Anora
"Ti si Magija!
Magija je u tebi!", majka joj je govorila. "Ona te prožima. Ona je tvoja istinska krv. Magija je tvoja duša. Duša je tvoja magija. Životna sila. Ti - Magija."
Anora - a to beše tek jedno od njenih imena - je slušala. Krupne, plave oči su joj sijale. Baš kao i kugla plavičaste energije u njenoj ruci.
"Pojačaj. Još. Još. Pojačaj!"
Zatvorila je oči. Duboko udahnula. Srce je počelo jače da kuca. Pred očima je počelo da joj blješti kao da je, pre nego što je zažmurila, dugo gledala u samo Sunce. Bila je noć. Kugla same moći je rasla. Iz plave postajala ljubičasta, sa tankim crticama crvene, crticama poput pulsirajućih krvnih sudova.
"Tako je. Znaš već, kao da dišeš kroz dlan. Izdahni svoju dušu. Drugim dlanom lagano praviš mehur oko energije, povećavaš ga. Ne sme pući! Ne sme se raspršiti! Tako je. Sada još pojačaj!"
Glava joj je postajala teža. Gubila je dah. Mučninu je počela osećati. slabost. Malaksalost sve jaču.
"Ispali je. U vazduh! Sada!"
Anora je slepo slušala svoju majku. Svaka neposlušnost je skupo stajala. Pre nego što je slobodnim dlanom obmotala misaoni laso oko kugle, pre nego što je kuglom zamahnula oko glave nekoliko puta, kroz levi dlan, kroz srednji prst ispustila je poslednje talase energije. Jedan krug. Dva. Tri. Kugla je dobila na momentumu.
Malena Anora otvorila je oči i iz njneih zenica, tačno u kuglu, potekla su dva snopa crvenog svetla. Još snage. Još duše. Još! Još! Bacila je kuglu visoko i...
Izgubila svest.
Majka je klumnula glavom.
Odlično.
Ustala je. Pomoliće se Boginji, pre nego što legne.
Ostavila je ćerku na travi, usred šume, da prespava.
Mala i Hold su bili visoko na nebu. Čuli su se vuci koji zavijaju.
Ili su to vukodlaci?
*****
Užasno ju je bolela glava. Usne su joj bile suve. I bila joj je muka. Prokleta mučnina. Ali, bila je dobra. navikla je već - makar to bedno stanje nije bila nikakva novost.
"Mi ne znamo kako nam se vraća životna snaga. Mnogo je mišljena. O, mala moja! O magiji imaš desetine škola, više čak! Svaki veliki čarobnjak je svoja zapažanja zapisivao, predavao, podučavao. Zapažanja. Da, delom, većna je samo egoistično laprdanje. Samoobmane, pečkurama i tripom veličine indukovane halucinacije."
Neko seljače ne bi razumlo pola toga. Anora je sa četiri naučila da čita. Sa šest je čitala po dvesta stranica na sat. Da, od treće godine meditira.
*** Anora iz nekog drugog vremena, negde daleko, daleko, gleda razigranu decu. U stranom je gradu, na jugu Erba. Na dva naspramna drveta su postavili obruče kroz koje su ubacivali krpenu, drtavu loptu. Kidali su se za nju, obarali i tukli bi ono dete u čijem bi posedu bila, sve dok je ne bi, nevoljno, ispustilo. Bili su prljavi, pocepani, znojavi. Srećni. Plakala je. ***
"Oko mnogo stvari se sporimo. Vajda je to u redu, valjda je to intelekt. Naslušaćeš se suludih ideja, čak i ta da smo mi koji vladamo magijom bogovi. Da su sami bogovi - Perun, Morana, Jarilo i Svarog - ništa do legendarnih čarobnjaka. Možda čak toliko moćnih da su odista pobedili smrt. Ne znam to, možda je čak i istina. Deluje logično. Ali ako uvrtiš sebi u glavu kako si bog zato što napraviš plamenu lopticu ili maleni grom, sigurno nećeš napredovati i sigurno nećeš postati pravi bog. Ono što ja misim, a što je tabu među čarobnjacima - svi ljudi koriste magiju u određenom smislu. No, to sam ti već pričala... Kao što ti rekoh. Kao što ti stalno ponavljam - magija je tvoja duša isčupana iz tvog tela.
Kako se tvoja duša obnavlja? To ne znamo. Uzmi previše i umrećeš. To znamo. Okusila si, konačno, kako je kada uzmeš previše. Malo, samo malo ti je falilo da umreš sinoć. Ponosna sam na tebe. I sada je vreme za sledeću lekciju. Kako pozajmiti magiju."
Kako se tvoja duša obnavlja? To ne znamo. Uzmi previše i umrećeš. To znamo. Okusila si, konačno, kako je kada uzmeš previše. Malo, samo malo ti je falilo da umreš sinoć. Ponosna sam na tebe. I sada je vreme za sledeću lekciju. Kako pozajmiti magiju."
Anora je zinula. Dlačice na bledoj koži su se naježile od same pomisli na dodatnu moć. Za nju je to bilo zabranjeno znanje, do sada. Učenice njene majke su pričale o tome, oduševljeno, sa sjajem u očima, ushićeno. Nisu joj ni najmanji detalj otkrivale. Besnela je bog toga!
Kako li bi to izgledalo? Dodatna moć! Dve kugle i da ostane svesna? Čitav vatromet na nebu. Razmilila je. I onda je došlo gađenje. "Moja duša je magija", prošaputala je mantru. Ona nije želela tuđu dušu u... sebi? Kroz sebe. Kako god!
Kako li bi to izgledalo? Dodatna moć! Dve kugle i da ostane svesna? Čitav vatromet na nebu. Razmilila je. I onda je došlo gađenje. "Moja duša je magija", prošaputala je mantru. Ona nije želela tuđu dušu u... sebi? Kroz sebe. Kako god!
"Mama, kako se tačno pozajmljuje magija?"
Augustus
"Čarobnjak je Bog!" - Adeodatus II, Vrhovni Poglavar Čarobnjačkog Reda, 871-879. godine Novog Početka.
Katakombe Čarobnjačkog Reda u Horodoku pružale su se ispod grada poput lavirinta. Isprepleteni uski i niski hodnici što su ostali iza patuljaka i deset velikih, svečanih dvorana bili su okupirani. Na sve strane ljudi u raznolikim odorama. Vremenom je izgrađeno još niz manjih prostorija koje su služile kao lične odaje čarobnjaka i čarobnica ili druge, namenske svrhe - čuvanje hrane, vina, opreme...
U jednoj od dvorana bili su smešteni mladi polaznici Reda. Perspektiva. Njih pedesetak. Svega deset procenata će preživeti.
*** "Ono što primećujemo jeste lagani, ali stabilni rast Sposobnih u poslednjih petsto godina. Ne znamo čime bi to tačno mogli da objasnimo. Neki od naučnika su nam pričali o procesu koji se zove "prirodna selekcija"- pokojni Džonril, pokojni Adam I. Doič i drugi. Ta učenja, te hrabre, ali logične teorije mogle bi nam objasniti procese koji se dešavaju u ljudskom rodu danas. Baš kao što je primećeno povećanje prosečne visine čoveka.
Na cilju tih prirodnih - a možda bogom indukovanih - procesa jeste super-rasa čiji je celokupni korpus sposoban da vlada visokom magijom. Kažemo visokom, jer svi ljudi danas, u određenom smislu, vladaju magijom nižeg karaktera.
No, mnogo pre finiša procesa - mada, po Adamu I. Doiču taj proces je beskonačan i suštinski besciljan, odnosno jedini cilj je konstantno unapređivanje rase, Džonril kao kraj vidi određena dogmatska rešenja, nastanak rase savršenih bića, bogova - imaćemo rasu koja je u daleko značajnijem procentu spsobna za kompleksnu magiju, visoka oko dva metra u proseku, daleko manje maljava i svetlijeg tena... Na koga vam to liči?
Na vilenjake?"
Govor biologa Aleksandra Prokupijeviča... nakon koga su ga njegovi učenici ubili - kamenovali su ga do smrt. ***
Augustus je stajao na balkonu jedne od velikih dvorana. Pod njim su se nalazili tamnoputi robovi. Bilo je veče i spremali su se lagano za san, svi redom izmoreni do krajnjih granica. Bilo ih je nešto manje od dvesta. Pitao se on, pre, čemu će ih toliko, nije izgledalo da je katakombama potrebno toliko ljudi, za održavanje istih, za kuvanje i pranje... Posle je shvatio.
"Umorni su", govorio mu je Mentor. "Bedni su, ali uvek posluže."
*** "Nekromansija je pogrdan izraz i nedovoljno tačan. Da, postoje načini da se reanimiraju leševi, da se prizovu duhovi pokojnih... Ali to nije suština. Ukoliko izabereš mene za svog mentora nećeš se baviti nekromansijom, već onim što ja zovem humanističkom magijom. Drugi to zovu magijskim vampirizmom. To je glupost - svi veliki magovi su energetski vampiri. U izvoru je sva razlika.
Za njih je to pitanje morala, neka za tebe bude pitanje moći. Pusti ostale da se bakću sa vatricama i povetarcima. Humanistička magija... Ovo je svet ljudi. Ljudi su vlast. A humanistička magija je vlast nad ljudima. Ultimativna moć!
Kažu da sam licemer. Nisam. Humanistička... da, ima pozitivno značenje. Uzimaš od bezvrednih, uzimaš neiskorišćeno i konačno protraćeno i koristiš u više ciljeve. Ljudsku energiju osuđenu na propast uzimaš i kanališeš u nešto za ljude korisno. Ili za ultimativno zlo ili pak jednako protraćiš uzeto na neke lične hirove, igrarije. To je samo izvor energije. Ti odlučuješ. Od tebe zavisi da li je dobra ili loša, ako dobro i loše uopšte postoje. Na kraju, nek je moć tvoj imperativ. I sloboda. Radi šta i kako želiš - tako razmišljaj o magiji, tako upražnjavaj magiju, igraj se! I krosti je pre sveg da bi - bio srećan. U potpunosti zaobići dobro i loše. Ili nemoj. Razumeš li? Na tebi je. Budi jebeni Bog pravedni, ako to želiš!
Ne znam da li je magija jednako duša. Ne zanima me. Verovatno jeste.
Uzmi koliko god da ti treba! ***
"Uzmi koliko god da ti treba!"
Poslušao je mentora. Pogledao je očima lovca. Zidovi su postali plavi i zeleni, sa tek ponekom žutom mrljom tamo gde su stajale baklje. A ljudi. Tamnoputi ljudi su sijali nijansama između narandžaste i crvene. Od svetlijih je znalo da mu bude muka, da povraća čak. Da povraća, bljuje energiju koju bi uzeo, baš kao i ručak koji bi pojeo. Bilo je to nešto najodrvatnije na svetu. Izabrao je savršeno crvenu prliku. Vratio je ovozemaljski pogled. Devojka. Odlično. Nije voleo hraniti se muškarcima, osećaj je bio blago perverzan, odbojan.
U jednoj od dvorana bili su smešteni mladi polaznici Reda. Perspektiva. Njih pedesetak. Svega deset procenata će preživeti.
*** "Ono što primećujemo jeste lagani, ali stabilni rast Sposobnih u poslednjih petsto godina. Ne znamo čime bi to tačno mogli da objasnimo. Neki od naučnika su nam pričali o procesu koji se zove "prirodna selekcija"- pokojni Džonril, pokojni Adam I. Doič i drugi. Ta učenja, te hrabre, ali logične teorije mogle bi nam objasniti procese koji se dešavaju u ljudskom rodu danas. Baš kao što je primećeno povećanje prosečne visine čoveka.
Na cilju tih prirodnih - a možda bogom indukovanih - procesa jeste super-rasa čiji je celokupni korpus sposoban da vlada visokom magijom. Kažemo visokom, jer svi ljudi danas, u određenom smislu, vladaju magijom nižeg karaktera.
No, mnogo pre finiša procesa - mada, po Adamu I. Doiču taj proces je beskonačan i suštinski besciljan, odnosno jedini cilj je konstantno unapređivanje rase, Džonril kao kraj vidi određena dogmatska rešenja, nastanak rase savršenih bića, bogova - imaćemo rasu koja je u daleko značajnijem procentu spsobna za kompleksnu magiju, visoka oko dva metra u proseku, daleko manje maljava i svetlijeg tena... Na koga vam to liči?
Na vilenjake?"
Govor biologa Aleksandra Prokupijeviča... nakon koga su ga njegovi učenici ubili - kamenovali su ga do smrt. ***
Augustus je stajao na balkonu jedne od velikih dvorana. Pod njim su se nalazili tamnoputi robovi. Bilo je veče i spremali su se lagano za san, svi redom izmoreni do krajnjih granica. Bilo ih je nešto manje od dvesta. Pitao se on, pre, čemu će ih toliko, nije izgledalo da je katakombama potrebno toliko ljudi, za održavanje istih, za kuvanje i pranje... Posle je shvatio.
"Umorni su", govorio mu je Mentor. "Bedni su, ali uvek posluže."
*** "Nekromansija je pogrdan izraz i nedovoljno tačan. Da, postoje načini da se reanimiraju leševi, da se prizovu duhovi pokojnih... Ali to nije suština. Ukoliko izabereš mene za svog mentora nećeš se baviti nekromansijom, već onim što ja zovem humanističkom magijom. Drugi to zovu magijskim vampirizmom. To je glupost - svi veliki magovi su energetski vampiri. U izvoru je sva razlika.
Za njih je to pitanje morala, neka za tebe bude pitanje moći. Pusti ostale da se bakću sa vatricama i povetarcima. Humanistička magija... Ovo je svet ljudi. Ljudi su vlast. A humanistička magija je vlast nad ljudima. Ultimativna moć!
Kažu da sam licemer. Nisam. Humanistička... da, ima pozitivno značenje. Uzimaš od bezvrednih, uzimaš neiskorišćeno i konačno protraćeno i koristiš u više ciljeve. Ljudsku energiju osuđenu na propast uzimaš i kanališeš u nešto za ljude korisno. Ili za ultimativno zlo ili pak jednako protraćiš uzeto na neke lične hirove, igrarije. To je samo izvor energije. Ti odlučuješ. Od tebe zavisi da li je dobra ili loša, ako dobro i loše uopšte postoje. Na kraju, nek je moć tvoj imperativ. I sloboda. Radi šta i kako želiš - tako razmišljaj o magiji, tako upražnjavaj magiju, igraj se! I krosti je pre sveg da bi - bio srećan. U potpunosti zaobići dobro i loše. Ili nemoj. Razumeš li? Na tebi je. Budi jebeni Bog pravedni, ako to želiš!
Ne znam da li je magija jednako duša. Ne zanima me. Verovatno jeste.
Uzmi koliko god da ti treba! ***
"Uzmi koliko god da ti treba!"
Poslušao je mentora. Pogledao je očima lovca. Zidovi su postali plavi i zeleni, sa tek ponekom žutom mrljom tamo gde su stajale baklje. A ljudi. Tamnoputi ljudi su sijali nijansama između narandžaste i crvene. Od svetlijih je znalo da mu bude muka, da povraća čak. Da povraća, bljuje energiju koju bi uzeo, baš kao i ručak koji bi pojeo. Bilo je to nešto najodrvatnije na svetu. Izabrao je savršeno crvenu prliku. Vratio je ovozemaljski pogled. Devojka. Odlično. Nije voleo hraniti se muškarcima, osećaj je bio blago perverzan, odbojan.
Spušta svoje ruke na njene kukove.
Samo ovlaš prelazi preko njene čvrste zadnjice.
Duž leđa.
Vrat.
Samo ovlaš prelazi preko njene čvrste zadnjice.
Duž leđa.
Vrat.
Obraz.
Brada.
Lagano vrhom prsta prelazi po ivicama njenog desnog uha.
*** Sve što ona zna. Sve što ona oseća su žmarci. Ježi se. Čudno se oseća. ***
Brada.
Lagano vrhom prsta prelazi po ivicama njenog desnog uha.
*** Sve što ona zna. Sve što ona oseća su žmarci. Ježi se. Čudno se oseća. ***
Ruka mu je na njenom vratu i palcem prelazi preko njenih usana. Pritiska jače. Oseća vlagu njenih usta. Pod prstima jednake, krupne zube.
Drugom rukom. Njena malena dojka.
Drugom rukom. Njena malena dojka.
*** Šta joj se događa? ***
Krug.
Spušta svoje ruke na njene kukove.
Podiže je visoko sa zemlje. Snažno, silovito, alikontrolisano. Čvrsto je drži.
Nosi je preko čitave dvorane. Sve do balkona.
Krug.
Spušta svoje ruke na njene kukove.
Podiže je visoko sa zemlje. Snažno, silovito, alikontrolisano. Čvrsto je drži.
Nosi je preko čitave dvorane. Sve do balkona.
Lebdi pored njega.
Njegove ruke.
Na zadnjici.
Na temenu njene glave.
Njenen usne tik uz njegove.
Iz njenih usta.
Vatra.
Energija.
Kulja.
Udiše je.
Kao dim iz lule.
Duboko.
Duboko.
Njegove ruke.
Na zadnjici.
Na temenu njene glave.
Njenen usne tik uz njegove.
Iz njenih usta.
Vatra.
Energija.
Kulja.
Udiše je.
Kao dim iz lule.
Duboko.
Duboko.
Ne u pluća.
Ne samo u pluća.
Svaki delić svog tela.
Ona ispunjava.
*** Oseća sve veću slabost. Kao da je nešto lomi. Kao da na leđima drži sto kilograma i ne može više. Ne može. pada na kolena. ***
Bio je premoren.
Trebala mu je.
Ne samo u pluća.
Svaki delić svog tela.
Ona ispunjava.
*** Oseća sve veću slabost. Kao da je nešto lomi. Kao da na leđima drži sto kilograma i ne može više. Ne može. pada na kolena. ***
Bio je premoren.
Trebala mu je.
*** "Današnja lekcija", govorio je Mentor, "nije teška sama po sebi, ali za tvoj nivo... Imaš, kao i uvek dva izbora - nateraj nekog bogataša iz grada da podeli svoje bogatstvo sa sirotinjom ili...hm... vidiš onog sveštenika? To je isposnik boga Svetovida. Zaklet je na ćutanje. Nateraj ga da prekrši svoj zavet. ***
*** I uvek je tako!
Uvek dva izbora.
Dobro i zlo!
I uvek je zlo lakše. ***
Ispunjavala ga je svog.
Osećao ju je.
Sećao je se.
Poznavao ju je.
Svaki delić.
Svako sećanje.
Dok je osećao da se njene ruke stapaju sa njegovim.
Da njene noge postaju njegove.
Dok nije znao da li su te male ženske grudi njegove ili njene.
Dok su se mešali i spajali.
Kroz glavu su prolazila njena sećanja.
*** Iskrzano/ Naga. U jezeru. Voda je blaženo hladna. Proleće je. Sve oko nje je smirujuće zeleno i bujno. Sa njom u jezeru je i njena drugarica. Sarima. Malena, mršava, najtamnije kože u selu. Skaču. Rone. Plivaju. Prskaju se vodom. Dave. Grle. Dodiruju između nogu. Smeh. Prijatno je. Lepo je. Buka. Beli ljudi sa mačevima! Okovi! Lanci! Brod. ***
Ona je on.
On je ona.
Sva je u njemu.
Voli je.
*** Pala je mrtva. ***
Anora-Atanasia
"Ekologija kao pojam se pojavila negde oko hiljadite godine Novog Početka. Posvećena briga za održanje životinjskog sveta, šuma i sveopšteg balansa znatno pre.
Nije bila neophodna neviđena empatija i proročke sposobnosti, da bi se na sve strane videle posečene šume, smrdljivi gradovi... zato je, doduše, bila potrebna sve veća posvećenost i strpljenje da bi se u nekim delovima sveta ljudi videle divlje životinje.
Sama ekologija je vrlo brzo postala opšti i prevaziđeni termin koji nije mogao definisati ništa konkretno i nikako pod istu kapu staviti raznolike grupe koje su se borile na strani prirode i balansa, da tako kažemo.
Od pasivnih grupacija koje su se bavile meditacijom u prirodu, gledanjem u Sunce i/ili grljenjem drveća, preko onih koji su u odbrani prirode delovali jakom retorikom i društvenom borbom, pa sve do onih koji su mačevima, sekirama i vatrom branili drvo od ljudi. Iz potonjih proizašle su i organizacije koje se sasvim posvećeno bave usporavanjem i totalnim zaustavljanjem ljudskog progresa. Neke od njih su razvile religijske dogme u čijem je centru, najčešće, skorašnji smak sveta.
Jedino što se većina slaže jeste - Jedini Bog je zlo. Bore protiv njega, njegove crkve i posvećeno propagiraju stare bogove ili određenu vrstu neorganizovane, slobodne duhovnosti.
Sve navedeno nam kazuje kako svi ti ekološki pokjreti jesu najljući neprijatelji Boga, Cara i vascelog ljudskog roda!" - O sektama novog doba, Poglavar Diamanius.
Pavjel je odmahivao glavom, nadvijen nad grubo iscrtanoj mapi. "Ne znam, Atanasia, ne znam."
Udarila je šakom o sto. Nikako prosto fizički. Otvorenim dlanom je krenula ka površini primitivnog stola i talasom silovitog vazduha udarila. Nekolicina iverja se rasprštalo, ostavljajući udubljenje iza sebe. "Znaš da se nešto mora menjati! Mi smo sledbenici Peruna, ne pileta!"
"Znaš i sama da je većina članova posvećena nenasilnom putu..."
"Onda je ovde i sada čas raspada Reda kakvog poznajemo. Pitanje je samo jedno: da li si ti sa mnom?"
Otvorio je usta lagano, oklevajući.
"Crkni! I ne trebaš mi! Makar sama ću udariti."
"Polako..."
"Rekli smo, rekli smo hiljadu puta, nećemo im dozovliti da pređu Moravu. Sveta reka, poslednja granica, ovde se će se voditi poslednja bitka između Starih Bogova i Lažova. Bitka. Ne grljenje drveća. Neka idu svojim putem, neka beže ispred sekira i ognja, neka ostave i poslednje hrastove, neka grle gole jele na severu... Jebeni drvoljupci!"
"Ato... Znaš i sama da će devet desetina otići. Koliko će žrečeva stati uz tebe? Koliko veštica?"
Ha! Veštice! Zar ju je zaista bilo briga za njih? Priznavala im je - kuvale su odlične čajeve protiv zatvora, a poznato je da čoveku uredna probava osnova sreće. Bez redovnog odlaska iza drveta nije bilo ni kvalitetne magije. A, nju je i prečesto mučilo... nervoza, šta li je.
Poznavala je svoje pleme bolje od Pavjela, bolje od bilo koga. No, među njima, na kraju krajeva, jeste vladala sloboda i potpuna samovolja. Niko nije bio - formalno - podređen, niko nije - formalno - bio vođa. Formalno. Ljudi su ovce i vole da im se zapoveda. Nesretni Pavjel je bio zaljubljen u nju, slepo. Do kraja sveta bi je pratio. On joj je bio siguran. Ovo protivljenje je baš zato što je previše voli. Brine. Briga njega i za svet i prirodu i bogove. On bi s njom i u tamnicu. Samo da je s njom. Sigurno će nagovoriti još nekolicinu najjačih, najspremnijih i najluđih. Ali i oni su imali svoje ljubavi, porodice... "Moje učenice će krenuti sa mnom", rekla je tiho. Hoće. Njih šest, ako ne računa svoju kćerku.
"One su spremna? I sama stalno govoriš kako je to gotovo pa jalova rabota."
Slegla je ramenima. Čovek bi očekivao više magije međ' ovolikim brojem ljudi. Čak i od silnih samoproklamovanih žrečeva, retko da je koji išta sa iole ozbiljnijom magijom umeo. Pišaj uz vetar i nazovi to činima.
*** I uvek je tako!
Uvek dva izbora.
Dobro i zlo!
I uvek je zlo lakše. ***
Ispunjavala ga je svog.
Osećao ju je.
Sećao je se.
Poznavao ju je.
Svaki delić.
Svako sećanje.
Dok je osećao da se njene ruke stapaju sa njegovim.
Da njene noge postaju njegove.
Dok nije znao da li su te male ženske grudi njegove ili njene.
Dok su se mešali i spajali.
Kroz glavu su prolazila njena sećanja.
*** Iskrzano/ Naga. U jezeru. Voda je blaženo hladna. Proleće je. Sve oko nje je smirujuće zeleno i bujno. Sa njom u jezeru je i njena drugarica. Sarima. Malena, mršava, najtamnije kože u selu. Skaču. Rone. Plivaju. Prskaju se vodom. Dave. Grle. Dodiruju između nogu. Smeh. Prijatno je. Lepo je. Buka. Beli ljudi sa mačevima! Okovi! Lanci! Brod. ***
Ona je on.
On je ona.
Sva je u njemu.
Voli je.
*** Pala je mrtva. ***
Anora-Atanasia
"Ekologija kao pojam se pojavila negde oko hiljadite godine Novog Početka. Posvećena briga za održanje životinjskog sveta, šuma i sveopšteg balansa znatno pre.
Nije bila neophodna neviđena empatija i proročke sposobnosti, da bi se na sve strane videle posečene šume, smrdljivi gradovi... zato je, doduše, bila potrebna sve veća posvećenost i strpljenje da bi se u nekim delovima sveta ljudi videle divlje životinje.
Sama ekologija je vrlo brzo postala opšti i prevaziđeni termin koji nije mogao definisati ništa konkretno i nikako pod istu kapu staviti raznolike grupe koje su se borile na strani prirode i balansa, da tako kažemo.
Od pasivnih grupacija koje su se bavile meditacijom u prirodu, gledanjem u Sunce i/ili grljenjem drveća, preko onih koji su u odbrani prirode delovali jakom retorikom i društvenom borbom, pa sve do onih koji su mačevima, sekirama i vatrom branili drvo od ljudi. Iz potonjih proizašle su i organizacije koje se sasvim posvećeno bave usporavanjem i totalnim zaustavljanjem ljudskog progresa. Neke od njih su razvile religijske dogme u čijem je centru, najčešće, skorašnji smak sveta.
Jedino što se većina slaže jeste - Jedini Bog je zlo. Bore protiv njega, njegove crkve i posvećeno propagiraju stare bogove ili određenu vrstu neorganizovane, slobodne duhovnosti.
Sve navedeno nam kazuje kako svi ti ekološki pokjreti jesu najljući neprijatelji Boga, Cara i vascelog ljudskog roda!" - O sektama novog doba, Poglavar Diamanius.
Pavjel je odmahivao glavom, nadvijen nad grubo iscrtanoj mapi. "Ne znam, Atanasia, ne znam."
Udarila je šakom o sto. Nikako prosto fizički. Otvorenim dlanom je krenula ka površini primitivnog stola i talasom silovitog vazduha udarila. Nekolicina iverja se rasprštalo, ostavljajući udubljenje iza sebe. "Znaš da se nešto mora menjati! Mi smo sledbenici Peruna, ne pileta!"
"Znaš i sama da je većina članova posvećena nenasilnom putu..."
"Onda je ovde i sada čas raspada Reda kakvog poznajemo. Pitanje je samo jedno: da li si ti sa mnom?"
Otvorio je usta lagano, oklevajući.
"Crkni! I ne trebaš mi! Makar sama ću udariti."
"Polako..."
"Rekli smo, rekli smo hiljadu puta, nećemo im dozovliti da pređu Moravu. Sveta reka, poslednja granica, ovde se će se voditi poslednja bitka između Starih Bogova i Lažova. Bitka. Ne grljenje drveća. Neka idu svojim putem, neka beže ispred sekira i ognja, neka ostave i poslednje hrastove, neka grle gole jele na severu... Jebeni drvoljupci!"
"Ato... Znaš i sama da će devet desetina otići. Koliko će žrečeva stati uz tebe? Koliko veštica?"
Ha! Veštice! Zar ju je zaista bilo briga za njih? Priznavala im je - kuvale su odlične čajeve protiv zatvora, a poznato je da čoveku uredna probava osnova sreće. Bez redovnog odlaska iza drveta nije bilo ni kvalitetne magije. A, nju je i prečesto mučilo... nervoza, šta li je.
Poznavala je svoje pleme bolje od Pavjela, bolje od bilo koga. No, među njima, na kraju krajeva, jeste vladala sloboda i potpuna samovolja. Niko nije bio - formalno - podređen, niko nije - formalno - bio vođa. Formalno. Ljudi su ovce i vole da im se zapoveda. Nesretni Pavjel je bio zaljubljen u nju, slepo. Do kraja sveta bi je pratio. On joj je bio siguran. Ovo protivljenje je baš zato što je previše voli. Brine. Briga njega i za svet i prirodu i bogove. On bi s njom i u tamnicu. Samo da je s njom. Sigurno će nagovoriti još nekolicinu najjačih, najspremnijih i najluđih. Ali i oni su imali svoje ljubavi, porodice... "Moje učenice će krenuti sa mnom", rekla je tiho. Hoće. Njih šest, ako ne računa svoju kćerku.
"One su spremna? I sama stalno govoriš kako je to gotovo pa jalova rabota."
Slegla je ramenima. Čovek bi očekivao više magije međ' ovolikim brojem ljudi. Čak i od silnih samoproklamovanih žrečeva, retko da je koji išta sa iole ozbiljnijom magijom umeo. Pišaj uz vetar i nazovi to činima.
"Morava. Izvorište joj je u Navu. Morava. Morana. To je granica sveta ljudi. Tu moraju stati. Slepci i pohlepnici", govorila je tiho, očajno, sa licem zaronjenim u šake. Vazda jaka pred čitavim plemenom. sada slomljena. probljena. pada na kolena. Širi ruke. "Ato!", Pavjel vrišti poput žene neke, za dve oktave višim glasom od njegovog uobičajnog. Niz obraze joj se, u nekoliko paralelnih linija, slivaju krvave suze.
Oči joj sijaju crvenom svetlošču.
Pod vlašću. Negde drugde./
Uvek bi joj dolazila poput dodira. Poput majčinog blaženog, umirujućeg dodira. Ruka lagano, nežno spuštena na teme. Češkanje iza desnog uveta vrhom maloh prsta.
Naježila bi se.
Zažmurila i...
Gubila bi tlo pod nogama.
Onda bi bljesnulo pred njenim očima. Obično bi imala vremena da se skloni, daleko od drugih ljudi. Sada je bila posebno jaka i brza.
Ona.
Vesna.
Lebdela je, kao i gotovo uvek kada bi je Vesna... uzela, otela, odvela. Pod njom prostirala se račvasta, močvarna delta Morave, a ka zapadu, sve do linije horizonta, vijugalo je njeno široko, moćno korito.
No, prizor se menjao. Suludom brzinom.
Videla je vodu kako ključa. Videla je polukuvane ribe kako se dižu na površinu. Zatim su oblaci vrele pare prekrili reku... Nebo je pocrvenelo. Počela je padati kiša. Crvena. Krvava. Krupne, vrele kapi šibale su joj lice i nago telo. Izdahnula bi kad god bi neka kap pogodila njene bradavice. Drveće i trava oko reke i sve dok pogled seže su se neverovatno brzo sušili pod dodirom otrovne kiše. Vrlo brzo krv je ispirala golu i pustu zemlju, sa tek ponekim skeletom. Životinjskim ili ljudskim.
Tek tada joj je pred očima bljesnula Boginja. Vesna. Naga, kao i uvek. Kose zelene i duge i upletene, umršene zapravo, u nekakve čudne kike koje kao da su imale um za sebe, pa su svojevoljno vijugale naokolo, poput krila, radoznalo, levo i desno. Dodirivale bi nage grudi boginje ili motale se oko ravnog, savršenog stomaka i spuštale dole, ka vagini, kratkih i retkih zelenkastih dlačica.
Boginja pred njom je ćutala. Kao da je time govorila - slika je dovoljno. Prizor onostranog. Pakla.
Smrti sveta.
Krv je ispirala zemlju i dalje. Slojeve i slojeve. Toliko duboko već da je počela otkrivati ruševine nekog starog grada. Čudnovate stvari je videla Atanasija pdo sobom. Skršene vrhove, verovatno, nekada visokih kula, od nekakvih čudnih, sjajnih materijala. Zemlja je otkrila i monstuoznu napravu, kuću ili nešto tako.... ah, ponajviše joj je ličilo na nekakvu opsadnu spravu sa tom dugačkom cevi ispred. Bila je zelena, sa mnogo točkova i nekakvom trakom oko njih. Nije mogla razumeti čemu... Videla je i nekoliko ljudskih kako kako vise sa te naprave.
"To se zove tenk", progovorila je Vesna. "I sasvim je rpomenilo jedan drugi svet. Zamisli. Tako ružna, falusna stvar, promenila je način ratovanja za sva vremena, a samim tim i svet. Toliko se upinjemo da promenimo svet, da ga poboljšamo, tragično ne uspevamo, tešimo se da je to nemoguće. A, zapravo je to toliko lako. samo ako ga menjaš ka još lošijem stanju. Tenk je zauvek izbrisao jasno definisane, statične linije fronta. doneo krvoproliće u svaki delić sveta. Ubrzao rat. Poboljšao ga. Načinio ga uzbudjivijim za izučavanje. Znaš li da je na tom svetu, nakon pronalska tenka, porastao broj istoričara? Istoričari... ne znam da li su oni blago ili najveća besmisao univerzuma."
Duga pauza...
"Atanasija", konačno je nastavila boginja Vesna. Glas joj je bio napola cvrkut. Uvek se osećala neugodno i polu-ludo dok bi je slušala, dok bi pričala sa njom. Kao da je skrenula pameću i da priča sa slavujem. Uvek ju je privlačilo žensko telo, makar koliko i muško. Makar. I spavala je sa nekoliko žena, naravno. Vesna ju je privlačila, ponajviše od svih. Sve bi dala da je dodirne. Samo da je dodirne. Zagledala bi se u te velike, modre bradavice, u krupne oči bez obrva. Želela je da spusti usne nežno između njih, tamo gde počinje njen prćasti nos. Da usnama dotakne njene usne. Da... Ali je baš taj glas kvario sve. Kad god bi progovorila, kao da bi magične privlačnosti nestalo. Bila je zahvalna tom glasu.
"Znaš li šta je ovo ispod tebe?"
Kao što je već pomislila - smrt sveta. Ali.. KLIŠE/ Možda je nekakvo... Sve u vezi sa Moravom o kojoj je slušala toliko puta. "Predskazanje? Proročanstvo? Kazna?", upitala je boginju. /KLIŠE.
"U neku ruku. Pre svega to je prosto demonstracija moći. Vulgarne moći. Znaš li priču o svetom gralu?"
Atanasija ju je samo gledala.
Boginja se slatko nasmejala. Glas bi joj tada postajao sasvim ljudski, čist i neodoljiv. Atanasija je osetila kako joj bradavice ponovo postaju tvrde. "Izvini. Zbunila sam se nešto. Zaboravi! Vi... mali čarobnjaci zemlje se ubijate u podelama, davite u njima, umirete u neznanju i propuštenim šansama. Od alata ste napravili škole, religije i klanove. Ovo ispod tebe je ultimativna moć. Nazovimo ga svetim gralom. Za tim tragaju svi veliki čarobnjaci."
Atanasiji je konačnio kliknulo ono u šta je sumnjala gotovo ceo svoj život. "Ti si čarobnjak!"
"Konačno."
"Bogovi su samo čarobnjaci? Za vas se borimo i zbog vas ginemo?"
"Ne ginete zbog mene ili moje braće i sestara. Od jačih uvek ima jači. A iznad svih nas je Zakon. Zbog njega gineš... zbog njega i živiš. Učila sam te Pravdi, onoliko. Nemojmo se na to vraćati..."
"Ti si vilenjakinja!"
Ovo kao da je razbesnelo boginju. Nevidljivim bičem ošinula je Atanasiju. "Možda nekada. Možda nikada. Ne vređaj više. Znaš da sam sada iznad tih gluposti! Slušaj me! Gledaš u viziju ostvarenja apsolutne moći. Koju ti nikada, ali baš nikada nećeš dotaći. Ni približiti joj se."
Samo ju je pogledala.
"Zašto? Šta sam ti govorila o izvoru moći?"
"Da nije bitan."
"I kako se ti ponašaš?"
"Ali... ja..."
"Ćuti. Dosta je bilo. Za tebe je i onako kasno. Hoćeš proročanstvo? Gineš sutra. Ako se uplašiš sada i ne učiniš ono što učiniti moraš - ja ću te ubiti."
Sve je stalo. Kiša. Smrt. Sunce. Svetlo. Svet oko njih je bio pust. Nebo savršeno crno, bez zvezda. Tlo sivo, pusto i suvo, ispucalo. Osušeno drveće pretvoreno je u pah, ruševine sveta ljudia prahom nanovo prekrivene. Savršena pustinja pod njima.
"Apsolutna moć, Atanasija. Zahvatanje iz svih izvora. Prevazilaženje vaših sitničavih podela i zatvorenih umova. Sveti gral. sva potencijalna moć jednog sveta. Svih svetova. Svih univerzuma. Stopljena u jednog čoveka. Nadčveka. Nekadadavnočoveka. Ili vilenjaka ili aptuljka ili neke sasvim drugačije, ovom svetu strane rase. Bogovi su čarobnjaci? Ne. Čarobnjak je nekada bio čovek, baš kao što je Bog nekada bio čarobnjak.
Evolucija uma.
Stravične suše, epidemije, pomračenja Sunca, erupcije vulkana... sve su to samo odjeci. Samo trunčice otete energije. Nesigurni koraci usrane bebe, koja tek uči da hoda.
Svi tragamo za ovim", širila je ruke i čudnovate pletenice, pokazujući na mrtvilo pod svojim bosim stopalima. "Svi ovo ištemo. Svi smo gladni. Svi željni. Svi mi želimo sve samo za sebe. Jednog dana će neko i uspeti da otme sve. Tada će doći kraj svetu. Ili makar ovom svetu.
Ko će to biti? Neki savršeni nihilista? Samo će uzeti sve, u procesu pobiti sve i svu energiju prosuti u prazno? Neki divni idealista sa željom da stvori novi, bolji svet?
Sve. Svu. Svakog. Muka mi je više od tih reči!"
Atanasija je samo slušala. Nije više ni znala šta bi rekla.
"Ti ćeš sutra poginuti. Zato što tako mora. Zato što je Morava granica. Neophodna. Mora ostati ovako. Mora se održati balans. Veruj mi. Samo mi veruj, slepo, kao što uvek i jesi.
Da, kao što ti rekoh, bogovi crpe sa svih izvora moći, ali se i dalje oslanjaju na jedan više od ostalih. Prejaki ljudi bi, naravno, preterano ojačali one koji od ljudi uzimaju najviše. Šta je za ljudsku rasu danas jedna epidemija kuge? Da i trećina populacije crkne, istruli, šta je to za njih? A, za Boga koji bi pokupio tu energiju? To je već mnogo. Previše.
Ne osuđujem je tebe, čedo moje, ljubavi moja. Odvratni su oni meni, koliko i tebi. I ja od ljudi uzimam najmanje. No, ti sutra umireš. Imaš kćerku i poslednju lekciju.
Pazi čemu ćeš je naučiti."
Boginja je ućutala. Kao da je pustila te surove reči da dogmižu do svesti slomljene Atanasije.
Plakala je nesretna čarobnica.
Premotavala je svoj život. Do Čarobnjačkog Reda, do Akademije, do detinjstva, do samog rođenja kojeg se sećala sjajno. Čovek ne bi smeo toga da se seća. sećanje ju je mučilo čitavog života. Shvatala je, konačno, da je bila samo alat. Maleni, bezvredni. Šta je i mogla očekivati? Pa čitavog života ju je podučavala kako je sve oko nje samo moć za iskoristiti, iscediti i baciti. vesna je obožavala prirodu. Ekološka i paganska uverenje je i prenela na Atanasiju, tako joj i odredila život izgnanika i očajnog svetog ratnika, pa opet je čak i ona govorila: "Ako je potrebno, iscedi i najstariji hrast, svetu lipu ili čopor vukova!" I nju je iscedila, Mrzela ju je, konačno. Ceo život ju je mrzela. I volela. Ah... "Vesna..." oslovila ju je po imenu, "Anoru... ćeš paziti?"
Boginja je samo klimnula glavom.
Na kraju joj predaje i kćerku. Svojevoljno. Iako je znala da je svejedno, iako je već shvatala da je njena ćerkica ono što je bitno.. Ipak jeste svojevoljno. Koliko god bilo stravično, koliko god je nju samu dovelo do prerane smrti, život bez Vesne činio joj se daleko strašniji. A, ko zna, bez nje možda ne bi ni ovoliko poživela. Najverovatnije ne bi. Nije želela Anoru ostaviti samu. Bolje i Vesna nego niko.
Svet oko nje počeo je da bledi. Znak. Gotovo je.
Zatvorila je oči. Prelazak u njen svet je uvek bio lakši tako. Vizije između su bile... nije mogla ponovo da ih doživi.
Da sam je makar pojebala, pomislila je Atanasija.
/Pod vlašću. Negde drugde.
Probudila se u svom krevetu. Pavjel je, sa još dve njene učenice, bdio nad njom. Imala je vlažnu, hladnu krpu na čelu. Pored kreveta je bio lavor pun krvave vode. Skočila je iz kreveta, ne obazirući se na proteste okupljenih dušebrižnika. "Koje je vreme'"
"Samo što se smrklo. Moraš od..."
"Nećeš mi ti govoriti šta moram!" Kada bi samo prestao da bude takav. Brižan. "Gde je Anora?"
"Ne znam, nisam stigao d aje potražim, niti sma hteo. Verovatno te čeka u šumi, kao i uvek."
Izjurila je iz šatora.
*****
Zatekla ju je u meditaciji. Malena čistina usred šume, nedaleko od kampa njihovog pokretnog, beskućničkog plemena. Život na ivici divljine. Život nalik ciganskom, omraženom.
Gomila otpadnika sveta koji se promenio i koji se sve luđe menja. Staroverci koji su pobegli ispred sve agresivnijih i sve hrabrijih Jednobožaca. ali ne samo oni. Razni. Ona je pobegla kada je osetila da Čarobnjački Red više nije bezbedan. Osetila je mrak koji dolazi. Krv.
Kako je bila slatka. Kovrdžave, užasno guste, plave kose. Sasvim golišava. Garderobu je skinula i uredno složila nedaleko od mesta na kom je meditirala. Koliko je bila posvećena, redovna i poslušna. Atanasija nije imala iluzija, sve to je činila samo da bi nju zadovoljila, previše je bila mala da bi sasvi m potonula samodovljnu pohlepu. Pa, opet... svakako ju je moć opijala. Tako i treba. Bez navučenosti na moć, nema napretka. Bez pohlepe, nema uspeha. Bez drčnosti, ostajete večito gladni.
Uporediti anorinih i njenih devet godina bilo je gotovo sramno. Anora je znala više nego li njena majka sa gotovo dvostruko više!
Bila je ponosna. I ne samo to...
Retke su bile stvari, ljudi i pojave ovogo sveta koje su bile dostojne njenog divljenja. Oštrina uma. Ne široko, stečeno znanje, pamet, ne! Brzina uma pred kojim bi ostajala razoružana. Druga je bila sama priroda, njen sklad i mir. Njena moć. Atanasijin izvor moći bio je uzvišen. Tako je makar sebe ubeđivala. Gadila se ljudi. A da otima od životinja i biljki nije želela. Previše ih je volela. Uzimala je od viših prirodnih sila. Od Sunca, dva meseca na noćnom nebu, vetra, vode, od sile koja je vukla jabuku da padne na tlo... Nije znala niti jednog čarobnjaka koji je spojao sve te elemente. Bilo je teško i nepouzdano. Umelo ju je izdati u odsudnom momentu, pa opet, drugačije nije mogla. Oštrina uma i priroda, a obe stvari kao da su se stapalae u njenoj ćerkici. Anora je bila konačni objekat njenog divljenja. čak, priznavala je sebi - jer je surova iskrenost prema sebi, verovala je, još jedna od osnova napredovanja u moći - bedno ljudske zavisti.
Sada čak i više no ikad.
"Pazi čime ćeš je naučiti."
Vesna joj nije slučajno, tek sada, otkriča istinu. Čarobnjaci jednako bogovi, skoro. Čarobnjaštvo kao puta ka božanskom statusu.
Anora. Boginja.
Oduvek je znala da su velika dela pred njom. Uvek se nadala da će biti tu da to vidi, da joj pomogne koliko može. Pa, jebiga, svoju misiju je, skoro pa, završila. Svesna da je sutrašnji događaj sitan i beznačajan u opštem tkanju vremena, da će njena smrt biti zaboravljena, da će kroz par meseci neko drugi morati sve ponovo, zakoračila je ka svom golom detetu.
*****
Majka joj je pokazala preko deset položaja za meditaciju.
Dugo je birala, menjala, samo da bi shvatila kako je svaki podjednkao težak, kao se uzaludno vrti u krug umesto da radi. Izabrala je na rkaju možda naoko i najjednostavniji - savila bi noge u kolenima tako da bi joj malena zadnjica došla na pete, ruke bi spustila na kolena i to je sve. Bilo je pakleno teško. Neizdrživo. U početku, makar.
Majka joj je pričala o tehnikama, tradicijama, školama, nivoima meditacija.
Sve je to pročešljala. Preletela. Samo da bi lagano odbacila.
Uronila bi u meditaciju kao u reku, kao u more, u kome se kupala samo jedanput. Kao usred talasa, rukama bi ih sekla, uplivala među njihovh pravilni ritam, nastavljajući gde je prethodni put stala. Zaista je tako bilo. ne odmah na početku, trebalo je vremena za ovu metodu, ali je uspela. sada je imala osećaj da je sve to jedna meditacija, koja se prostire na godine. Svaki put bi otplovila dalje, više, dublje. Neke od maminih učenica su o meditaciji govorile kao o najvećoj gnjavaži, najgorem delu obuke. Za nju je to bila lepota. Nešto najdivnije. Čist osećaj sreće, esencija. Potpuna sloboda uma. Telo, nakon što bi utrnulo, oslobodilo bi se takođe, u toj njenoj drugoj dimenziji. Nekada nije bila sigurna, da li išta od nje ostaje u toj šumi ili gde bi već meditirala - pošto se pleme često selilo, u potrazi za hranom i bezbednošću - ili čitava biva nekako prebačena u taj drugi svet?
I konstantan napredak.
Ona ga je merila pre svega po viđenom u tom drugom svetu kroz koji je plivala. Kroz tmurne oblake, dok oko nje šibaju gromovi, kroz narandžasta mora, iznad urednih polja žita i ječma, oko vrhova planina, čudnovatih gradova ljudi... No nije bilo to šta je videla, već kako je videla ponajviše. Videla je u dubinu, videla je skriveno. Zatvoreno, možda zabranjeno za ljudsko oko i um. Videla je boju ljudskih duša, viedela je oblik iste, videla je podrhtavanje njenih kontura. Videla je snagu u ljudima, biljkama i životinjama. Videla je kroz prošlost i u budućnost tog sveta. Malo je, doduše, razumela. neka strana civilizacija, neki drugi ljudi, neka čudna istorija. Čudne misli, čudne reči.
Manje i toplije sunce od njihovog, noću bilo je samo jednog meseca, a položaj zvezda je bio sasvim nepoznat, bez ijednog proeznatljivog sazvežđa. Kada bi se vinula u visine, kada bi jurila oko planete - koja je bila okrugla - nailazila bi na raznoliki metalni otpad, predmete koji su mrtvo plutali u praznini svemira.
Jednog dana spoznala je nešto zaista zastrašujuće.
Gledala je na taj svet daleko iz svemira, lutajući dalje od nje nego ikada pre i... U središtu plave planete,velikom većinom prekrivene morima i okeanima, videla je istu onu vibrirajuću konturu. Entitet. Moć Duša. Svest. Planeta kao živi stvor. Više od toga, naravno. Nije jedan svet mogao biti isto što i veverica, na primer. Aura planete bila je šarena, slojevita, oštrih ivica. Ipak, crvena je dominirala. I pulsirala je mnogo, mnogo brže od bilo koje aure koju je ranije ugledala.
Videla je na tom svetu svašta - ljude koji se međusobno ubijaju, muče jedni druge, posmatrala je divlje zveri koje rastržu mladunčad bezopasnih biljojeda, videla je ljudske žrtve prinešene raznolikim bogovima... Prizori mržnje na sve strane, pa opet nigde takvog besa i povređenosti koliko u auri same planete. Kao da je bila kivna na sav život na njenoj površini.
Sada je ponovo posmatrala tu čudnovatu auru. Ovog puta sasvim crvenu, možda sa tankim linijama crnog, jako oštru, nije vibrirala, skupljala i širila se već sva nazubljena okretela se oko svoje ose suludom brzinom. Kao neki disk smrti montiran u središte planete.
Čula je gromoglasnu eksploziju.
Jednu.
Drugu.
Treću.
Sišla je bliže.
Eksplozija za eksplozijom. Oblaci dima i pepela su prkerivali tlo. Ovde je selektivno mogla osećati toplotu ili bilo koju drugu pojavu, ali na nju nikako nije mogla uticati fizički. Isključila je sve receptore. na mentalnom nivou postalo je neizdrživo. Vrelina. zagušljivost. Iz zemlje je izbijala i na zemlju nazad padala silina lave, vatre, pepela, koječega. Samo središte planete je kuljalo napolje. Na ljude. Životinje. I biljke. kroz savršenu buku sveta koji je samog sebe ubijao, čula je njihove urlike.
Okrenula se. Zažmurila. Pojurila u visine. Daleko. Daleko! Nije mogla to gledati.
Plašila se. Istinski. taj svet joj je toliko ličio na njen.
Na bezbednoj udaljenosti, osvrnula se. Videla je auroru sveta pod sobom. Bila okrugla, statična i veselih boja, bledo žute, ljubičaste i svetle zelene.
Savršeno mirna.
Letela je dalje, od mrtve planete. kada ju je u leđa pogodilo nešto. Raširila je noge i ruke, isturila grudi pod pritiskom udra, dok je sav zaduh pojurio kroz usta. Očima kao da je malo falilo da izjure iz duplji u otvoreni svemir. Onaj momenata kada bi pomislila da je cela tu, ne samo misaono. Zeleni snop jurio je u nju. Širok možda koliko njene dve spojene pesnice, ulazio je u njene grudi. Jasno je videla da se prostire sve od središta mrtve planete.
Osećala je moć.
Konačno. Tuđu. U sebi. Kako prodire. Kida pirrodne barijere. Daleko u budućnosti izgubiće nevinost i setiće se ovog čina. Setiti i shvatiti koliko je seks, pa makar i prvi, u poređenju sa ovim bled, slab i ultimativno duhovno i fizički jalov.
Jebati se sa univerzumom. Pustiti da te univerzum oplodi.
Njena prikaza u tom čudnom svemiru rasla je. Nije bila devojčica ravnih grudi, malo povećeg stomaka i tankih ručica. Bila je titan.
Planeta joj se sama podala, ali njena glad je bila probuđena tek, nikako zasićena.
Ono što majka nije htela da je nauči.
Ono što njene glupe učenice nisu htele da podele sa njom.
Sama je naučila. Na svoj način.
Pogledala je.
Svet iza nje bio je mrtav. ne samo prkeriven pepelom, već zaista mrtav. Baz aure u svom središtu.
Sve je upila.
Velika i moćna jurila je dalje.
Počela je upijati sunce samo. Polako. Silovitost energije bila je nepojmljiva. Samo trunčice padale su na nju, u nju. Nije umela da apsorbuje više. Bližila se. Tonula ka središtu. Izvoru te silne moći. Svejedno osećaj rasipanja. Otvorila se maksimalno. Vodio ju je gotovo životinjski instinkt. Kao mladunče torbara.
Onda je osetila golicanju po površini uma.
Majka.
Odmah je prepoznala njen dodir.
Doziva je. Budi iz meditacije.
Sranje!
Nije mgola odmah otići odatle. Previše energije u njoj. Previše snage.
Samo ju je oslobodila. nekontrolisano. Bez pripreme. Bez cilja. Snagu i život jednog sveta je samo ispustila iz sebe. Svetlost omanje zvezde je u nepravilnim talasima izbijala iz nje. Poput reke same energije i magije. Izvirala i prolivala se po praznom, otvorenom svemiru. Konačno je preuzela kontrolu. Usmreila poplavu snage. Ka onom mrtvom svetu.
Milijarde komadića.
*****
Čarobnjaci su nekada davno prevazišli sebe i postali bogovi. Možda to i danas mogu da učine.
To saznanje joj je gotovo uništilo verovanje u kolektivizam. U to da svi ljudi koriste magiju, a da je neki napredak u smislu povećanja sposobnosti, moći ili podizanja čoveka na neki viši nivo najbolje učiniti kroz zajedničko, udruženo delovanje. Nije bila usamljena. Mnogi čarobnjaci su delili njene stavove. Egregor. Udružena sila. Na kraju krajeva, to je i bio njen cilj. Da osposobi ćerku i učenice. Da zajedno sačine moćni egregor. Plod njihovih spojenih umova i tokova energije. Da tom silom udare. Da promene svet.
Priroda koja uzvraća. Povratak balansa.
Ali...
Čarobnjaci. Bogovi.
To u mnogome menja stvari. Naspram njenog kolektivizma, nametljivo dolazi egoizam. Linija manjeg otpora. Lakši put. Očigledniji - jer bez određenog egoizma nema čarobnjaštva, barem ne još uvek. Umesto plemenitosti, altruizma, samo ultimativni sebičluk.
Dodirnula je um svoje Anore.
Kolektivizam na najnižem nivou.
Osetila je nešto čudno. Ne, protivljenje. Anora je, baš kao i uvek, bila savršeno poslušna. Osetila je snagu, neočekivanu i orgomnu. I sma proces buđenja je bio nesvakidašnje dug. Nije znala kako tačno meditira, pričala joj je, naravno, o nekom drugom svetu, zvezdama, metalnim stvarima... ali nije razumela svoju ćerku.
Nije bilo ni bitno.
Meditacija je i onako lična i jedinstvena, ne samo za svaku osobu, već i svaka meditacija jedne osobe jeste posebna i neponovljiva. Učila ju je klasičnim, opšte priznatim i rasprostranjenim tehnikama, samo kako bi one bile prevaziđene i odbačene.
Anora je imala svoj način.
Svoju stazu.
Ka visinama.
Poslednja lekcija.
"Anora... kao što sam ti rekla danas ćeš naučiti kako da uzimaš...", zastala je. Boginjo! Šta se to promenilo. Kroz glavu su joj letele misli, reči, rečenice koje je planirala da joj kaže. Velike, značajne, nežne. Poslednje. Gledajući je pred sobom osetila je nepotrebnost. Tih reči i sebe same. Nije osetila povređenost, naprotiv. Osetila je mir. Konačno mirenje sa sudbinom. Zadovoljna što iza sebe ostavlja ovo dete.
Anorina bit je standardno bila mirna - bila je to najčistija auora koju je ikada videla - ali nešto se jeste promenilo. "Anora... pred tebe sam uvek stavljala teške zadatke, u želji da te guram do samih granica tvojih fizičkih i mentalnih sposobnosti. Nekoliko puta, dok si bila mlađa, ozbiljo sam se uplašila da sam te ubila ili upropastila. Padala bi u nesvest, u komu, ostajala bez svesti i po nedelju dana. Vukla sam te po ovom trulom svetu, od izvora do delte ove reke, na jug pokvareni, na sever divlji... Nisi imala dan sretnog i sasvim bezbrižnog detinjstva. Možda me mrziš. Sada. Neka. Bićeš zahvalna jednog dana, to znam..."
Anora ju je mirno posmatrala, bez ikakvog izraza na melenom licu.
"Neka tvoja misija bude sticanje apsolutne moći. Zapamti to. Suluda ambicija. Uvek se trudi da imaš više. Da budeš jača. Zaboravi sve što sam ti do danas pričala! Nema nedodirljivog izvora moći. Uzimaj,. Otimaj. Samo na pameti imaj našu misiju. Spas ovog sveta. Spas prirode.
Kako uzimati moć? Teško je objasniti, lako je činiti. Potreban ti je predmet. Znaš da većina čarobnjaka nosi štap. On ne služi - kako većina veruje - za kanalisanje sopstvene energije, već za otimanje tuđe.
Moć je sveprisutna i promenljiva. Vremena i doba se menjaju, planete nestaju u prahu, prah luta svemirom i od te zvezdane prašine nastajemo ti i ja. U prašinu se nanovo pretvaramo i od nas nastaju biljke, biljkama se hrane životinje, a životinje su hrana naših potomaka... Kruženje. Večno. Moć smo mi i ona je u nama. Razne teorije postoje - monizam, dualizam, idealizam. Neću te zamarati time sada. Jednostavno govoreći, neki ljudi veruju da je moć sve što postoji, drugi da je Moć - što je jednako našoj duši - jedno sa našim telom, drugi da je odvojeno, da može postojati bez tela... Ima onih koji potpuno negiraju postojanje moći-duše, kažu da je materijalno sve što postoji.
Potreban ti je predmet. izaberi bilo šta. Neku granu, na primer, za prvi put biće dovoljno."
Anora je ustala. Malena i gola. Sasvim mirno i odlučno došla do mesta na kojem je složena njena garderoba - kratke pantalone, majica, prsluk, maleni nož koji je uvek nosila sa sobom. Atanasija je posmilila da će baš njega uzeti. Podigla je svu garderobu i ispod nje našla... Jako stegla levom šakom. Prinela je predmetka svojoj majci. Pružila joj ga. Atanasija je zinula. Mala lobanja, ljudska, spaljena, okamenjena i prekrivena slojevima pepela i gareži. Lobanja deteta starog tri godine, najviše. "Odakle ti ovo?"
"Sa nekog drugog sveta", rekla je to tako obično, kao da tako nešto izgovara svakodnevno. "Šta treba da učinim? Čiju moć da uzmem?"
"Čiju bi ti?"
Anora je slegla glavom, podigla pogled. Sa neba je istog trena pala lešina slepog miša. Za njim i jedna velika sova. Počelo je i opadati lišće drveta koje je bilo nedaleko od njih.
Atanasija je bila zadivljena, iako ne baš iznenađena. Nešto se dogodilo. Promenila se. Jača je. Drugačija. Možda je to vesnino delo? I postade joj jasna njena poslednja misija, njena poslednja lekcija. Nema ona nikakve veze sa mostom i Moravom. Hvala ti, Boginjo. Konačno proviđenje donelo joj je mir i osećaj ispunjenosti. Neka učini ono za šta ja nisam nikada smogla hrabrosti, pomislila je. Valjaće joj.
Konačno je bila zadovoljna.
"Anora. Uzmi moju moć. Svu!"
Augustus
"Bog je čarobnjak!" - Astralius, Vrhovni Poglavar Čarobnjačkog Reda, 989-999. godine Novog Početka.
Četrnaesti dan posta.
Bez hrane. Sa tri čaše vode na dan.
U jami nekakvoj. Duboko pdo zemljom. Uskoj, mračnoj, smrdljivoj i vlažnoj. Smrdela je na njega, bila vlažna od njegove mokraće. I morkaće i govana mnogih drugih.
Mada više nije ni mokrio. Samo je sedeo.
Meditirao.
*****
Tri nedelje posta.
Konačno je kraj.
Njegov mentor ga magijom podiže iz rupe. Budi ga iz meditacije.
Spušta ga u veliku arenu.
Sa druge strane je drugi kandidat.
Nova procedura za punopravno članstvo u Redu. Kontraverzno za mnoge starije čarobnjake, neprihvatljivo za neke, ali većina je odlučila. Treba ju im najjači. Odlučni. Beskrupulozni. Uspehu posvećeni. I preživljavanju.
U pitanju je devojka. Ah, reklo bi se da je imao sreće. Zaključala je auru. Naravno. Ali ne skriva dovoljno, izgledala je bedno. Izgladnelo. Izmučeno. Prazno.
Prazno.
Čuo se gong.
U areni, pored njih dvoje, bili su robovi. Njih četvoro. Lancima vezani. U kavezima bila su četiri vuka. Kao i velike saksije sa nekakvim drvećem. Ivicama arene gorele su visoke vatre.
Četiri izvora moći. Za svakog ponešto. Pošteno.
Otključao je svoju auru. Namerno. Da joj pokaže moć.
Devojka crne kose i upalih obraza, odmah se bacila na prvog tamnoputog roba koji joj je pao pod zamišljene ruke. Nije ni obratila pažnju na protivnika.
Augustus je samo pecnuo roba. negde između mozga i kičmene moždine. Lagani dodri. Pao je mrtav.
Šok. Na licima čarobnjaka oko arene. Na licu nesretne devojke.
Ubiti čoveka dok se drugi čarobnjak njime hrani? Nezapamćeno. Nije postavila ni osnovne šitove. A, kakav je osećaj bio naglog presecanja izvora? Mogli su samo zamisliti. Probajte da otmete izgladnelom lavu parče mesa. na oči devojke pokuljale su suze, lice se zajapurilo, a pogled sasvim izgubio negde u daljini.
Augustus je iskoristio njenu zbunjenost, omamljenost i bes. Pojurio je ka njoj. Ne gledajući, iscedio je dva vuka. Bez cijuka su pali. Skočio je. Poleteo. Visoko iznad nje. Raširio je ruke. Snopovi crvene svetlosti pohitali su iz njegovih dlanova. Ka devojci. Pokušala je podići reflektivne štitove. Čak je i odbila jedan snop, drugi joj je odsekao glavu. Krv je prskala. telu je trebalo neko vreme da padne na tlo, nekoliko trenutaka se samo neodlučno klatilo. Glava se okretala u vazduhu. Masna kosa je vijorila u jadnim, slepljenim dronjcima kroz vazduh nad arenom. Vazduh težeka, ispunjen mirisima znoja i vatre. Mislima je obrglio glavu, pa je zatim bacio pred noge svog mentora.
Spustio se na pesak arene sa osemoh na licu. Okrenuo se kao preživelim robovima.
Ručak.
Anora
Njena majka je pala mrtva. Sasvim isceđena.
Ceo njen život slio se u maleno telo. Svako sećanje. Svaki dan. Najmanja sitnica. Promena usranih pelena njene tek rođene bebe. Njen prvi seks. Ono kada ju je Pavjel jedini put video golu, zacrveneose i slomio mali prst na nogu od stola.
***"Milsim da bi svakoj bebi trebali seći male nožne prste. Jedan loš vic evolucije ili bogova. Ništa više! Ostavljen samo da nas muči kroz život i postojanje!"***
I milion takvih sećanja. Da bi na posletku svega nestalo, osim moći u njoj.
Osećala je da će pući.
Znala je šta joj je činiti.
*****
Stajala je na litici iznad reke. Pod njom pružalo se veliko gradilište ljudi. Zbog toga su tu. Zorom je njena majka, zajedno sa dobrovoljcima, trebala da napadne. Gradili su most. Veliki, širok, kameni. Izabrali su mesto gde je reka najuža, miljama na istok ili zapad. I tu odlučili da naprave prelaz ka stranoj, tuđoj zemlji,. Zemlji patuljaka i vilenjaka i mešanaca i svega što nije ljudsko.
U njoj ostaci snage umrlog sveta. Ubijene majke. Slepog miša, sove i onog drveta. Energija one neiscprne zvezde!
Spojila je prstiće. Iskrice. Lagano ih je Širila. Lopta. Raširila je ruke toliko da su joj bile iza leđa, poput nekih krila. A između. Energija. Gurnula ju je od sebe. Nije prekidala vezu. Bio je to energetski buzdovan. Kugla na lancu.
Jurila je ka poluizgrađenom mostu pod njom, istovremeno rastući. Davalje sve što ima u sebi. Do krajnjih granica. Kako ju je majka učila.
Udar.
Izgubila je tlo pod nogama. Vezu sa svojim čedom.
Bljesak.
Zažmurila je.
Nije videla kada se kugla odbila i pojurila ka nebu.
Bilo je pola noći. Večni, nesretni ljubavnuici - Hold i Mala - gotovo su se dodirnuli. Kugla je letela ka njima. brzo. Jako. Pogodila je Hold. Okrzla ga. Napravila rupu na njegovom obodu. Veći Mesec više nikada neće biti savršeno pun i okrugao.
Anora bi mogla da se zakune u život - čula je pakosno-radnosni smeh Male, manjeg i "ženskog" meseca nad njom.
*****
Dok je gola i premorena ležala na travi. Dok je pod njom kamp i gradilište ljudi gorelo. Čula je glas u uhu. Kikotav i razigran. Nalik crvkutu.
"Zdravo. ja sam Vesna."
Drago mi je. Ja sam Magija, pomislila je Anora.
Oči joj sijaju crvenom svetlošču.
Pod vlašću. Negde drugde./
Uvek bi joj dolazila poput dodira. Poput majčinog blaženog, umirujućeg dodira. Ruka lagano, nežno spuštena na teme. Češkanje iza desnog uveta vrhom maloh prsta.
Naježila bi se.
Zažmurila i...
Gubila bi tlo pod nogama.
Onda bi bljesnulo pred njenim očima. Obično bi imala vremena da se skloni, daleko od drugih ljudi. Sada je bila posebno jaka i brza.
Ona.
Vesna.
Lebdela je, kao i gotovo uvek kada bi je Vesna... uzela, otela, odvela. Pod njom prostirala se račvasta, močvarna delta Morave, a ka zapadu, sve do linije horizonta, vijugalo je njeno široko, moćno korito.
No, prizor se menjao. Suludom brzinom.
Videla je vodu kako ključa. Videla je polukuvane ribe kako se dižu na površinu. Zatim su oblaci vrele pare prekrili reku... Nebo je pocrvenelo. Počela je padati kiša. Crvena. Krvava. Krupne, vrele kapi šibale su joj lice i nago telo. Izdahnula bi kad god bi neka kap pogodila njene bradavice. Drveće i trava oko reke i sve dok pogled seže su se neverovatno brzo sušili pod dodirom otrovne kiše. Vrlo brzo krv je ispirala golu i pustu zemlju, sa tek ponekim skeletom. Životinjskim ili ljudskim.
Tek tada joj je pred očima bljesnula Boginja. Vesna. Naga, kao i uvek. Kose zelene i duge i upletene, umršene zapravo, u nekakve čudne kike koje kao da su imale um za sebe, pa su svojevoljno vijugale naokolo, poput krila, radoznalo, levo i desno. Dodirivale bi nage grudi boginje ili motale se oko ravnog, savršenog stomaka i spuštale dole, ka vagini, kratkih i retkih zelenkastih dlačica.
Boginja pred njom je ćutala. Kao da je time govorila - slika je dovoljno. Prizor onostranog. Pakla.
Smrti sveta.
Krv je ispirala zemlju i dalje. Slojeve i slojeve. Toliko duboko već da je počela otkrivati ruševine nekog starog grada. Čudnovate stvari je videla Atanasija pdo sobom. Skršene vrhove, verovatno, nekada visokih kula, od nekakvih čudnih, sjajnih materijala. Zemlja je otkrila i monstuoznu napravu, kuću ili nešto tako.... ah, ponajviše joj je ličilo na nekakvu opsadnu spravu sa tom dugačkom cevi ispred. Bila je zelena, sa mnogo točkova i nekakvom trakom oko njih. Nije mogla razumeti čemu... Videla je i nekoliko ljudskih kako kako vise sa te naprave.
"To se zove tenk", progovorila je Vesna. "I sasvim je rpomenilo jedan drugi svet. Zamisli. Tako ružna, falusna stvar, promenila je način ratovanja za sva vremena, a samim tim i svet. Toliko se upinjemo da promenimo svet, da ga poboljšamo, tragično ne uspevamo, tešimo se da je to nemoguće. A, zapravo je to toliko lako. samo ako ga menjaš ka još lošijem stanju. Tenk je zauvek izbrisao jasno definisane, statične linije fronta. doneo krvoproliće u svaki delić sveta. Ubrzao rat. Poboljšao ga. Načinio ga uzbudjivijim za izučavanje. Znaš li da je na tom svetu, nakon pronalska tenka, porastao broj istoričara? Istoričari... ne znam da li su oni blago ili najveća besmisao univerzuma."
Duga pauza...
"Atanasija", konačno je nastavila boginja Vesna. Glas joj je bio napola cvrkut. Uvek se osećala neugodno i polu-ludo dok bi je slušala, dok bi pričala sa njom. Kao da je skrenula pameću i da priča sa slavujem. Uvek ju je privlačilo žensko telo, makar koliko i muško. Makar. I spavala je sa nekoliko žena, naravno. Vesna ju je privlačila, ponajviše od svih. Sve bi dala da je dodirne. Samo da je dodirne. Zagledala bi se u te velike, modre bradavice, u krupne oči bez obrva. Želela je da spusti usne nežno između njih, tamo gde počinje njen prćasti nos. Da usnama dotakne njene usne. Da... Ali je baš taj glas kvario sve. Kad god bi progovorila, kao da bi magične privlačnosti nestalo. Bila je zahvalna tom glasu.
"Znaš li šta je ovo ispod tebe?"
Kao što je već pomislila - smrt sveta. Ali.. KLIŠE/ Možda je nekakvo... Sve u vezi sa Moravom o kojoj je slušala toliko puta. "Predskazanje? Proročanstvo? Kazna?", upitala je boginju. /KLIŠE.
"U neku ruku. Pre svega to je prosto demonstracija moći. Vulgarne moći. Znaš li priču o svetom gralu?"
Atanasija ju je samo gledala.
Boginja se slatko nasmejala. Glas bi joj tada postajao sasvim ljudski, čist i neodoljiv. Atanasija je osetila kako joj bradavice ponovo postaju tvrde. "Izvini. Zbunila sam se nešto. Zaboravi! Vi... mali čarobnjaci zemlje se ubijate u podelama, davite u njima, umirete u neznanju i propuštenim šansama. Od alata ste napravili škole, religije i klanove. Ovo ispod tebe je ultimativna moć. Nazovimo ga svetim gralom. Za tim tragaju svi veliki čarobnjaci."
Atanasiji je konačnio kliknulo ono u šta je sumnjala gotovo ceo svoj život. "Ti si čarobnjak!"
"Konačno."
"Bogovi su samo čarobnjaci? Za vas se borimo i zbog vas ginemo?"
"Ne ginete zbog mene ili moje braće i sestara. Od jačih uvek ima jači. A iznad svih nas je Zakon. Zbog njega gineš... zbog njega i živiš. Učila sam te Pravdi, onoliko. Nemojmo se na to vraćati..."
"Ti si vilenjakinja!"
Ovo kao da je razbesnelo boginju. Nevidljivim bičem ošinula je Atanasiju. "Možda nekada. Možda nikada. Ne vređaj više. Znaš da sam sada iznad tih gluposti! Slušaj me! Gledaš u viziju ostvarenja apsolutne moći. Koju ti nikada, ali baš nikada nećeš dotaći. Ni približiti joj se."
Samo ju je pogledala.
"Zašto? Šta sam ti govorila o izvoru moći?"
"Da nije bitan."
"I kako se ti ponašaš?"
"Ali... ja..."
"Ćuti. Dosta je bilo. Za tebe je i onako kasno. Hoćeš proročanstvo? Gineš sutra. Ako se uplašiš sada i ne učiniš ono što učiniti moraš - ja ću te ubiti."
Sve je stalo. Kiša. Smrt. Sunce. Svetlo. Svet oko njih je bio pust. Nebo savršeno crno, bez zvezda. Tlo sivo, pusto i suvo, ispucalo. Osušeno drveće pretvoreno je u pah, ruševine sveta ljudia prahom nanovo prekrivene. Savršena pustinja pod njima.
"Apsolutna moć, Atanasija. Zahvatanje iz svih izvora. Prevazilaženje vaših sitničavih podela i zatvorenih umova. Sveti gral. sva potencijalna moć jednog sveta. Svih svetova. Svih univerzuma. Stopljena u jednog čoveka. Nadčveka. Nekadadavnočoveka. Ili vilenjaka ili aptuljka ili neke sasvim drugačije, ovom svetu strane rase. Bogovi su čarobnjaci? Ne. Čarobnjak je nekada bio čovek, baš kao što je Bog nekada bio čarobnjak.
Evolucija uma.
Stravične suše, epidemije, pomračenja Sunca, erupcije vulkana... sve su to samo odjeci. Samo trunčice otete energije. Nesigurni koraci usrane bebe, koja tek uči da hoda.
Svi tragamo za ovim", širila je ruke i čudnovate pletenice, pokazujući na mrtvilo pod svojim bosim stopalima. "Svi ovo ištemo. Svi smo gladni. Svi željni. Svi mi želimo sve samo za sebe. Jednog dana će neko i uspeti da otme sve. Tada će doći kraj svetu. Ili makar ovom svetu.
Ko će to biti? Neki savršeni nihilista? Samo će uzeti sve, u procesu pobiti sve i svu energiju prosuti u prazno? Neki divni idealista sa željom da stvori novi, bolji svet?
Sve. Svu. Svakog. Muka mi je više od tih reči!"
Atanasija je samo slušala. Nije više ni znala šta bi rekla.
"Ti ćeš sutra poginuti. Zato što tako mora. Zato što je Morava granica. Neophodna. Mora ostati ovako. Mora se održati balans. Veruj mi. Samo mi veruj, slepo, kao što uvek i jesi.
Da, kao što ti rekoh, bogovi crpe sa svih izvora moći, ali se i dalje oslanjaju na jedan više od ostalih. Prejaki ljudi bi, naravno, preterano ojačali one koji od ljudi uzimaju najviše. Šta je za ljudsku rasu danas jedna epidemija kuge? Da i trećina populacije crkne, istruli, šta je to za njih? A, za Boga koji bi pokupio tu energiju? To je već mnogo. Previše.
Ne osuđujem je tebe, čedo moje, ljubavi moja. Odvratni su oni meni, koliko i tebi. I ja od ljudi uzimam najmanje. No, ti sutra umireš. Imaš kćerku i poslednju lekciju.
Pazi čemu ćeš je naučiti."
Boginja je ućutala. Kao da je pustila te surove reči da dogmižu do svesti slomljene Atanasije.
Plakala je nesretna čarobnica.
Premotavala je svoj život. Do Čarobnjačkog Reda, do Akademije, do detinjstva, do samog rođenja kojeg se sećala sjajno. Čovek ne bi smeo toga da se seća. sećanje ju je mučilo čitavog života. Shvatala je, konačno, da je bila samo alat. Maleni, bezvredni. Šta je i mogla očekivati? Pa čitavog života ju je podučavala kako je sve oko nje samo moć za iskoristiti, iscediti i baciti. vesna je obožavala prirodu. Ekološka i paganska uverenje je i prenela na Atanasiju, tako joj i odredila život izgnanika i očajnog svetog ratnika, pa opet je čak i ona govorila: "Ako je potrebno, iscedi i najstariji hrast, svetu lipu ili čopor vukova!" I nju je iscedila, Mrzela ju je, konačno. Ceo život ju je mrzela. I volela. Ah... "Vesna..." oslovila ju je po imenu, "Anoru... ćeš paziti?"
Boginja je samo klimnula glavom.
Na kraju joj predaje i kćerku. Svojevoljno. Iako je znala da je svejedno, iako je već shvatala da je njena ćerkica ono što je bitno.. Ipak jeste svojevoljno. Koliko god bilo stravično, koliko god je nju samu dovelo do prerane smrti, život bez Vesne činio joj se daleko strašniji. A, ko zna, bez nje možda ne bi ni ovoliko poživela. Najverovatnije ne bi. Nije želela Anoru ostaviti samu. Bolje i Vesna nego niko.
Svet oko nje počeo je da bledi. Znak. Gotovo je.
Zatvorila je oči. Prelazak u njen svet je uvek bio lakši tako. Vizije između su bile... nije mogla ponovo da ih doživi.
Da sam je makar pojebala, pomislila je Atanasija.
/Pod vlašću. Negde drugde.
Probudila se u svom krevetu. Pavjel je, sa još dve njene učenice, bdio nad njom. Imala je vlažnu, hladnu krpu na čelu. Pored kreveta je bio lavor pun krvave vode. Skočila je iz kreveta, ne obazirući se na proteste okupljenih dušebrižnika. "Koje je vreme'"
"Samo što se smrklo. Moraš od..."
"Nećeš mi ti govoriti šta moram!" Kada bi samo prestao da bude takav. Brižan. "Gde je Anora?"
"Ne znam, nisam stigao d aje potražim, niti sma hteo. Verovatno te čeka u šumi, kao i uvek."
Izjurila je iz šatora.
*****
Zatekla ju je u meditaciji. Malena čistina usred šume, nedaleko od kampa njihovog pokretnog, beskućničkog plemena. Život na ivici divljine. Život nalik ciganskom, omraženom.
Gomila otpadnika sveta koji se promenio i koji se sve luđe menja. Staroverci koji su pobegli ispred sve agresivnijih i sve hrabrijih Jednobožaca. ali ne samo oni. Razni. Ona je pobegla kada je osetila da Čarobnjački Red više nije bezbedan. Osetila je mrak koji dolazi. Krv.
Kako je bila slatka. Kovrdžave, užasno guste, plave kose. Sasvim golišava. Garderobu je skinula i uredno složila nedaleko od mesta na kom je meditirala. Koliko je bila posvećena, redovna i poslušna. Atanasija nije imala iluzija, sve to je činila samo da bi nju zadovoljila, previše je bila mala da bi sasvi m potonula samodovljnu pohlepu. Pa, opet... svakako ju je moć opijala. Tako i treba. Bez navučenosti na moć, nema napretka. Bez pohlepe, nema uspeha. Bez drčnosti, ostajete večito gladni.
Uporediti anorinih i njenih devet godina bilo je gotovo sramno. Anora je znala više nego li njena majka sa gotovo dvostruko više!
Bila je ponosna. I ne samo to...
Retke su bile stvari, ljudi i pojave ovogo sveta koje su bile dostojne njenog divljenja. Oštrina uma. Ne široko, stečeno znanje, pamet, ne! Brzina uma pred kojim bi ostajala razoružana. Druga je bila sama priroda, njen sklad i mir. Njena moć. Atanasijin izvor moći bio je uzvišen. Tako je makar sebe ubeđivala. Gadila se ljudi. A da otima od životinja i biljki nije želela. Previše ih je volela. Uzimala je od viših prirodnih sila. Od Sunca, dva meseca na noćnom nebu, vetra, vode, od sile koja je vukla jabuku da padne na tlo... Nije znala niti jednog čarobnjaka koji je spojao sve te elemente. Bilo je teško i nepouzdano. Umelo ju je izdati u odsudnom momentu, pa opet, drugačije nije mogla. Oštrina uma i priroda, a obe stvari kao da su se stapalae u njenoj ćerkici. Anora je bila konačni objekat njenog divljenja. čak, priznavala je sebi - jer je surova iskrenost prema sebi, verovala je, još jedna od osnova napredovanja u moći - bedno ljudske zavisti.
Sada čak i više no ikad.
"Pazi čime ćeš je naučiti."
Vesna joj nije slučajno, tek sada, otkriča istinu. Čarobnjaci jednako bogovi, skoro. Čarobnjaštvo kao puta ka božanskom statusu.
Anora. Boginja.
Oduvek je znala da su velika dela pred njom. Uvek se nadala da će biti tu da to vidi, da joj pomogne koliko može. Pa, jebiga, svoju misiju je, skoro pa, završila. Svesna da je sutrašnji događaj sitan i beznačajan u opštem tkanju vremena, da će njena smrt biti zaboravljena, da će kroz par meseci neko drugi morati sve ponovo, zakoračila je ka svom golom detetu.
*****
Majka joj je pokazala preko deset položaja za meditaciju.
Dugo je birala, menjala, samo da bi shvatila kako je svaki podjednkao težak, kao se uzaludno vrti u krug umesto da radi. Izabrala je na rkaju možda naoko i najjednostavniji - savila bi noge u kolenima tako da bi joj malena zadnjica došla na pete, ruke bi spustila na kolena i to je sve. Bilo je pakleno teško. Neizdrživo. U početku, makar.
Majka joj je pričala o tehnikama, tradicijama, školama, nivoima meditacija.
Sve je to pročešljala. Preletela. Samo da bi lagano odbacila.
Uronila bi u meditaciju kao u reku, kao u more, u kome se kupala samo jedanput. Kao usred talasa, rukama bi ih sekla, uplivala među njihovh pravilni ritam, nastavljajući gde je prethodni put stala. Zaista je tako bilo. ne odmah na početku, trebalo je vremena za ovu metodu, ali je uspela. sada je imala osećaj da je sve to jedna meditacija, koja se prostire na godine. Svaki put bi otplovila dalje, više, dublje. Neke od maminih učenica su o meditaciji govorile kao o najvećoj gnjavaži, najgorem delu obuke. Za nju je to bila lepota. Nešto najdivnije. Čist osećaj sreće, esencija. Potpuna sloboda uma. Telo, nakon što bi utrnulo, oslobodilo bi se takođe, u toj njenoj drugoj dimenziji. Nekada nije bila sigurna, da li išta od nje ostaje u toj šumi ili gde bi već meditirala - pošto se pleme često selilo, u potrazi za hranom i bezbednošću - ili čitava biva nekako prebačena u taj drugi svet?
I konstantan napredak.
Ona ga je merila pre svega po viđenom u tom drugom svetu kroz koji je plivala. Kroz tmurne oblake, dok oko nje šibaju gromovi, kroz narandžasta mora, iznad urednih polja žita i ječma, oko vrhova planina, čudnovatih gradova ljudi... No nije bilo to šta je videla, već kako je videla ponajviše. Videla je u dubinu, videla je skriveno. Zatvoreno, možda zabranjeno za ljudsko oko i um. Videla je boju ljudskih duša, viedela je oblik iste, videla je podrhtavanje njenih kontura. Videla je snagu u ljudima, biljkama i životinjama. Videla je kroz prošlost i u budućnost tog sveta. Malo je, doduše, razumela. neka strana civilizacija, neki drugi ljudi, neka čudna istorija. Čudne misli, čudne reči.
Manje i toplije sunce od njihovog, noću bilo je samo jednog meseca, a položaj zvezda je bio sasvim nepoznat, bez ijednog proeznatljivog sazvežđa. Kada bi se vinula u visine, kada bi jurila oko planete - koja je bila okrugla - nailazila bi na raznoliki metalni otpad, predmete koji su mrtvo plutali u praznini svemira.
Jednog dana spoznala je nešto zaista zastrašujuće.
Gledala je na taj svet daleko iz svemira, lutajući dalje od nje nego ikada pre i... U središtu plave planete,velikom većinom prekrivene morima i okeanima, videla je istu onu vibrirajuću konturu. Entitet. Moć Duša. Svest. Planeta kao živi stvor. Više od toga, naravno. Nije jedan svet mogao biti isto što i veverica, na primer. Aura planete bila je šarena, slojevita, oštrih ivica. Ipak, crvena je dominirala. I pulsirala je mnogo, mnogo brže od bilo koje aure koju je ranije ugledala.
Videla je na tom svetu svašta - ljude koji se međusobno ubijaju, muče jedni druge, posmatrala je divlje zveri koje rastržu mladunčad bezopasnih biljojeda, videla je ljudske žrtve prinešene raznolikim bogovima... Prizori mržnje na sve strane, pa opet nigde takvog besa i povređenosti koliko u auri same planete. Kao da je bila kivna na sav život na njenoj površini.
Sada je ponovo posmatrala tu čudnovatu auru. Ovog puta sasvim crvenu, možda sa tankim linijama crnog, jako oštru, nije vibrirala, skupljala i širila se već sva nazubljena okretela se oko svoje ose suludom brzinom. Kao neki disk smrti montiran u središte planete.
Čula je gromoglasnu eksploziju.
Jednu.
Drugu.
Treću.
Sišla je bliže.
Eksplozija za eksplozijom. Oblaci dima i pepela su prkerivali tlo. Ovde je selektivno mogla osećati toplotu ili bilo koju drugu pojavu, ali na nju nikako nije mogla uticati fizički. Isključila je sve receptore. na mentalnom nivou postalo je neizdrživo. Vrelina. zagušljivost. Iz zemlje je izbijala i na zemlju nazad padala silina lave, vatre, pepela, koječega. Samo središte planete je kuljalo napolje. Na ljude. Životinje. I biljke. kroz savršenu buku sveta koji je samog sebe ubijao, čula je njihove urlike.
Okrenula se. Zažmurila. Pojurila u visine. Daleko. Daleko! Nije mogla to gledati.
Plašila se. Istinski. taj svet joj je toliko ličio na njen.
Na bezbednoj udaljenosti, osvrnula se. Videla je auroru sveta pod sobom. Bila okrugla, statična i veselih boja, bledo žute, ljubičaste i svetle zelene.
Savršeno mirna.
Letela je dalje, od mrtve planete. kada ju je u leđa pogodilo nešto. Raširila je noge i ruke, isturila grudi pod pritiskom udra, dok je sav zaduh pojurio kroz usta. Očima kao da je malo falilo da izjure iz duplji u otvoreni svemir. Onaj momenata kada bi pomislila da je cela tu, ne samo misaono. Zeleni snop jurio je u nju. Širok možda koliko njene dve spojene pesnice, ulazio je u njene grudi. Jasno je videla da se prostire sve od središta mrtve planete.
Osećala je moć.
Konačno. Tuđu. U sebi. Kako prodire. Kida pirrodne barijere. Daleko u budućnosti izgubiće nevinost i setiće se ovog čina. Setiti i shvatiti koliko je seks, pa makar i prvi, u poređenju sa ovim bled, slab i ultimativno duhovno i fizički jalov.
Jebati se sa univerzumom. Pustiti da te univerzum oplodi.
Njena prikaza u tom čudnom svemiru rasla je. Nije bila devojčica ravnih grudi, malo povećeg stomaka i tankih ručica. Bila je titan.
Planeta joj se sama podala, ali njena glad je bila probuđena tek, nikako zasićena.
Ono što majka nije htela da je nauči.
Ono što njene glupe učenice nisu htele da podele sa njom.
Sama je naučila. Na svoj način.
Pogledala je.
Svet iza nje bio je mrtav. ne samo prkeriven pepelom, već zaista mrtav. Baz aure u svom središtu.
Sve je upila.
Velika i moćna jurila je dalje.
Počela je upijati sunce samo. Polako. Silovitost energije bila je nepojmljiva. Samo trunčice padale su na nju, u nju. Nije umela da apsorbuje više. Bližila se. Tonula ka središtu. Izvoru te silne moći. Svejedno osećaj rasipanja. Otvorila se maksimalno. Vodio ju je gotovo životinjski instinkt. Kao mladunče torbara.
Onda je osetila golicanju po površini uma.
Majka.
Odmah je prepoznala njen dodir.
Doziva je. Budi iz meditacije.
Sranje!
Nije mgola odmah otići odatle. Previše energije u njoj. Previše snage.
Samo ju je oslobodila. nekontrolisano. Bez pripreme. Bez cilja. Snagu i život jednog sveta je samo ispustila iz sebe. Svetlost omanje zvezde je u nepravilnim talasima izbijala iz nje. Poput reke same energije i magije. Izvirala i prolivala se po praznom, otvorenom svemiru. Konačno je preuzela kontrolu. Usmreila poplavu snage. Ka onom mrtvom svetu.
Milijarde komadića.
*****
Čarobnjaci su nekada davno prevazišli sebe i postali bogovi. Možda to i danas mogu da učine.
To saznanje joj je gotovo uništilo verovanje u kolektivizam. U to da svi ljudi koriste magiju, a da je neki napredak u smislu povećanja sposobnosti, moći ili podizanja čoveka na neki viši nivo najbolje učiniti kroz zajedničko, udruženo delovanje. Nije bila usamljena. Mnogi čarobnjaci su delili njene stavove. Egregor. Udružena sila. Na kraju krajeva, to je i bio njen cilj. Da osposobi ćerku i učenice. Da zajedno sačine moćni egregor. Plod njihovih spojenih umova i tokova energije. Da tom silom udare. Da promene svet.
Priroda koja uzvraća. Povratak balansa.
Ali...
Čarobnjaci. Bogovi.
To u mnogome menja stvari. Naspram njenog kolektivizma, nametljivo dolazi egoizam. Linija manjeg otpora. Lakši put. Očigledniji - jer bez određenog egoizma nema čarobnjaštva, barem ne još uvek. Umesto plemenitosti, altruizma, samo ultimativni sebičluk.
Dodirnula je um svoje Anore.
Kolektivizam na najnižem nivou.
Osetila je nešto čudno. Ne, protivljenje. Anora je, baš kao i uvek, bila savršeno poslušna. Osetila je snagu, neočekivanu i orgomnu. I sma proces buđenja je bio nesvakidašnje dug. Nije znala kako tačno meditira, pričala joj je, naravno, o nekom drugom svetu, zvezdama, metalnim stvarima... ali nije razumela svoju ćerku.
Nije bilo ni bitno.
Meditacija je i onako lična i jedinstvena, ne samo za svaku osobu, već i svaka meditacija jedne osobe jeste posebna i neponovljiva. Učila ju je klasičnim, opšte priznatim i rasprostranjenim tehnikama, samo kako bi one bile prevaziđene i odbačene.
Anora je imala svoj način.
Svoju stazu.
Ka visinama.
Poslednja lekcija.
"Anora... kao što sam ti rekla danas ćeš naučiti kako da uzimaš...", zastala je. Boginjo! Šta se to promenilo. Kroz glavu su joj letele misli, reči, rečenice koje je planirala da joj kaže. Velike, značajne, nežne. Poslednje. Gledajući je pred sobom osetila je nepotrebnost. Tih reči i sebe same. Nije osetila povređenost, naprotiv. Osetila je mir. Konačno mirenje sa sudbinom. Zadovoljna što iza sebe ostavlja ovo dete.
Anorina bit je standardno bila mirna - bila je to najčistija auora koju je ikada videla - ali nešto se jeste promenilo. "Anora... pred tebe sam uvek stavljala teške zadatke, u želji da te guram do samih granica tvojih fizičkih i mentalnih sposobnosti. Nekoliko puta, dok si bila mlađa, ozbiljo sam se uplašila da sam te ubila ili upropastila. Padala bi u nesvest, u komu, ostajala bez svesti i po nedelju dana. Vukla sam te po ovom trulom svetu, od izvora do delte ove reke, na jug pokvareni, na sever divlji... Nisi imala dan sretnog i sasvim bezbrižnog detinjstva. Možda me mrziš. Sada. Neka. Bićeš zahvalna jednog dana, to znam..."
Anora ju je mirno posmatrala, bez ikakvog izraza na melenom licu.
"Neka tvoja misija bude sticanje apsolutne moći. Zapamti to. Suluda ambicija. Uvek se trudi da imaš više. Da budeš jača. Zaboravi sve što sam ti do danas pričala! Nema nedodirljivog izvora moći. Uzimaj,. Otimaj. Samo na pameti imaj našu misiju. Spas ovog sveta. Spas prirode.
Kako uzimati moć? Teško je objasniti, lako je činiti. Potreban ti je predmet. Znaš da većina čarobnjaka nosi štap. On ne služi - kako većina veruje - za kanalisanje sopstvene energije, već za otimanje tuđe.
Moć je sveprisutna i promenljiva. Vremena i doba se menjaju, planete nestaju u prahu, prah luta svemirom i od te zvezdane prašine nastajemo ti i ja. U prašinu se nanovo pretvaramo i od nas nastaju biljke, biljkama se hrane životinje, a životinje su hrana naših potomaka... Kruženje. Večno. Moć smo mi i ona je u nama. Razne teorije postoje - monizam, dualizam, idealizam. Neću te zamarati time sada. Jednostavno govoreći, neki ljudi veruju da je moć sve što postoji, drugi da je Moć - što je jednako našoj duši - jedno sa našim telom, drugi da je odvojeno, da može postojati bez tela... Ima onih koji potpuno negiraju postojanje moći-duše, kažu da je materijalno sve što postoji.
Potreban ti je predmet. izaberi bilo šta. Neku granu, na primer, za prvi put biće dovoljno."
Anora je ustala. Malena i gola. Sasvim mirno i odlučno došla do mesta na kojem je složena njena garderoba - kratke pantalone, majica, prsluk, maleni nož koji je uvek nosila sa sobom. Atanasija je posmilila da će baš njega uzeti. Podigla je svu garderobu i ispod nje našla... Jako stegla levom šakom. Prinela je predmetka svojoj majci. Pružila joj ga. Atanasija je zinula. Mala lobanja, ljudska, spaljena, okamenjena i prekrivena slojevima pepela i gareži. Lobanja deteta starog tri godine, najviše. "Odakle ti ovo?"
"Sa nekog drugog sveta", rekla je to tako obično, kao da tako nešto izgovara svakodnevno. "Šta treba da učinim? Čiju moć da uzmem?"
"Čiju bi ti?"
Anora je slegla glavom, podigla pogled. Sa neba je istog trena pala lešina slepog miša. Za njim i jedna velika sova. Počelo je i opadati lišće drveta koje je bilo nedaleko od njih.
Atanasija je bila zadivljena, iako ne baš iznenađena. Nešto se dogodilo. Promenila se. Jača je. Drugačija. Možda je to vesnino delo? I postade joj jasna njena poslednja misija, njena poslednja lekcija. Nema ona nikakve veze sa mostom i Moravom. Hvala ti, Boginjo. Konačno proviđenje donelo joj je mir i osećaj ispunjenosti. Neka učini ono za šta ja nisam nikada smogla hrabrosti, pomislila je. Valjaće joj.
Konačno je bila zadovoljna.
"Anora. Uzmi moju moć. Svu!"
Augustus
"Bog je čarobnjak!" - Astralius, Vrhovni Poglavar Čarobnjačkog Reda, 989-999. godine Novog Početka.
Četrnaesti dan posta.
Bez hrane. Sa tri čaše vode na dan.
U jami nekakvoj. Duboko pdo zemljom. Uskoj, mračnoj, smrdljivoj i vlažnoj. Smrdela je na njega, bila vlažna od njegove mokraće. I morkaće i govana mnogih drugih.
Mada više nije ni mokrio. Samo je sedeo.
Meditirao.
*****
Tri nedelje posta.
Konačno je kraj.
Njegov mentor ga magijom podiže iz rupe. Budi ga iz meditacije.
Spušta ga u veliku arenu.
Sa druge strane je drugi kandidat.
Nova procedura za punopravno članstvo u Redu. Kontraverzno za mnoge starije čarobnjake, neprihvatljivo za neke, ali većina je odlučila. Treba ju im najjači. Odlučni. Beskrupulozni. Uspehu posvećeni. I preživljavanju.
U pitanju je devojka. Ah, reklo bi se da je imao sreće. Zaključala je auru. Naravno. Ali ne skriva dovoljno, izgledala je bedno. Izgladnelo. Izmučeno. Prazno.
Prazno.
Čuo se gong.
U areni, pored njih dvoje, bili su robovi. Njih četvoro. Lancima vezani. U kavezima bila su četiri vuka. Kao i velike saksije sa nekakvim drvećem. Ivicama arene gorele su visoke vatre.
Četiri izvora moći. Za svakog ponešto. Pošteno.
Otključao je svoju auru. Namerno. Da joj pokaže moć.
Devojka crne kose i upalih obraza, odmah se bacila na prvog tamnoputog roba koji joj je pao pod zamišljene ruke. Nije ni obratila pažnju na protivnika.
Augustus je samo pecnuo roba. negde između mozga i kičmene moždine. Lagani dodri. Pao je mrtav.
Šok. Na licima čarobnjaka oko arene. Na licu nesretne devojke.
Ubiti čoveka dok se drugi čarobnjak njime hrani? Nezapamćeno. Nije postavila ni osnovne šitove. A, kakav je osećaj bio naglog presecanja izvora? Mogli su samo zamisliti. Probajte da otmete izgladnelom lavu parče mesa. na oči devojke pokuljale su suze, lice se zajapurilo, a pogled sasvim izgubio negde u daljini.
Augustus je iskoristio njenu zbunjenost, omamljenost i bes. Pojurio je ka njoj. Ne gledajući, iscedio je dva vuka. Bez cijuka su pali. Skočio je. Poleteo. Visoko iznad nje. Raširio je ruke. Snopovi crvene svetlosti pohitali su iz njegovih dlanova. Ka devojci. Pokušala je podići reflektivne štitove. Čak je i odbila jedan snop, drugi joj je odsekao glavu. Krv je prskala. telu je trebalo neko vreme da padne na tlo, nekoliko trenutaka se samo neodlučno klatilo. Glava se okretala u vazduhu. Masna kosa je vijorila u jadnim, slepljenim dronjcima kroz vazduh nad arenom. Vazduh težeka, ispunjen mirisima znoja i vatre. Mislima je obrglio glavu, pa je zatim bacio pred noge svog mentora.
Spustio se na pesak arene sa osemoh na licu. Okrenuo se kao preživelim robovima.
Ručak.
Anora
Njena majka je pala mrtva. Sasvim isceđena.
Ceo njen život slio se u maleno telo. Svako sećanje. Svaki dan. Najmanja sitnica. Promena usranih pelena njene tek rođene bebe. Njen prvi seks. Ono kada ju je Pavjel jedini put video golu, zacrveneose i slomio mali prst na nogu od stola.
***"Milsim da bi svakoj bebi trebali seći male nožne prste. Jedan loš vic evolucije ili bogova. Ništa više! Ostavljen samo da nas muči kroz život i postojanje!"***
I milion takvih sećanja. Da bi na posletku svega nestalo, osim moći u njoj.
Osećala je da će pući.
Znala je šta joj je činiti.
*****
Stajala je na litici iznad reke. Pod njom pružalo se veliko gradilište ljudi. Zbog toga su tu. Zorom je njena majka, zajedno sa dobrovoljcima, trebala da napadne. Gradili su most. Veliki, širok, kameni. Izabrali su mesto gde je reka najuža, miljama na istok ili zapad. I tu odlučili da naprave prelaz ka stranoj, tuđoj zemlji,. Zemlji patuljaka i vilenjaka i mešanaca i svega što nije ljudsko.
U njoj ostaci snage umrlog sveta. Ubijene majke. Slepog miša, sove i onog drveta. Energija one neiscprne zvezde!
Spojila je prstiće. Iskrice. Lagano ih je Širila. Lopta. Raširila je ruke toliko da su joj bile iza leđa, poput nekih krila. A između. Energija. Gurnula ju je od sebe. Nije prekidala vezu. Bio je to energetski buzdovan. Kugla na lancu.
Jurila je ka poluizgrađenom mostu pod njom, istovremeno rastući. Davalje sve što ima u sebi. Do krajnjih granica. Kako ju je majka učila.
Udar.
Izgubila je tlo pod nogama. Vezu sa svojim čedom.
Bljesak.
Zažmurila je.
Nije videla kada se kugla odbila i pojurila ka nebu.
Bilo je pola noći. Večni, nesretni ljubavnuici - Hold i Mala - gotovo su se dodirnuli. Kugla je letela ka njima. brzo. Jako. Pogodila je Hold. Okrzla ga. Napravila rupu na njegovom obodu. Veći Mesec više nikada neće biti savršeno pun i okrugao.
Anora bi mogla da se zakune u život - čula je pakosno-radnosni smeh Male, manjeg i "ženskog" meseca nad njom.
*****
Dok je gola i premorena ležala na travi. Dok je pod njom kamp i gradilište ljudi gorelo. Čula je glas u uhu. Kikotav i razigran. Nalik crvkutu.
"Zdravo. ja sam Vesna."
Drago mi je. Ja sam Magija, pomislila je Anora.
No comments:
Post a Comment