevidljiva sila me drži suprotno volji majke gravitacije. Lebdim na nekih dvadeset metara od tla. I pojavljuje se ona. Pazi sada, jedva je vidljiva, ali je vidim. Vidim je kao distorziju prostora recimo. Kao da je napravljena od stakla, pa se kroz nju slika krivi, iako je providna. Humanoidna je. Noge, ruke, kosa, dojke, velike dojke. Oči joj sijaju. Ljubičaste su. Skida mi gaće. Kida naživo polni organ, ali ja ništa ne osećam. Podiže me dole i onda kreće da me razbuca o zemlju. Daje silovito ubrzanje mom telu i zakucava me o beton. Budim se pored reke, pored Save. Go i sav u ovim ožiljcima. To je bilo pre četrdeset i pet godina. I dalje sam živ."
"Ono što je mrtvo - ne može umreti."
Andrej se izbezumljeno okrenuo. Iza njega je staja Ivana. Isti onaj divni osmeh. "Otkad...?"
"Taman dovoljno. Ja Vam verujem. Andrej, zar nije zaslužio svoje piće?"
*****
Ležali su na podu njegove sobe sa satovima. Haotični otkucaji stotina časovnika. Voleo je jebati u toj sobi. Bili su nagi. Pušili su. "Ti inače ne pušiš?", upitala ga je.
Izdahnuo je. "Šta znam, za mene ti je to društvena kategorija, poput pića. Nikada ne pušim sam. U kafani popušim po dve pakle, tri, cigaretu na cigaretu."
"Jaku volju imaš."
"Ne bih rekao. Da je zaista imam - ne bi ležala ovde." Nasmejao se, iako je ozbiljno mislio.
"Nećemo se više viđati?"
"Ne."
"Nikada više?"
Uhvatio ju je za ruku, pomogao joj da ustane. Odveo ju je do sata što je išao unazad, sa pepelom njegovog malog prsta i pločicom na kojoj je bio upisan datum njegove smrti. "Drugi Januar dve hiljade trideset i treće godine. Nađimo se koji dan ranije, za doček. U istom onom pabu. Može?"
Nije razumela, ali je klimnula glavom.
Intermezzo
Planeta Zemlja. Gaja.
U momentu dok joj se približava meteorid prečnika dva kilometra. Meteor koji lako može sasvim da uništi život na njoj, a svakako da svede biodiverzitet na minimum.
Budi se iz sna.
Dopire svojim moćima do svake pojedine ćelije svoga bića. Ulazi u umove životinja i ljudi, u srcda biljaka, uzima energiju. Ljudi padaju mrtvi jedan za drugim. Najviše od njih uzima. Žrtvovala se. Sopstvenu homeostazu je uništila zbog njih.
Oko sebe gradi štit.
Isijava toplotom i svetlošću.
Pola svoje energije podaje u to.
Sunce za poneti.
Druga polovina. Skreće sa svoje putanje. Opire se gravitaciji Sunca. Ide dalje od njega. Kreće na svoje putovanje.
Kroz prostor.
Između zvezda.
*****
Pustio je pesmu, legao na pod.
Take him down to the river, show him my bones.
Tell him there lies a friend I once knew..."
*****
Prodirao je u nju.
Isprva leden i strašan.
Zatim vreo, vatren i strašniji.
Ogroman, moćan.
Težak i debeo.
Parao ju je. Kidao. Cepao.
Bila je silovana. Uživala je.
Nije bila spremna sama na to, oklevala. Učiniće to umesto nje. Vratiće joj mir.
Konačno je ušao u nju svom snagom.
Kapljice tečnosti i pare.
Uzdahnula je. Zatresla se.
Svršila.
Dvokilometarski meteor srušio se u Atlantski okean.
Ono što je mrtvo - ne može umreti.
Sa godinama strah od smrti se samo pojačao.
Logično.
Gotovo ga je u potpunosti slomila i gurnula sa one strane razuma i depresije spoznaja neumitnog slabljenja tela. Iako nije verovao da će tako brzo doći, sumrak njegove snage i mladosti stigao je već nekoliko godina iza tridesete. Konačno je postao svestan zašto svaki sportista u tim godinama lagano završava karijeru. Bilo je poražavajuće. Snovi o opadanju kose i kvaenju zuba postali su stvarnost. Kao i sve učestaliji bolovi u leđama, pojava proširenih vena na nogama, pivskog stomaka. Zamarao se brže. Bez obzira na fizičku aktivnost - vožnju bicikla i trčanje pre svega, zarđala nemoć ga je stizala.
Datum sa pločice, datum iz onog paklenog sna - približavao se.
Šta li je unutra?
Šta li je život?
S godinama usporio je, ako ne i sasvim prestao da kupuje nove časovnike. Valjda i najveća ljubav, kojas se sasvim rganiči sa opsesijom prođe. Sve prođe. Čovekov duh nestalan poput vetra i nepouzdan poput brojenja plodnih dana.
Nove opsesije.
Veliki stakleni akvarijum. prepun belih, laboratorijiskih miševa. Zgrabio je jednog.
Držao ga je čvrsto u šaci i... skalpelom mu prerezao grlo.
Procvat robotike.
Naručio je iz japana deset modela robomiševa. I dalje rudimentarne veštačke inteligencije, ali sjajnog skeleta i motorike. Imali su tako prirodne pokrete. Čudilo ga je to. Uvek je smatrao da će pisanje koda biti lakše od integracije svega toga u fizičko. Pa zar kompjuter ne igra šah bolje od čoveka? A, možda je samo šah jednostavna igra? Koliko god nekada bila smatrana za vrhunsku intelektualnu veštinu.
Možda su naši ciljevi, naša merila, dometi našeg intelekta jednostavno bedni? Možda naš um-mozak, šta god bio, ko god da je u pravu - idealisti, monisti, dualsti, materijalisti... - sasvim bezvredan? Možda je čitava njegova misija debilna?
Spasiti um.
Telo je smrtno. Haba se. Kvari se.
Kolekcionar u duši. Sindrom hrčka.Možda je to uvek bila prosta zamena za nešto dublje, za ljubav, za stvarnu sreću. Kolekcionarstvo i hedonizam - pojmovi izmišljeni i razvijeni od strane nesretnih ljudi.
Habanje.
Propadanje.
Svašta je za svoga života skupljao, čuvao. Stvari od metala to nikada nisu bili. Poznavao je čoveka koji je imao stotine minijaturnih modela automobila, neki stari i po pedeset i više godina. Njegova beskrajna borba sa korozijom je bila epska i strašna.
Materijalno je ništa.
Telo mora umreti!
Pa, makar se i ispostavilo da je um bio bezvredan spašavanja.
Desetine i desetine pokušaja.
Ubijao bi miševe, vadio njihove mozgove i pokušavao da ih priključi na robotsko telo.
Bavio se misticizmom. Proučavao nacističke eksperimente, alhemiju, vudu magiju, mitove o vampirima.
Postao je mračni spoj intelekta i ludila. Kreacije i destrukcije. Sve i svja je pokušao, ali bez uspeha.
Pa, konačno!
Konačno, više sreći, nego bilo čemu drugom mogao je zahvaliti. Pronašao je tečnost koja je održavala život uma unutar artificijalnog tela i ne samo to - već je vodila njegovu moć do najsitnije dela složenog mehanizma sastvaljenog iz žica, čipova, veštačkih kostiju i, zglobova i mišića.
Tečnosti bi proždirala mozak, upijala informacije i čuvala ih, pružajući mogućnost stvaranja novih.
Formula tečnosti je bila... CENZURISANO.
Mali, vaskrsnuti miševi jurcali su svuda po njegovoj kući i imanju,. Izluđivali njegove brojne mačke.
Ono što je mrtvo - ne može umreti!
*****
"Imate rak", saopštila mu je lekarka. "Pluća."
Klimnuo je glavom. Bar da se nije čitav život uzdržavao, svodio divan na kafanu i posebne večeri.
Slomljen. Iako je to očekivao.
San je bio istinit.
Nije želeo hemoterapije, za za operaciju je, kaže lekarka, već bilo kasno. Rekao bi čovek, da kada se već toliko plašite smrti, da bi ste o svom zdravlju više pazili?
U hodniku je sreo nju.
Isti osmeh.
Godine su prošle. Bila je u bolničkoj spavaćici, sa papučama na bosim stopalima. Bleda i ćelava. Ali bila je to ona. Ivana. Ništa od tamnog, gotovo tena bele kafe, niša od duge crne kose. Ali, opet ju je lako prepoznao.
*****
Bili su u njegovoj laboratoriji.
Sve je bilo spremno.
Nju će operisati on sam. Njega - hirurzi koje je platio.
Poljubio ju je u čelo, zatim zasekao živo meso.
Ubiće je, da bi je spasio.
Ono što je mrtvo...
U smrti - besmrtnost
Sedeli su na ledu severnog pola. Klima je konačno počela da se oporavlja. Beskonačnost ljudskog roda smanjila je potrebu za hranom i industrijom, a mnogo toga je i iseljeno sa Zemlje.
Gledali su polarnu lisicu, savršeno belu i pufnastu.
Grlio ju je, dok mu je bila okrenuta leđima.
Dodir više nije bio tako uzbudljiv dodirvao je njenu veštačku ruku, koja je bila tek pristojna kopija ljudske.
Dodirivali su se umom.U tišini i savšrenom miru severa, pod jarkim suncem koje bi zaslepljivalo nasvršene oči proto-čoveka, razmenjivali su ideje i pitanja.
*****
Evgenije je lebdeo iznad planete Zemlje i divio se njenoj lepoti. Jednim kadrom njegovih veštačkih očiju, najnovije generacije koje je urgadio koliko juče, u jendom kadru obujmio je čitavi matični svet čovečanstva. Njegovi okeani, šume, preporođena biosfera. Kažu naučnici da svakog dana ožive po sedam-osam izumrlih životinjskih i biljnih vrsti. U proseku.
Pitao se da li je to samo kamen sa nešto vode ili zaista može - ili čak mora - biti živi stvor.
Evgenije je sreo svog druga iz srednje škole. Sergeja.
Negde u daljini igrali su vakuumbol. Pojedini su se spremali za trku do Meseca. Tamo se otvara novo postrojenje za proizvodnju električne enrgije na bazi solarnih panela. Treći su završavali muzej braći Strugacki, baš tu, nedaleko.
"Sergej, kako ste?"
Nasmešio se i poklonio mu se. "Rešio sam, prijatelju moj, konačno krećem na onaj put."
"Alfa Kentauri?"
Klimnuo je glavom.
"Tako, da ne kažem, peške?"
Iz džepa izvadio je maleni uređaj u obliku spirale sa okom prijektora na vrhu. "Vavilonka Biblioteka 5, najnoviji model, sve knjige ikada napisane su u njemu. On će mi praviti društvo, a vremena, jelte, imam na pretek."
Rukovali su se, iako je taj gest odavno bio prevaziđen.
*****
Joakim je bio uzbuđen. Zajedno sa svojim drugarima pio je rakiju od kajsija. Napunio je osamnaest, konačno!
Bili su pod velikom staklenom kupolom u obliku zvona, iznad njih prostirala se velika krošnja hiljadugodišnjeg hrasta, kroz vazduh se prosipala pesma ptica i raznoliki zvuci životinjskog sveta.
Akademija za mlade. Ustanova u kojoj su mlađi od osamnaest čuvani kao malo vode na dlanu - krhki i smrtni, bili su izolovani od spoljnog sveta nemarnosti i opasnosti, okruženi učiteljima i lekarima.
"Šta ćeš prvo učiniti nakon što umreš?", upiatala ga je Andrea, njegova najbolja drugarica.
Namsjeao se. "Veorvatno otići u Orbitalni bordel "Kod tri sise! Ćale mi je platio ugradnju kite od trideset centimetara."
Zakolutala je svoje implant-oči narandžaste boje. "Kako originalno..."
Stolu je prišao Učitelj. "Vreme je, Joakime. Vreme je da umreš."
Ustao je sa osmehom na licu, a drugari su pevali i aplaudirali, urlikali njegovo ime.
Vreme je da umre i počne živeti bez straha.
POSLEDNjA PORUKA
Koračajte.
Stazom ljubavi.
Stazom uma.
Stazom prirode.
Stazom čoveka.
Stazom mašine.
Stazom sreće i slučajnosti.
Koračajte.
Ne zastajte.
Zagospodarite svemirom
ili dozvolite da zaborav i ništavilo zagospodare Vama.
POGOVOR
Ovim se, makar za sada, okončava ideološki povezana, posthumanistička - možda u određenim momentima nadhumanistička - mini-serija započeta sa Progonom i nastavljena sa Novim Bogovima.
Određenih ideja za eventualne nastavke - svakako ima, ali se čini da su ovim pokrivene sve osnovne staze koje za svoje ishodište imaju prevazilaženja aktuelne, poražavajuće, forme čoveka.
" Dakle, smatraju da znaju šta je smrt, ali ne znaju šta je život." Ufff! Napredovao si, mnooogo ;-)
ReplyDeleteHvala. :D Ta rečenica misaono uništava priču o strahu od smrti. xD
ReplyDeleteHahaha! Jedino logicno je da prica koja pita sta li je zivot bude besmislena. :-D Detalji, detalji na sve strane i sve osmisljeno do sitnice, to mi se svidja
ReplyDelete