Saturday, July 26, 2014

Neo-Kosovski Ciklus (pt. I)




Atomska bomba... 
nad Sremskim Karlovcima



Mlitava kita.
Hladan dodir usnulog androida na njegovoj koži rasterao je i ono slabašne pospanosti što ga je pohodilo. Sasvim grubo zbacio je beživotno, hladno telo sa sebe i pridigao se, sevši na ivicu kreveta. Android mu se gadio.
Android je, naravno, bio neodgovarajući naziv, jer se odnosio na humanoidne robote konstruisane po uzoru na muškarce, a stvar pored njega je imala sve atribute žene, dakle, bila je genoid. Kako god... Gadila mu se. Gadio se sam sebi. Gadio se sam sebi još momenta kada je duboko u njenoj veštačkoj pički sahranio svoje seme. Gadio se baš kao što se tinejdžer, nakon što isprska sto, tastaturu i monitor, gadi odvratnog, perverznog pornića sa crncima i plavušom prekrivenom semenom, na koji je do pre dve sekunde furiozno zlostavljao samog sebe.
Gadio se. I bila ga je sramota.

Da li bi trebao tako da se oseća? Odbojnost i stid je tu samo zato što je ona veštačka, neprirodna.... ali, zaboga, i on je. Jedina razlika je što u nju nisu uložene milijarde, nisu sabrani najveći umovi čovečanstva zarad njenog stvaranja. Razlika je ta što je ona pravljena kao spektakularna i jeftina rupa... dobro, rupe, probao ih je sve maločas. On kao spasitelj drevnog naroda i vascele ljudske civilizacije.
Ona je jefitni, prevaziđeni model kurve, a on preskupi Bog.
 Razlika je, ona suštinska, što ona svoju svrhu ispunjava u potpunosti i sasvim spektakularno - rupe joj jesu tople (makar dok joj ne kažeš dosta i ne ode u off), uske i vlažne, makar dve od ukupno tri jesu vlažne - baš kao što i treba da bude. 
A, on...? A, njegova misija? Svrha? Da li je ispunjava?

Da, bilo mu je sasvim jasno da nije problem u njoj, već u njemu. I toga se gadio. Mada, radovala ga je činjenica da je upravo uštedeo trideset hiljada carskih dinara, koje bi otišle na još jednu psihijatrijsku seansu.
Ustao je. Protegao se. Sasvim nag izašao je na balkon svoje bolničke sobe. Njegov opušteni, sprčkani, mada i dalje sasvim zavidno veliki, kurac  lagano se klatio nad Sremskim Karlovcima. Njegove oči, moćnije od očiju orla, videle su svaki detalj tog u vremenu zarobljenog grada. Negde je čuo da je upravo ovaj kompleks, ova bolnica jedina građevina mlađa od sto pedeset godina, a čak je i ona projektovana tako da izgleda prastaro. Grad-muzej. Makar iznad zemlje, ispod je, baš kao i u svakom gradu u Srbiji i srpskim zemljama, postojao makar još jedan ili dva ili tri grada. Prizorom su dominirale čak tri crkve, od kojih se izdvajala ona sa dve sasvim identične, prelepe kule. Dugo je gledao u njih, sasvim ih zumirajući svojim veštačkim, savršenim očima - jesu bile identične, do najsitnijeg detalja, jedina razlika koju jeste uočio bio je mali mehanički čistač koji je špatlom i četkama strugao ptičiji izmet sa leve kule. Bio je tu i hram posvećen drevnim bogovima. Prvi podignut u Novom Srpskom Carstvu... Velika, prizemna građevina kamenog temelja, drvene konstrukcije i trščanog krova užasno je odudarala od baroknog (nadao se da to jeste barokni) izgleda celog grada. Hvala nebesima, samo još dva takva su izgrađena, oba do sada zapuštena i porušena. Sada u svakom gradu postoje sveti lugovi - dvanaest hrastova sa u stablima plitko izrezanim likovima bogova i boginja. Između ostalih i njegov lik se video na tim hrastovima, doduše ulepšan tako da odgovara izgledu bogova.
On - Bog.
Prdnuo je i vratio se u sobu po tabakeru.

Na balkon je izneo i metalnu stolicu. dok mu se koža ježila od hladnoće koju je osetio na svojim guzovima, Zapitao se koliko još vekova treba da prođe pa da bolnice imaju udobne krevete i jebene stolice? Lagano je posipao duvan u rizlu... Vranjanski je. Voleo je vranjanski duvan. Svake godine, ukoliko nije bilo rata, išao je u jedno selo u okolini Vranja i brao duvan. Samo tako, ponudio bi se nekom strancu. Obično su ga gledali sa podozrenjem, čak strahom - narod u tim krajevima Srbije mnogo je propatio poslednjih... hiljadu godina, pomisli Jarilo i oseti gorčinu u stomaku. Uzrok njihovog straha se kroz vreme menjao - drevni vizantijci, bugari, turci, četnici, partizani, šiptari... ali sam strah je bio postojan, konstantan, nepromenjiv baš kao grad ispod njega. Ali, pomoć im je uvek bila dobrodošla, jer još uvek je bilo suludih ljudi koji su duvan brali ručno, verujući da samo tako može i samo tako treba. Naravno, svako selo u Srbiji je u poslednjih sto godina opustelo, svako selo, nakon što je zabranjen izlaz iz zemlje muškom stanovništu između petnaest i pedeset pet godina, je davalo krvavi danak u vidu svojih sinova i unuka, svoje budućnosti i svoje zdrave radne snage zarad ispunjenja misije. Da, pomoć im je trebala. Bol u leđima od saginjanja, klečanja i čučanja po njivama, bol i rane po pristima od igala kojim se duvan vezivao na kanape. Zatim bi ga kačili na zidove kuća i ograda... ne ograda - po visokim zidovima kojima je svaka kuća bila okružena, opasana debelim i visokim zidinama. Svaki dan bi obilazio vence, posmatrao kako od zelene prelaze u žutu i kasnije dobijaju sve lepšu bakarnu boju. Tih dana je čitavo selo mirisalo na duvan... ili makar zanimljivu mešavinu duvana, kravljih balega i voća odloženog u velike kace, spremljenog za rakiju.

Liznuo je kraj papirića i smotao cigaru.
Ove godine nije išao na berbu, verovatno ni domaćini, ponosni vlasnici nepreglednih njiva nisu to činili, verovatno su negde oko Gnjilana mahali puškama, neuspešno glumili ratnike ili već sasvim uspešno bili hladan leš. Rat... shvatao je da je sa moralne i svake druge tačke gledišta njemu i svima koji pretstavljaju ikakvu vlast i moć u Carstvu sasvim lak, jednostavan izbor. Jer, dileme nema, rat se mora nastaviti. Ako ni zbog čega drugog, onda da u momentu smrti, svi pojedinačno, znamo da smo dali sve od sebe, da smo pratili stazu svetog vida. Da možemo stati pred svoje bogove, nove ili stare...i  da se ne stidimo. Isus, Perun ili Ajnštajn nebitno je sasvim. Ali... zar nismo mogli mirno provesti poslednje trenutke na ovom svetu? Piti, jesti, jebati, prdeti i slušati betovenove simfonije? Zašto smo mi Srbi odgovorni... Tiho je promrljao mantru za oprost upućenu bogu Svetovidu. Takve misli, čak i ne izgovorene i ne formirane do kraja su opasne.
Ima misiju. Iako ne shvata tačno koju, kakvu i kako je ispuniti - ima jebenu misiju. Makar su mu uvek to ponavljali.
U momentu kada je podigao poklopac upaljača i kada je plamen zasijao, kroz um mu prođe druga misao - Vranje i sva mesta oko njega pod nuklearnom pečurkom... i miris zapaljenih zasada duvana koji se širi vazduhom.
Udahnuo je duboko na tu misao.


Intermezzo


1586. godina.
Danak u krvi.
Devşirme.
Negde na istoku Bosne.

Ispred male i izolovane kuće stao je karavan. Pratnja - naoružani do zuba janjičari. Yeniçeri. Administrativci, takođe poreklom hrišćani, na rasnim konjima, na čelu kolone. Deca su bila okovana u teške lance i potrpana u volovska kola i vukla sus e lagano na začelju.
Svraćaju ovde samo kako bi se odmorili malo.
Kerovi laju na njih. Šugavi, mršavi. najveći među njima hrabro juriša na jednog od janjičara. Ovaj isuče sablju. Pas je skočio na vojnika. Nazad na tlo je glava pala odvojeno od tela.
Lavež pasa napolje, iz kuće, izveo je gazdu - starijeg čoveka, pogrbljenog i propalog. U desnoj ruci jako je stezao sekiru, kojom je ranije cepao drva za potpalu iza kuće.
"Dobri domaćine", povikao je jedan od nagizdanih sa čela kolone, "imaš li malo vode za nas? Možda nešto rakije?"
Starac je ispustio sekiru. Oči su mu se razgoračile. "Vi ste, vi ste..."
Čovek klonu u sedlu, pognu glavu i uzdahnu. "Da, jesmo, ali opusti se dobri čoveče! Nismo došli po tvog slinavca, puni smo." Okrenuo se, ka kraju kolone. "Hajde, dajte čoveku nešto hrane." Zaista mu je izgledao izgladnelo i bedno.
"Ne, ne... Ja", uzbuđeno je počinjao seljak, "Ja imam sina i želeo bih da ga povedete!"
"Šta?"
"Da. Da! Povedite ga. Sa vama, kod vas će mu biti bolje, znam ja, znam priče. Znam ljude koji su se vraćali ovamo. Ja čak nemam ni čime da ga hranim, a vi..."
"Polako ludače. Sina daješ u roblje, znaš li to?"
"Ah, kmet, rob, prosjak, vlah... sve je to isto kada ste rođeni pod beksuznom zvezdom, dobri gospodaru. Čekajte!"
Utrčao je nazad u skromnu kuću.
Nije ga bilo neko vreme.
Vratio s edržeći kesu visoko u desnoj ruci. Prišao je onom istom gospodaru. "Izvolite, to je sve što imam srebra nešto i bakra! Samo ga povedite!"

*****

2186. godina.
Regrutacija Srpske Carske Vojske.
Negde na istoku Bosne.

Iza kuće, na obodu nekom malenog sela, sin je čekao oca. Juče je napunio dvanaest godina. Danas ovo. Jebiga.
Ćale se vratio sa sekirom u jednoj, a rakijom u drugoj ruci. "Stavi ruku na panj. Desnu. Tako. Na!", tutunuo mu je rakiju pod nos. Popio je tek malo, liznuo jedva i namrštio se. Prepečena šljiva, jaka k'o crna zemlja. "E, nesrećo moja. Nisi ga valjano ni izdrkao tom rukom." Iz džepa je izvadio parče drveta, okruglo. "Zagrizi ovo. Jako."
Majka je stajala nedaleko, sa priprepljenom gazom i zavojima.
Polio je oštricu sekire rakijom i jednim udarcem odsekao šaku rođenom sinu.
Rez.
Nekoliko meseci od tada...
Četiri vojnika - jedna ofcifir zapravo, dva pešadinca najobičnija i jedan medicinar - u svečanim crvenim, uniformama Carske Vojske je stajalo ispred iste te kuće.
Rez.
U dnevnoj sobi. Vojnici sede, piju rakiju.
"Znate kako to ide, selo je, težak život, dete mi je pomagalo u šumi... motorna testera mu je isapala nekako, zavrtela se on refleksno pojurio da je dokači i..."
Oficir je klimnuo. "Da, takve stvari se dešavaju. Nećete verovati koliko često, ma samo da sam dobio po hiljadu dinara kad god sam čuo tu malo verovatnu priču. Dajte, dovedite ga samo da ga pregledamo. Moramo, razumete. Pravila službe."
Rez.
Dečak bez šake je sedeo za trpezarijskim stolom, pored njega je bio medicinski tehničar, u higijenskim rukavicama, dodirivao je sasvim zarastao ožiljak.
"Sinak, da li bi želeo da ponovo imaš ruku?", upitao ga je oficir.
Dečak je, proznojen sav, prvo pogledao oca, zatim čoveka u uniformi, pa na posletku samo slegnuo ramenima.
"Bi, naravno. Jovane, počni."
"Šta?", zbunjeno je upitao otac.
Rez.
Primio je tri injekcije. Lokalna anestezija. Pod ruku su mu postavili nekakav sud. Jovan, medicinski tehničar, je skalpelom, lagano sekao njegovo meso. Nije ga bolelo. Uopšte. ali je bilo jako čudno. Čuo je kako skalpel zaseca njegovu ruku, osetio na nekom nivou, ali ga nije bolelo. Neugodno je bilo, ipak.
"Šta, šta mu radite?", bunio se otac. "Zašto ga mučite?"
Oficir, već na ivici nerava: "Umukni! Ti si ga mučio. Ućuti da te ne bih u logor poslao!"
Jovan je skinuo svu kožu koja se formirala na mestu gde je sekirom odsečena ruka. Iz velike, kožne tašne izvadio je kutiju. Otvorio ju je. U njoj je bila šaka. Veštačka. Prineo ju je dečaku i lagano navukao.
"Tako", zvučao je zadovljno oficir. "Kako se beše zoveš?"
"Vojin."
"Lepo ime. E, pa, Vojine, ideš u vojsku!"

/Intermezzo



Kao da su ga onostrane sile čule.
Oglasile su se sirene. Najavljivale su vazdušni napad.
Nad gradom su prvo zasvetlucali zaštitni štitovi, koji su projektovani po teslinim komandama. Ovi u Karlovcima bili su savršeno beskorisni protiv najnovijih američkih raketa, ali su protiv šiptarske zastarele avijacije još uvek bili realitvno delotvorni. Zatim su se oglasili teški mehanizmi ispod površine gradića. Ogromni motori i još veći zupčanici su lagano počeli da spuštaju grad.
Cigareta je dogorevala dok su drevne zgrade polako isparavale sa vidika. Daleko na jugu je sada video prokleto crnilo. Daleko, daleko na jugu, iz zemlje je izbijao i visoko na nebu kovitlao crni oblak.
Na posletku je i bolnica u kojoj je bio - zajendo sa zgradama u tom delu grada - počele da se spuštaju. Morao se povući sa terase. Na prozore i vrata pali su teški metalni kapci.
Posmatrao je telesinu usnulog, isključen genoida na bolničkom krevetu. Njena uniforma medicinske sestre bila je baceča na pod, plava kosa razbacana po pretvrdom jastuku. Krv se polako slivala u njegovu kitu, čineći je sve većom i krućom.
Pritisnuo je on dugme na njenoj desnoj sisi.

Tavanica se zatresla. Oblaci prašine, komadi kreča i maltera padali su po njima.
Dok su bombe padale iznad njih -  jebao ju je. Bio je na njoj.
Kada se sve silovito zatreslo. Kada je nestalo svetla. Kada su varnice divljale po plafonu. Dok su se čuli urlici sa hodnika i drugih soba. Dok se čulo prštanje stakla i prosipanje sitnog bolničkog inventara. U momentu kada je komadina plafona pala nedaleko od keveta i njegove glave.
Dok je nad Sremski Karlovcima divljala nuklearna pečurka.
Svršio je duboko u njoj.


Intermezzo


1586. godina.
Istanbul.
Obrezivanje.

Na turskom, jakim i grzbim akcentom, zamuckujući i zastajkujući, ali ipak ne grešeći niti jedanput, izdeklamovao je nekolicinu odlomoka iz Kurana.
At-Tawbah. Al-Isra. Al-Qadr. Al-Kafirun.
Na dečakov penis navukli su maleni metalni prsten.
Preko prstena kožicu.
U rukama oštar nožić.
Bol.
Krv.
Islam.

*****

2186. godina. Vidovdan.
Beograd.
Inicijacija. Blagoslov Svetog Vida.

Početkom dvadeset i drugog veka, po naredbi Svetog Panteona, na obroncima Kopaonika, kod mesta po imenu Treska podugnut je velepan hram posvećen Svetovidu. Postavljen na dvanaest pilona visokih sto dvanaest metara, izgrađen kamenom porušenih manastira sa Sosova i Metohije, koji je bio prenošen u vreme povlačenja sa tih teritorija tokom samog predvečerja Trećeg Balkanskog rata.
Odmah nakon završetka radova, Hram je postao jedno od najsvetijih mesta u Novom Srpskom Carstvu i mesto inicijacije dečaka i devojčica u društvo odraslih, cilju posvećenih, srba.
Dečaci sa četrnaest i devojčica sa dvanaest godina. Uglavnom. Bilo je onih za godinu ili čak dve starijih - što nisu bili zreli za Inicijaciju sa svojom generacijom.

Vojin je bio u podnožju hrama. Prvi do stepenica. Red se pružao poput zmije od tog mesta, krivudavo gotovo do samog podnožja planine Kopaonik. Prizor koji će biti emitovan širom planete i orbitalnih kolonija, gradova, vikend naselja i hotela. Strah u kostima neprijatelja. Strahopoštovanje i divljenje. Čuđenje i gađenje. Kako ko i kako gde.
Nebo iznad je bilo prepuno aviona. Svetlucavo i iskrivljeno, lagano zamućeno, od siline protivudarnih štitova najnovijih generacija i maksimalnih snaga. Čitava planina je bila pokrivena. Restrikcije struje širom Carstva. čak i pored načičkanih PVO sistema, dovučene su tri divizije pokretnih sistema.
Bilo je oblačno. U nekoliko navrata je čak i kiša počinjala, da bi ubrzo prestala sa sunčevim zracima i pojavom duge. Vojina je peckalo i bolelo mesto gde se spajala njegova ruka i veštačka šaka. Uvek na promenu vremena.
Kopaonik - strateškog utvrđenje. Planina kao jedan veliki, integrisani PVO sistem. Neprijatelj je davno odustao od letova preko njega, ali nikad se nije znalo. Desetine hiljada dečaka koji su trebali postati verni vojnici. Neodoljiva meta.

Žrec u svečanoj, crvenoj odori dao je znak Vojinu. Zakoračio je ka njemu. zaustavio se na prvom stepeniku. "Pristupi putu Svetog Vida. Iz slepila i neznanja, ka sudbini, ka svrsi, ka bolu i mraku, ka spasenju duše i roda!", izdeklamovao je Žrec, pa zatim crvenim povezom prekrio oči dečaka sa veštačkom šakom.
Slep je krenuo preko sto dvadeset stepenika.

Osetio je ženske, nežne ruke, dugih noktiju na svojoj koži. Skinuli su mu lagane lanene pantalone i košulju bele boje. Zatim i gaćice. Povez je ostao. Stid. Kao i svaki dečak - od početaka ljudskog roda, pa sve do neumitnog kraja - intenzivno je razmišljao o dužini svog penisa. Merio ga je bezmalo svaki dan. U barakama gde su spavali nakon napornih treninga i časova iz istorije, filozofije i sociologije, često su upoređivali svoje organe. Njegov nikada nije bio među najmanjima, ali ni posebno velik. Trinaest. Četrnaest centimetara ako bi malo varao. Nadao se da će još porasti. A, tu, u hramu, dok je bio slep, bez obzira na ženski dodir, nije se ukrutio, već se, Vojin je imao osećaj, uvukao u testise, bivajući jedva vidljiv. Crveneo je u obrazima.
Osetio je dodir ledeno hladnog metala na svojim usnama. Prineli su mu "Pehar Cara Lazara". Otvorio je usta. Pustio da mu se ledena tečnost sliva niz jezik i grlo. Isprva slatkasto, poput meda, trešanja, badema, kajsija i breskvi, čokolade, kakaa, kolača pravljenih za božić, cimeta i kokosa, da bi u grlu bilo suvo i gorko, kafa i karamela i pelin i ko zna šta sve još, dok  je iza sebe ostavljala cvetne nijanse - ruža, lipe i bagrema. Eksplozija ukusa u ustima, zapravo. Gutljaj za gutljajem. Nešto najdivnije na svetu. Samo bi otkrivao nove nijanse, nove note, nove asocijacije. Lešnik, suncokret, jagoda, pomorandža, vanila,. Slojevi i slojevi. Anis. Oh, da. Pojavio se i on odnekud. Anis. I još i još.

Uhvatile su ga za ruke. Povele ga dalje. Mantalo mu se, noge su mu se oduzimale."Sada ćeš morati sam, samo polako, pažljivo, korak po korak", čuo je umiljat, ženski glas i osetio vrelinu daha na uvetu i grlu. Pustile su ga nežne i malene ženske šake. Bio je sam. Koračao je pravo, dalje, sporo i jedva.

"Skini povez!", čuo je naredbu. grubu, mušku, odsečnu.

Bio je na kraju uske stazice. Oko njega ništa, ispod njega ponor. Poput gusara osuđenog na hodanje po dasci, zaustavljen tek pred poslednji korak.
A... pred njim.
Kosmet.
A... nad Kosmetom.
Negde iz daljine, sa tla uzdizao se i ka visinama širio, crni vrtlog. Najljući tornado u istoriji sveta je šala u poređenju sa ovim. Bio bi monolitno crn, da tek na ivicama ne prleazi u nijanse tamno plave, tegetne i da se ponegde, širinom vrtloga ne pojavljuju crvene pruge. Činilo se da je pri tlu širok tek malo, ali je progresivno rastao tako da je vascelo nebo na kraju pokrivao svojom tminom, bacao senku na zemlju pod sobom.
Tek kada se um... ne navikao, nikada se neće navići na i pomiriti sa prizorom pred njim, već makar malo prestao čuditi, shvatio je da čuje i muziku. Neku neizdrživo tužnu melodiju. Zavijajuću, otegnutu, sporu. a, preko nje plač. Da. Plač. Kao da je dolazio iz hiljada i hiljada duša. Ne jak, ali postojan. Sa juga.
Sa Kosova.

*****

Odmah nakon ceremonije, Vojin, kao i sva srpska deca koja su tog dana postala punoletna, su velikim vojnim transporterima prebačena na obalu reke Morave (u pojedinim spisima i među pojedinim građanima i naučnicima od skoro nazivanoj Morana). Devojčice su bile na levoj obali, dečaci na desnoj.
Svi poređani, jedan do drugog, sasvim goli.
Pucanj drugog tenkovskog bataljona, Prve tenkovske brigade, Srpske Carske Vojske.
Dečaci sinhrono uskaču u reku.
Plivaju.
Neke voda nosi. Neki se dave. Grčevi. Strah.
Vojin već instiktivno pomera ruke i noge, ni ne razmišlja o tome. Uvek je bio sjajan plivač. Morava mu, nakon detinjstva provedenog pored Drine i u njoj, deluje kao igra.

Na drugoj je obali.
Ispred njega bogatstvo devojčica. Sve redom - gole. Jedan je od najbržih. Sme i može birati. Oči mu padaju na jednu malenu, možda metar i pedeset pet centimetara. Duge, smeđe, savršeno ravne kose. Već ima poveće sise. Mlaa je nabijena. Jake butine. Malo sala na stomaku i... dlake dole, ispod. Kreće ka njoj, dok mu se kurac, do tada malen od hladne vode, već diže.

*****

Zastenjala je pod njim.
Prvi put joj je, kao i njemu, naravno. Bilo je zabranjeno pre ovoga imati odnos.
Vojin ništa nije znao o rigoroznom i mučnom tretmanu kroz koji su prošle sve, pa i devojčica pod njim. Kljukane hormonima, kako bi svaka dostigla punu zrelost, programirani su im i ciklusi i maksimalno sinhronizovani. Sve su toga dana bile plodne.
"Stani, molim te... boli. Uspori. Smao na tren."
Čuo ju je. Nastavnicu su im govorili d aslušaju devojčice, da će ih možda boleti, da je to prirodno, da budu nežni. Ali on je toliko puta drkao kurac. Nekada je i svaki slobodni trenutak na akademiji tako provodio. Drkao je sam, drkao je sa drugarima, vršnjacima. Devet puta za dan mu je valjda bio rekord. Toliko je zamišljao sve ovo, toliko isčekivao. Samo je udarao. Sve brže. Ne shvatajući da više i ne diše.
Nije potrajalo. Brzo je ejakulirao i zaronio glavu među njene sise.
Dok je ona plakala.

/Intermezzo



Pritisnuo je dugme za "off" i genoid je utonuo u san, dok se jaroslavljevo seme slivalo iz artificijalne pičke.
Potresi su prestali. Jauci i plač utihnuli. Sirene koje su oglašavale vazdušnu opasnost - umukle. Prošlo je. Toliki potres, zano je Jaroslav, mogao je značiti samo nuklearni napad ultimativne snage. Počelo je, pomislio je.
Sve je ka tome išlo, naravno.- Ponovno izbijanje rata još pre čest meseci, siloviti napredak srpske armije ka jugu. Oslobođenje Peći, zaustavljanje na liniji, borbe oko Gnjilana i opkoljavanje Prištine. Srbima je i previše dobro išlo. Njemu lično, Jaroslavu, ne baš. Stupidno je ranjen. Sramno čak. Prislonio je jednu albansku kurvu, što mu se podala za par američkih dolara uz zid porušene zgradurine... Bio je sa kitom u njoj i gaćama oko nožnih članaka i puškom na dva metra od sebe, kada je kurva izvadila nož i prosula mu creva... ili makar ono što je umesto creva imao. Preneražena je bila. Videla je plavičastu tečnost namesto krvi, ispustila sečivo. Iako trpeći silne bolove, Jaroslav je bio sasvim dovoljno pribran da je levom zgrabi za vrta, a prste desne nabije u njene oči, iskopa ih i onda glavu rascopa o zid iza... tek zatim je pao u nesvest.
Kasnije je prebačen ovde na oporavak.
Kako god bilo, Vojska je dobro napredovala. Rat jeste upao u, očekivanu, mirniju fazu, ali nije to ništa strašno bilo. Makar je toliko Jarolsav znao. Nisu žurili da ga potanko obaveste.
Cilj nije ispunjen. Cilj je bio Prizren. Sveti grad. Prokleti grad. Grad iznad koga je izvirala Tmina.

Začuo je cvrkut u levom uhu.

Vrapčev cvrkut. Obožavao ga je. Daleko je njegova pesma bila od najlepših u ptičijem svetu, možda i nije bila pesma, koliko nervozno pištanje što nalikuje napaljenom tinejdžeru kome glasne žice mutiraju, ali... njegova pesma se jedino i čula poslednjih decenija u Srbiji. Maltene sve selice su počele u širokom luku izbegavati Srbiju, a i one što su za stalno boravile po srpskim poljima, rekama, jezerima i gradovima kao da su nestale. Niti frule, niti gajde, niti tambure, niti pesme pastira i duvača. Samo koračnice. Samo su čizme svirale ovih dana po Srbiji. Da i legije sveštenika po sahranama. I on, istinski i večiti gospodar srpskog neba. Nisu to nikad bili srpski avioni, koji danas poleću samo da bi ih američke letelice obarale, nisu to ni te agresorske i strane letelice što možda Srbiji nukelarnu smrt donose. Ne, on, vrabac mali, on i jedino još Bog Svetog Vida gospodare srpskim nebom. Samo je još on tu. mali, slabašan, tvrdoglavi stvor koji nije napuštao svoju zemlju. Tako sličan ovom narodu. Vrabac nas nije napusti, pomisli Jarilo, a Bog? Bogovi?
Pustio je da se cvrkut ponavlja, postaje jači i jači, sve do tačke bola, tek tada je zatvorio oči i stupio u freeflow. Panteon je pre tri meseca zabranio ulazak u FF većini stanovništva - kako je moguće voditi totalni rat, kada vam sva populacija kad god poželi može pobeći u svet u kojem je sve savršeno? Naravno, Panteon je bio veoma sklon zabranjivanju ili ograničavanju FF-a i inače. Jaroslav i nekolicina je i dalje imala privilegiju.
On je, doduše, nije često koristio. Bio je duboko ubeđen da kreatori FF-a, koji su širom sveta bili slavljeni kao bogovi (u Srbiji je takođe imala određeni broj vernika) nisu njega, superironog artificijalnog entiteta jedva na granici ljudskosti, stvorenog u podzemnim laboratorijama, imali kao ciljnu grupu. Verovatno je nešto u njegovom mozgu falilo, nešto što bi stvorilo potpunu iluziju stvarnosti, iluziju u kojoj su se milijarde izgubile i samo u FF-u i živele. Opet, njegova braća i sestre su sasvim uživala ovde. "R" je bio u stanju danima da ne izbija iz pećina, kratera, rupčaga i radionica svog vulkana, "V", njegova majka, je gospodarila u bespreglednim, večito zelenim listopadnim šumama i cvetnim livadama, "S" je često obitavao u svom zamku na samim oblacima, a... "M"... "M" je samovala na vrhu sopstvene planine, duboko u ledenom drvocu.
"M".
Morana.
Njegova sestrica...



U FreeFlow-u


Podesio je parametre ulaska u freeflow tako da se uvek budi u ležaljci razapetoj između dva stabla jabuke. Čitao je negde da je FF u svom najranijem obliku za ulazak podrazumevao niz cevčica koje su ulazile direktno u telo, receptora moždanih talasa koji su se lepili na obrijanu glavu, da su korisnici u momentu buđenja u pararelnom svetu osećali vrtoglavicu, a da je izlazak iz njega često završavao smrću. On se sada osećao kao da je otspavao onih savršenih šest sati - nakon kojih je telo osveženo, ali ne i raspamećeno i prekinuto od spavanja, pa da mu je potrebno sat vremena samo da dođe sebi. Ispružio je ruku i jedar, zeleni plod je sam pao u njegov dlan. Plod je prštao i pucao pod njegovim zubima, a sok se slivao niz njegovu bradu - gotovo bolje od seksa. Znao je od koga je poziv. Hitno je. Uvek je hitno. Pridigao se i krenuo ka malenoj kolibi okruženoj voćnjakom koji je i pretstavljao svo njegovo virtuelno, neko će reći pararelno, imanje. Na pragu ležao je pas - pripitomljeni vuk zapravo, a na njegovom krznu večito mače. Takvog ga je naručio, takvog ga je i našao dva dana kasnije bačenog u bunar. Bilo je to pre tri godina i... nije poraslo ni milimetar od tada. Teleportovao se u unutrašnjost kolibe. Savim mala. Samo jedna prostorija, kamin, krevet, skromna biblioteka, u jednom ćošku improvizovana kuhinja sa zavidnom kolekcijom začina i dve mačke koje jedu neku ribu na radnoj površini. Pored njih je stajao mali plastični uređaj i cvrkutao poput vrapca. Bilo je toliko lakših načina za komunikaciju, ali on je voleo baš ovako.
Uzeo je telefon i pritisnuo zelenu slušalicu.
Iz zvučnika se začu potpuno jednoličan glas: "Čeka se na vaše klanjanje pred Panteonom. Situacija crvena, prioritet apsolutni, dozvoljeno FF klanjanje."
Panteon je zazirao od freeflowa,  nije Jaroslav u potpunosti shvatao zašto, osim zbog očiglednih religijskih razloga, ali nije, u krajnjoj liniji, previše ni mario. Ne, neće ići pred njih u ovom svetu. Taj prizor je čak i za njega, koji je shvatao iluziju, bio jednostavno previše. Nije to mogao opisati rečima... možda i samo možda bi se čovek jednako jadno, bezvredno i mučno osećao pretvoren u zrno crvene prašine i bačen na površinu Marsa, dok mu iznad glave stoji i gori VY Canis Majoris.
Ne, otićiće pred njih u stvarnom svetu... i ne, neće se klanjati.

On je, na kraju krajeva, Bog i neka ga lažni bogovi čekaju.
Pre Panteona... skoknuće do svoje sestrice.


Intermezzo


Jovana je imala dvadeset i četiri godina. Stan na Novom Beogradu. I dečka.
Dečko joj je bio na ratištu, na Kosovu. Već pola godine. Pohitao je u jednu od para-vojnih jedinica. Bori se oko Gnjilana. Gde je najgore.
Gledala je njegove slike. Visok, krupan, kratke kose i širokog lica, jake vilice. Na jednoj se smeje, grli je, drži čašu piva u ruci i smeje se. Krupni zubi.
Pismo...
"...Juče sam dao dve zlatne narukvice i dvadeset hiljada novih dinara za jedne pantalone. Zamisli to! Za najobičnije maskirne pantalone, koje sam nosio kao klinac, dok smo slušali onu debilnu muziku. Ti ne možeš zamisliti koliko su na ceni sada. Sive, crne i bele za urbano ratovanje. Imale su čak i rupu, zato su bile jeftinije. Kažu, maler je.
...
Nikola je poginuo. Njegov mozak je prosut po meni.
...Sanjao sam onaj dan. Na krovu tvoje zgrade. kada si bila u onoj haljinici i kada smo igrali šah. Tri puta si me matirala. Tri puta u tri preduge partije. I onda u koliko beše? Četiri poteza te matirah? Uzle asi tablu, bacila je ne gledajući dole... u glavu si pogodila onog tvog matorog komšiju. Kada je završio u bolnici. Posle smo mu mesili kolače..."
Nasmešila se. A, zatim se zapitala odakle mu one dve zlatne narukvice?
Zvono.
Spušta slike i pismo na stočić. U koraku vezuje kućnu haljinu. Otvara vrata.
Čovek na štakama.
Bojan.
Došla je do njega preko drugarice. Zagorela je žestoko, a u Beorgadu gotovo da nije bilo seksualno sposobnih muškaraca - svi su bili na ratištu.
Sam sebi je odsekao nogu kako bi izbegao vojnu obavezu.
*** Dok je Panteon uspešno sintetisao artificijalne ruke, sa nogama u određenom smislu bilo teže, iako funkcionalne, nisu bile dovoljno dobre kako bi u borbenim situacijama zamenile one sasvim organske.
Ljudima koji su, dokazano, sami sebi odsekli nogu (ili obe) uskraćena je mogućnost ugradnje veštačke, kao i bilo kakav oblik socijalne pomoći. Postojale su struje koje su zagovarale i zatvorske kazne, ali je preovlađivalo mišljenje da bi tako bili samo na teretu države. ***
Vešto ulazi u stan. "Vidi, samo pola sata. Posle tebe imam još dve-tri samo ovde na Novom Beogradu, posle u Zemun idem. Baš mi je gust raspored. Skini se."

*****

"Bio sam narkoman", počinjao je svoju ispovest pred televizijskim kamerama Petar Milošević, "Počeo sam, kao i svi, sa marihuanom, hašišem, organske stvari, naravno. Posle, j*piip*ga, žurke, društvo, kolektivno smo prešli na serbianu. Znate i sami, mešavina spida, heroina i *andrakse. Sveto trojstvo svakog narkomana. Prvo te diže, drugo spušta i dok te to skupa cepa na pola, ovo treće te razvejava u milion komadića. Haos u glavi i telu... Da skratim priču, naravno ljudi koji su na serbiani teško da mogu poživeti duže. Pregoreti je pravi naziv za fatalni kraj. Nije to kao sa nekim narkoticima - da pretrate u dozi ili dobijete lošu robu - moguće je i to, ali vaistinu retko, serbiana je svetinja u svetu narkomanije, cene su paprene, a kvalitet mahom zagarantovan, to je na neki način srpski brend. Prvi put kada me je policija navatala sa tim sranjem odvučen sam na lečenje. Šest meseci u luksuznoj bolnici na Zlatiboru. Posle su me upisali na zanat. Bio sam naučeni auto-električar. I dok sam vraćao svoj dug domovini, nešto sam zarađivao, a takođe sam i studirao.
Danas imam decu, stalan, odlično plaćen posao, stan... Hvala Panteonu na tome!
"Aplauz!", rekla je nasmejana voditeljka i sama zapljeskala.

                                                             *Andraksa - droga bazirana na tečnosti iz centralnog nervnog sistema androida.

*****

U mračnoj uličici. Negde na periferiji Beograda. Troje ćelavih klinaca bilo je na kolenima, sa dlanovima ruku položenim na glave. Iza svakog je stajao po policajac sa uperenim pištoljem, ispred njih takođe prilika u plavom. Držao je pendrek u ruci i lagano šetao pokraj msrknutih, preplašenih klinaca. "I šta smo rekli? Ajde još jednom, svi u glas, bez mucanja, glasno?"
"Nećemo više nikada udariti homoseksualca."
"Tako je, mater vam jebem. Zato što?"
"Zato što je to vojnik Carstva, a mi smo nedorasli slinavci."
"Tako je. Prebijte ih, momci", dao je znak policajcima iza. Ovi su prvo udarili drškama pištolja, a zatim počeli da šutiraju teškim cokulama.

*****

Od jedanput mrak. Pred njegovim očima.
A, onda, bol i bljesak.
Probuđen u njegovoj sobi, u njegovom krevetu.
Tresao se i znojio. Vrtelo mu s eu glavi. Misaono je posegnuo ka Free Flow-u. Bilo je to lako kao uronuti u bazen, stati pod blaženi tuš nakon radnog dana, intelektualno nezahtevno poput prisećanja imena vaše rođene majke.
Udarac. Tup.
Crni zid.
Bela slova
"Blokirano od strane Panteona Serbskog"
Povratio je.
Na kolenima se vukao po neurednom stanu. Do radne sobe. Do stola. Druga fioka.
Očev pištolj.
Krv, parčići mozga i lobanje na zidu.
A, nikada nije voleo Nirvanu.

/Intermezzo



FreeFlow je bio avetno pust. Pod njim su ostajale najraznolikije građevine, replike iz stvarnog sveta, filma, literature... Svaki posetilac ove virtuelne stvarnosti imao je svoje imanje iz snova. Svi su ovde bili bogati, moćni, jebozovni. Između ostalog, zato je i na kraju zabranjen (za srbe i ostale stanovnike Carstva). Ljudi su počeli da se zadovoljavaju lažima, umesto da rade na sebi i državi.
Jaroslav je shvatao besmislenost svega toga, bez obzira što je većini izmicala. Svi su lako zarađivali milione zamišljenog novca. Svi su bili jebeni milioneri, milijarderi. Pa, opet, zato što je novca bilo toliko - došlo je do virtuelne inflacije. Razlika je bila ta što bi u stvarnom svetu ljudi krpili milijarde kako bi kupili hleba i jogurta, ovde su gomilu ničega davali za ništa. Neverovatno je bilo koliko su se ljudi mučili, sasvim radosno, posvećeno, kako bi u FF-u došli do automobila (nekakvog old tajmera, na primer) ili novog, osmog sprata njihove nepostojeće kuće, toliko da su im realni poslovi trpeli, a stvarni stanovi bili neuređeni i prljavi zbog bivstvovanja u FF-u.
Takođe, silni seks u ovom svetu ništa nije značio. Čitao je Jaroslav negde, prosečan korisnik bi promenio oko trideset partnera za dan. Nije verovao u to. koliko god bio potentan i seksom opterećen, Jaroslav nikada nije ni pričao ni blizu tom broju koitusa na dan. On, bog plodnosti.

Njenu planinu video je u daljini. Njena moć širila se na prazni svet. Pod njim video je mrtvo drveće. Pustu, golu zemlju. Lešine životinja, kosti i creva.
Nadletao je široku i krvavo crvenu reku. ulazio i zvanično u njenu zemlju.
Visoka planina. Dug uspon. Strme, kamene i gole litice. Snegom i ledom okovane.
I na samom vrhu - Dvorac. Od savršenog leda. providnog i glatkog.
U njegovim hodnicima i dvoranama.
Zidovi. Poput monstruoznih pihtija. U ledu lica ljudi. Čitava tela ili istrgnuti delovi - udovi i organi. Glava plavokose devojke, smeđih očiju i punih usana, sa otkinutim kurcem među njima. Zaleđena deca sa igračkama u rukama. Gola starica zmežuranog, ružnog tela. Zauvek u ledu zarobljena trudnica sa zamašnim stomakom i punim dojkama.

Glavna, velika, u osnovi okrugla dvorana. Ona u samom središtu. Vezana, razapeta lancima. Unutar pravouganika, bila je iznad zemlje, neka dva metra. tsao je pod nju. Bila je haljinici - crnoj sa belim tufnama - nije imala gaćice. Video je još uvek retke i kratke dlačice. Ovde nije imala više od deset godina. ispod nje lokva zaleđene krvi.
Menstruacija.
Podigao je ruku, dohvatio njeno maleno, meko stopalo, tik ispod teškog okova. Pomilovao ga, sasvim nežno, zadržavši se na njenom palcu koji je uvek nervozno bio podignut ka gore, kao da se javlja, kao da je govorio "zdravo".
"Sećaš li se," počinjao je tihim glasom, u kojem je tuga bila tako očigledna, "onog dana u kampu? Kada su nam dali onog malog? Onog dečaka, Alija, bekrim, Beki, kako li se zvao? Imala si sedam, a ja osam godina. Pa, to je bilo za tvoj rođendan. Dali su ti poklon. Panteon prokleti, tako smo ih tada zvali. Beki, da Beki je bio. Bio je sladak, moraš priznati, mali i nasmejan, makar u početku nasmejan. Beli zubići, savršeni i zdravi. Tvoja igračka.
Ubila si ga.
Posle možda pet minuta šamaranja. Nakon što si mu zaleidla šaku i razbila je svojom lutkom. Nakon što si mu naredila da se skine. Nakon što si mu zaleidla maleni kurac. Ubila si ga. Dotakla ga nežno, svojim prstićem pakosnim i zlim, između očiju, po korenu nosa. Video sam, tako mi tebe, kako mu se oči zaleđuju i pucaju.
Nisam to mogao izdržati, pritrčao sam mu. Dodirnuo ga i oživeo.
Vrisak. Taj njegov vrisak prvog, novog daha. Proganja me dan-danas. Šta misliš da ga je nagnalo na njega? Iz sveg grla. Verovatno je nakon njega sasvim promukao, sasvim, sasvim ostao bez glasa. Ako je to fizički moguće. Ja sam u trenutku pomislio da ću oglveti. Šta misliš, šta je video sa one strane? Prvo je umro sam od sebe. Valjda zbog šoka. Oživeo sam ga ponovo. Ubila si ga. Oživeo sam ga. Ubila si ga. I tako u krug. Koliko puta? Nakon jedno deset, više nisam mogao da ga vratim u život. Uvek si bila jača. Uvek je smrt jača od života. Možda samo jednostavnija. Verovatno - neizbežna i konačna.
U besu sam skočio na tebe. Rvali smo se. Bio sam jači od tebe. Tada si... tada se... nekako, tvoja glava našla među mojim nogama. Pokidala si šorc u kom sam bio i... Usisala si ga usnama, ustima. Osetio sam na vrhu penisa tvoje zubiće i jezik. Igrala si se, istraživala. Počeo je da raste. Prva erekcija. Makar prva koje se sećam... Nikada te nisam pitao, valjda se nisam setio, šta je tebi bilo u glavi tada? Konkretno, kada si prestala, odbila se o zemlji i kolenom mi razbila lobanju. je l' sve bilo smisleno? Da li si znala da ću potpuno spustiti gard?"
Ćutanje.
Uvek prokleto ćutanje.
Nisam ja kriv. Hteo je reći. Po hiljaditi put Ne bi imalo efekta, ne bi imalo smisla.
 Crkni, kučko! Hteo je reći.
Samo se isključio iz FreeFlow-a.



Panteon


Ono što za ljudsko telo jesu krvni sudovi, za Srbiju jeste bio savremen, završen i u upotrebu pušten pre svega dvanaest godina, podzemni transportni sistem baziran na tehnlogiji koju Jaroslav nije shvatao. Znao je da ima veze sa vakuumom, magnetnim poljima i posebnoj vrsti materijala kojeg su pronašli naučnici Panteona, koji je ugrađivan i u oklope tenkova, mekova i najelitnijih jedinica Vojske Srbije. obični prašinari ili mobilizovani građani su prečesto u boj išli gotovo goloruki. Novčana pomoć koja je dolazila... pa, Jaroslav nije znao odakle, ali mu je bilo jasno, ma koliko Panteon pokušavao da moć Carstva predstavi kao produkt jakog, neuništivog kolektivizma.
Kako bilo, u centru prestonice bio je za veoma kratko vreme. Iz kapsule je izašao na stanici bez imena, centralnoj stanici, srcu carstva. Lift ga je podigao do površine. Nalazio se na pločniku besmisleno široke ulice, s čije su se obe strane prostirale velelepne zgrade državne uprave, parlamenti, vojni štabovi, zgrada vlade, ministarstava - koja su imala ograničene ingerencije i služila pre svega da pruže kakav-takav privid demokratije -, neke od stranih ambasada (pretežno ili isključivo članica Panslovenske Lige). nebo iznad njega bilo je blago ljubičasto. Teslin štit, pomisli Jaroslav Decenijama je većina intelektualnog i materijalnog bogatsva Carstva odlazilo upravo na razvijanje te tehnologije, da bi konačno uspeli... ali i shvatili da je tehnologija energetski papreno skupa. Cartsvo nije moglo izdržati više od deset ovakvih, a u vreme rata, rušenja energetskih postrojenja, otežane proizvodnej energije - ni toliko. Pa, je ovaj ostao konstatno uključen. Još je u pitanju bio ubedljivo najjači ikada napravljen i podignut i jedini koji je mogao odbiti bilo koji projektil. Mada, počeli su Srbiju zasipati nuklearnim oružjem. Bio je u bolnici, oporavljao se, kažu stručnjaci nema veze što si artificijalan i što si bog, potrebno ti je to. Bio je u bolnici i nije imao pojma šta se, koji kurac, dešava.

 Krenuo je blagom uzbrdicom. Ulica je bila prilično pusta, ali on to nije primećivao, pošto mu je zgrada Panteona već privukla svu pažnju. Monumentalna, epohalna, van pameti predimenzionirana i ogavna. U osnovi dugačka preko hiljadu i po metara, široka sedamsto, a visoka... samo do ogromne prve kapije trebalo je preći dve stotine stepenika. Iznad tog osnovnog nivoa ređali su se sve manji i manji spratovi, u konačnici završavavši se visokom kulom, bez koje bi cela građevina donekle ličila na južnoameričke piramide. Jaroslav glasno uzdahnu, pa poče da se penje. Do vrha stepeništa nije osetio nikakv umor. Kapija optočena platinom stajala je zatvorena, kao i uvek u ratna vremena, a ispred nje stajaše dvanaest stražara u uniformama prošivenim zlatnim koncem - Svarogova garda. U rukama su držali dva metra duge metalne šipke koje su se završavale nazubljenim oštricama u obliku punog  kruga - savim besmisleno oružje, ali predstavljalo je simbol Sunca.
Kapija se otvori pred njim, da niti jedna reč sa stražom nije progovorena. Nakon prolaska kroz nju, Jaroslav se nije našao u unutrašnjosti građevine, ljubičasto nebo je i dalje bilo iznad njega, a još jedno, sada sasvim usko, klaustrofobično i strmo stepenište je bilo pred njim. Koračajući sredinom stepeništa sa njegove leve i desne strane ostajalo je jedva deset centimetara praznog prostora. Zidovi oko njega bili su oslikani prizorima iz drevne istorije srpkog naroda. U podnožju počevši od doplovljavanja na ovaj svet, pa sve do, kako je Panteon predviđao, spasavanja istog i ponovnog ukrcavanja u prekogalaksijske brodove i povratka na Jav. Nije Jaroslav mogao reći da nema vere u to, mada nije bio ni sasvim ubeđen, naravno, ali bi više voleo da su mudraci videli i zapisali nešto lepše, lakše i prizemnije. Ispadanje iz pičke, ulaženje u pičku i sahranjivanje u rupu što nalikuje pički, sasvim bi zadovoljile njega i njegove potrebe za višim ciljem i smislom života generalno.
Njegovo telo je sazdano tako da izdrži i daleko teže napore, ali pomisao da su ove stepenice u prošlosti morali savladati predsednici Amerike, Evrope, kao i generali najmoćnije vojne alijanse na svetu, uveseljavala ga je. Na vrhu usledila je još jedna kapija, istovetna prvoj, jednak broj stražara ispred - sveti broj - u istim uniformama, jednako lako i bez reči prošao je i kroz drugu kapiju.
Ono u šta je zakoračio je i sada, baš kao i prvi put, oduzimalo dah, bunilo čula i gotovo suprotstavljalo se zdravom razum ili igralo sa njim, istovremeno ulivajući mir i strah, ponos i gađenje. Srpski car ima dve prestone dvorane, ali je u ovoj mogao boraviti samo na poziv Panteona. Tavanica je toliko visoka da se činilo da će svakog trena pasti, da je nemoguće da to stoji, prostor na kome se mogao igrati fudbalski meč, dva ili tri meča... prostor na kome bi se mogle smestiti stotine izbeglica koje ovih dana spavaju po ulicama. Putanju od ulaza u dvoranu do trona, izdignutog na dvanaest visokih stepenika, oivičavalo je dvanaest stubova-skulptura, po šest na obe strane, u obliku paganskih bogova. Osim toga čitav taj prostor je sasvim prazan, popločan mermerom i ocrtan predivnim freskama sa motivima paganske religije, ali i hrišćanstva.
Jaroslav bi tako ukočen stajao ko zna koliko još, da mu neki dvorjanin - sav u zlatu i crvenoj svili - nije prišao i rekao da lift čeka na njega.
Dobro je, pomisli o je, manje-više za još stotine i stotine stepenica do vrha, ni najmanji bol u nogama nije osećao, ali rekao je genoidu da ga sačeka, da će se brzo vratiti i da će je još jebati, ovog puta dok zaista ne počne da škripi i varniči.

*****

Panteon. Vrhovna vlast Novog Srpskog Carstva. Panteon. Veće dvanaest mudrih.
Sama prostorija nije bila impresivna na način koji to prestona dvorana jeste bila, ali je baš kao i celo ovo zdanje, čak i na neljudska (nadljudska) jaroslavljeva čula ostavljala utisak koji je i trebala ostavljati - čisto, nepatvoreno, ogoljeno strahopoštovanje. U osnovi krug sasvim skromnog prečnika - ovo je spolja izgledalo tek kao kula - ali prokleto visoka. Dvanaest pijedastala, visokih preko četrdeset metara, na čijem vrhovima su se nalazili hologrami mudraca. Jaroslav  nije ni pokušavao da ih vidi, da bi to učinio morao je sasvim nagnuti glavu, do tačke bola - kojeg ne bi osetio, ali poniženje bi, nije im to priuštio. Gledao je ispred sebe i čekao. Makar sve gorelo oko njega, makar stvar bila urgentna, svako je na pojavu Panteona i njegovo klanjanje pred njim morao čekati ravno četrdeset i osam minuta.

Tišinu je prekinuo jak udarac zvona. Do tada ukočeni i crno-beli hologrami oživeše i poprimiše boje. Dvanaest mudraca, po nekoliko za svako najvažnije državničko pitanje - generali, političari, naučnici, sveštenici i... predskazivači. Najveći umovi srpstva oživljeni i postavljeni na neprikosnoveni panteon vlasti.

Čekali su.
Ćutali su i čekali. Da klekne. Da se pokori. On to nije činio. Nikada. Prezirao ih je, svom dušom. Ne prosto, tijnejdžerski, butnovno, kako bubuljičavi slinavac prezire svoje roditelje. Prezirao ih je iskonski. prezirao ih je što su ga napravili. I njega i njegovu braću i sestre. Prezirao ih je zbog svega što su učinili njemu i njegovoj braći i sestrama. Stalno je lutao, leteo, dobijao se poput loptice za stoni tenis između rekreacije boga iz slovenske prošlosti i nekakvog laboratorijskog zamorčeta. Nije znao da li je Panteon skup genija, njegovih tvoraca i osloboditelja nacije ili pak gomila fašistoidnih ludaka koji su sasvim pogubili kompas, pravac i smer.  Borci za pravdu i slobodu ili dvanaestoro bolesnika koji se igraju nacističkih eksperimenata.
Jaroslav nije bio najbistriji među novobogovima, androbogovima, kako su ih već sve nazivali, ali bilo mu je jasno, koliko god on mrzeo Panteon, bez njega - neprijatelj bi pregazio Srbiju.
I, još jedno. Vizija nad Kosovom. Nad Prizrenom. Taj pakleni vrtlog. Ta crna rupa. Da zla kob, vesnik propasti sveta, koji je visio nad vascelim rodom... nije video način da se protiv toga stane, protiv smaka sveta, osim uz Panteon i njegovu komandu.

Znali su svoga sina - ako je njihov sin bog, šta su oni? - znali su svoju reakciju, nije vredelo čekati uzalud više. Nekada bi govorili u glas. No, sada se prvo i samostalno obratio Petar Prvi Karađorđević.
"Jarilo", uvek su mu se obraćali tim imenom, nikako Jaroslav, koje je stajalo čisto za svakodnevnu uotrebu, među smrtnicima, "Kratko ćemo. Znam da imaš hiljadu i jedno pitanje, uvek ih imaš. Vremena za to nemamo. Ćuti. Ni reč. Dve su stvari. Zadatak i informacija. šaljemo te dole, ponovo, naravno. U Prištinu. Ona mora biti oslobođena. Detalje ćeš dobiti od Svetovida, tvog brata.
Druga stvar... na slobodu puštamo tvoju sestru.
Moranu."
Dakle, u kurcu smo, pomislio je Jaroslav.


 
                                                                   Nastaviće se...



NAPOMENE

- U pitanju je stara ideja, neki redovi su napisani prilično davno.
- Ova priča nije ni fašistička, ni antifašistička, ona je... priča.



Wednesday, July 23, 2014

Besmrtnost (Manifest III)



"Zagospodarite svemirom."



                                                "Kad umrem, naći će se već neka milosrdna ruka da me gurne preko ograde; grobnica će mi biti nesagledivi vazduh; telo će mi propadati dugo, dugo, propadaće i raspadati se od trenja usled padanja, koje je beskrajno." - Horhe Luis Borhes.



Šta li je unutra?


Časovnici su ga očaravali.
Čitav život. Činilo mu se da je i najranije sećanje vezano za isti, jednostavni čovekov izum.
Možda je u pitanju kliše. Dostojan još miliona klinaca nalik njemu. Ali on je na neki način bio ponosan. Najiskrenije. To sećanje. Taj tren njegovog života. To neizgovoreno, ali prokleto jako pitanje koje je ključalo u njemu i svrbelo ga, tako maleno i naspram vaskolike metafizike kojom čovečanstvo razbija glave eonima - smešno, njemu je bilo sve. Jasno je definisalo čitavo njegovo postojanje. I na posletku ga odvelo ka zvezdama, u legendu, na najbitniju stranicu istorije čovečanstva.
Pre shvatanja koncepta vremena. Mnogo pre spoznaje smrtnosti i neminovnog prvog napada panike menifestovanog bledilom, hladnim znojem, gušenjem i blagom nesvesticom. Svi čće umreti.
I ja ću umreti.

U datom danu, datom momentu.
1994. ili možda treća? Tu negde. Bilo je leto, vruće, veče. Držao je taj predmet u ruci i šetao velikim dvorištem koje je okruživalo staru porodičnu kuću. 
Ko sam? Čemu sve ovo? Ima li nečega posle ovozemaljskog života? Postoji li duša? Bog? A, srodna duša? Nije se on za 
"Šta li je unutra?", bilo je jedino bitno.
Tek nešto kasnije shvatiće da može skloniti kožicu sa svoje... piše. I to oktrovenje će ga zadiviti. I tada će se pitati otkud to i šta je to unutra.
Predmet u njegovoj ruci misteriozan i zagonetan koliko nebeski svod Galileju ili širina okeana Vespučiju. Mnogo, mnogo kasnije će i devojke uspeti da ga zaintrigiraju na isti način. I one će postati njegovo nebo i more. Sve. Ne, mnogo njih, bolno malo njih, premalo. Samo retke će uspeti da pokupe svu njegovu pažnju i radoznalost.
Spoznati i najmanji delić, najmanje, najbeznačajnije svojstvo. Upoznati. Postala je njegova opsesija. Upoznate sve, sposznati kosmos.
Tada če doživeti i drugi napad panike. Tada manifestovan isprva besom, razbijanjem mobilnog telefona, da bi se sve smirilo, poput Save usred vrelog i učmalog dana, u osećaj razočaranosti i potpune otupelosti. Čak i da srodna duša postoji, nisu nam dati mehanizmu da je spoznamo. Evolucijom ili božanskom kreacijom uslovljeni da vidimo, čujemo i na bilo koji načim osetimo samo ono minimalno što nam je potrebno za puko preživljavanje i razmnožavanje. Da bi se kurac digao dovoljna su tri nespretna dodira ili čak samo pogled na malo veće sise. Da bi se preživelo, dovoljno je zaglabati neku voćku, ne nužno osetiti apsolutno svu njenu slast. Evoluciji je dovoljan jedan brz spermatozoid, jebe se njoj za sreću njene dece. Kako je stario broj pitanja se povećavao. Sve na liniji onog prvog, originalnog, koje je pokrenulo sve.
Šta li je unutra?
Da li je ovo potpuni ukus jabuke? Šta to moj nos i jezik ne registruju?
Da li su ovo sve note parfema na devojci koju grlim? Ili ja neke ne pojmim uopšte?
Da li su njene gaćice plave ili su moje oči ograničene?
Na svakom ćošku video je skriveno i nedokučivo. Svakog trena proklinjao je svoju ljudskost. Nesavršenost.
Vrhunac evolucije? Poslednja tvorevina Boga? Ili samo običan slepac? Hodajući kurac sa dva viseća, objektivno govoreći, ružna skladišta semena.
Rano, rano u svom životu je čvrsto odlučio. Neće imati dece

Sa prethodnim u vezi, sve manje je i pričao. U sebi je krio okean osećanja i informacija, razmišljanja i spoznaja i sve je to trebao kanalisati jezikom, palacavim i tromim? Glasovima sklopljenim u reči i rečenice? Usmeriti snagu zvezde kroz ključaonicu? Koliko je rečima i moglo da se kaže? Reči kao osnovni instrument ljudske komunikacije - bilo u pisanoj ili verbalnoj formi - kao što je ranije uvtrdio - nisu bile dovoljne.
Upoznati drugu osobu kao jedna od životnih ciljeva.
Rečima to istinski nije mogao. Reči su primitivne i  reči... lažu.
Dodir.
Dodir je bio fin.
Lep, čak!
Voleo je dodir. Zaista, jako voleo. Toliko da je većinu života proveo sa rukavicama. I nizom krema za negu ruku. Verovao je da ima najmekše dlanove na svetu. I ponosio se time. Nije želeo ogavnu, debelu i grubu, sasvim otupelu kožu na svojim prstima. nije želeo da rasipa dodir na svakodnevnicu. Želeo je vrhovima svojih prstiju spoznati što više može, svaku poru tuđeg tela, ako je moguće.
U vreme njegove pozne mladosti, u delu sveta u kojem je živeo, a u kojem se obrezivanje nikada ranije nije posebno odomaćilo - čak je iz određenih religijskih ubeđenja i predrasuda na isto gledano sa podozrevanjem, podsmehom ili čak prezirom - nekim čudom postalo je moda. Naslušao se jadikovki starijih muškaraca, kukali su mu  kako im je vrh kurca, čak i bez sečenja, postao kao đon, da je sam seksualni čin mučenje u dosadi i izostanku bilo kakvog užitka. Ježio se.
Najradije bi prevlačio glavić preko svake žive osobe na planeti zemlji. Preko njihovih lica, kose, ruku, staračkih pega ili tek izraslih malja, bujnih ženskih grudi ili pivskih stomaka. Divno negovanih stopala ili kurjih očiju. Preko svakog delića njihovih tela.

Časovnici.
Prosto mehanička bit. Lako je to prokužiti. Jedan od metoda otkrio je još te sparne večeri sa sredine desedesetih godina minulog veka. Makar je to mogao. Shvatiti kako stvari rade. Stvari. Ljudske stvari. Nije razumeo ljude koji se zadovoljavaju zujanjem i pištanjem nakon pristiska velikom, okruglog dugmeta na kućištu računara, brundanje motora automobila nakon okretanja ključa... Koristiti, a ne razumeti tehniku, za njega je bio oblik ropstva, ne samo prosto vređanje inteligencije.

Radio prijemnici.
Živeo je na selu. U realativno velikoj kući. Nikako luksuznoj ili spektakularnoj, ali velikoj u smislu večnih i dugotrajnih nadogradnji iste. Nakupilo se tu metara kvadratnih. Živeo je sam.
U delu sveta u kojem je živeo - kao i u ostalim ćoškovima i budžacima tog sveta koji još uvek nisu zaboravili stare načine - gost je bio svetinja. Svaka kuća je imala minimum jednu, a njegova čak tri pripremljene, čiste i savršeno sređene gostnske sobe. Baš kao što je kurvanje bilo najstariji zanat - u to nema nikakve sumnje - tako je i zakon gosta bio najstariji zakon ljudi. Podati gostu namerniku soli i hleba značilo je ne samo pustiti ga pod sosptveni krov, već i pružiti potpunu zaštitu.
Jednom je prisutvovao ogavnoj sceni. Domaćin, kod koga je sedeo i pio, je iz čista mira iz stana izbacio jednog od gostiju. Neka zaista nebitna osoba. Zajednički im prijatelj. Bio je preneražen bezorbazlukom, lakoćom kojim se krši tako drevan i značajan zakon ljudske civilizacije. U modernom svetu nepisan, ali toliko temeljno bitan za razvoj čitavog društva, možda i presudan za nastanak istog. Možda su baš oko hleba i soli i zakona gostoprimstva nastali prvi plemenski savezi, a iz njih države, gradovi... Najureni gost je pokislo izašao. Koraci. Vrata. Našao se u hodniku. Izbačlen. Postojao je samo jedan časni sled radnji. Solidarisanja sa poniženim strancem i distanciranje od ljudske gnjide. Odložio je svoju čašu, ustao je, uzeo svoj kaput i bez reči izašao - da se više nikada ne vrati u stan svog prijatelja. Ne postoji selektivna gostoprimljivost. Ne postoji poverenje prema ljudima toliko bahatim i neobrazovanim. Neka hvala.
Od toga dana svoje, izrazito malobrojne, goste počeo je dočekivati hlebom i solju i teatralnim nuđenjem zaštite dok su pod njegovim krovom.

Nekada davno u njegovu kuću na selu dolazili su gosti. Mnogi i raznoliki. Prošla su ta vremena. Kuća je mahom bila prazna, pa je gostinske sobe - dve od ukupno tri - preuredio po svom nahođenju, povlađujući sosptvenim fascinacijama.
U prvoj, manjoj, bili su radio prijemnici, njih preko sto. Bili su magični. Mahom svi su pripadali art deco stilu, najčešće iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka i proizvedeni na teritoriji Sjedinjenih Američkih Država. Proizvođači raznoliki. Zenith, Philco, Fada, Continental, General Electronics, Emerson...
Drveni aparati su bili gotovo izuzetak, anomalija - materijal tog vremena bio je bakelit, preteča plasitike. Nekada je važio za magičnu tvar od koje možete napraviti bilo šta, danas je sveden na materijal za jeftine šahovske figure, domine, kockice. Iako je svaki imao svoje mesto u njegovom srcu, iako je svaki od stotinjak prijemnika imao neku svoju priču, imao je par omiljenih.
Nag je sedeo u središtu sobe. U turskom sedu, sa nekom ponjavom pod guzicom. Okružen silinom kristalnih drškica koje su visile sa žica. Čitava prostorija je bila isprepletana kompleksnim sistemom žica i zupčanika koji su povezivali sve uređaje. Iako je na svakom kristalu pisalo puno ime pripadajućeg joj prijemnika, on je gotovo napamet znao raspored. Uhvatio je drškicu kojim je upravljao omiljenim uređajčićem. Tesla 'Talisman' model 308U. Povukao na dole da bi se aparat upalio i pojačao ton. Obrtanjem kristala menjao je stanice. Bio je to radio proizveden u Čehoslovačkoj, 1954. godine. I mogao se svrstati pod "space age" stil, koji je u to vreme uzimao maha, nakon svojih "machine" i "jet age" prethodnica. Tamno crven, zapravo kretao je od sasvim crne, kao burgundi boji. zaustavio se na stanici koja je emitovala nekakv lagani džez. Drugi kristalčić. Povuci dole. Okreni levo. Fada, model F55, standard američkog art deca. Divnih boja karamele i šljive. Restauriran, sijao se sav. Sa njega je išao bluz, samo malo tiše, elegantno, ispod dominantnog džeza. Bio je to jedan od najranijih primeraka njegove sada bogate kolekcije. Sledeći kristal. Kosmaj 49. Legenda jugoslovenske radio-industrije. Pustio je emisiju u kojoj je neki filozof pričao o modernoj levici i njenoj infantilnosti i jalovosti. Nagi čovek je imao osećaj kao da sebe čuje.
Nekada bi pustio i po deset-petnaest uređaja, kupao bi se go u njihovoj kakafoniji, lagano silovao svoj um i terao ga do novih granica istovremeno. Pokušavao bi, i sve češće uspevao, da isprati sve zvukove, svaku pojedinost, svaku reč.
Da, reč je jednostavna i nedovoljna, ali petnaest reči u jednom trenutku su već malo zanimljivije i potpunije, umno zahtevnije.
Nije bio raspoložen. Ustao je. Ostavljajući upaljene aparate da rade. Bacio je jedan pogled na sve njih. Fasciniralo ga je što većina ima male časovnike unutar sebe. Valjda su nekada davno ljudi bili toliko fascinirani radiom da su pokraj njega gubili pojam o vremenu, ostajali i predugo budni, do duboko u noć, omađijani, odvedeni, podignuti i oteti iz svojih fotelja u neko drugo postojanje. Tako da su konačno proizvođači i kreatori tih malih đavoljih naprava osetili potrebu da ugrade časovnike kao (stroge) agente (surove) stvarnosti.
Krenuo je u drugu prostoriju.

Časovnici.
Su ga očaravali.
Kako bi ušao u sobu zapljusnula bi ga kakafonija umirućeg sveta. Dok je još i mogao prebrojati svoje radio prijemnike, časovnike nikako više nije. Svaki delić četiri visoka zida bio je prekriven satovima. Onda stolovi i police na kojima su bili budilnici i razni stoni primerci, pa onda silne fijoke za ručne i džepne satove.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak. U nedogled. Iz hiljadu složenih mehanizama. Sama pomisao na broj zupčanika u toj prostoriji vodila ga je ka nekim suludim ciframa. Naravno, bilo je tu i digitalnih, jefitinih kineskih, ali i komada za koje je dao čitavo bogatstvo. Časovnici su ostali njegova jedina apsolutna ljubav.
Ljubavi daješ sve. Zar ne? Na i najmanji znak ustezanja, cicijašluka, premišljanja, nedoumice - diži ruke.
On je želeo dati čitavog sebe nekoj devojci, možda čak i muškarcu, ali prerano je shvatio da je to nemoguće. Nisu ga zanimali parčići, komadi, otrgnuti ili sažaljivo podati. Sve ili ništa.
Časovnicima i vremenu kao takvom je makar mogao dati celog sebe.Mnošto ih je ležalo u velikim kartonskim kutijama, još je čitavo brdo imao na tavanu.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak.

Stilovi i epohe su se preplitali tu. Haotično i razbacano putovanje kroz vreme putem merača vremena. Možda su mu najdraži bili "art nouveau" i "jugendstil" komadi, posebno su ga potonji opčinjavali svojom apstraknošću i gotovo uznemirujućom notom. Za neke od njih je dao i po tri-četiri ili čak i više hiljada evra. Pa, ipak, najčešće bi mu oko palo na jedan sasvim jednostavan,  a opet genijalan komad modernog dizajna. Jeftin mehanizam sa dve pravougaone, malo deblje kazaljke bio je smešten unutar metalnog kaveza, nepravilno isprepletenih rešetkica. Po ćoškovima je bio izgreban i olupan, čak ulubljen na jednom mestu. Bacao je taj sat bezbroj puta, ali nije uspeo da ga razbije. Kreator konkretno tog komada je bio ili genije ili Satana.
Njegova ljubav prema satovima se stalno graničila sa mržnjom. Kao što i svaka prava ljubav to čini.
Skinuo je rukavice. Uvek bi dodirivao časovnike golim rukama. Podigao maleni sat u kavezu i bacio ga. Udario je o pod, odskočio, prevrnuo se nekoliko puta i nastavio da kuca. Još neko vreme je gledao tu savršenu metaforu, taj metafizički krug - vremena (kojeg smo talac) smeštenog u kavez.
Tik-tak-tik-tak-tik-tak.

Centralno mesto zauzimao je luksuzni, antikvarni časovnik baroknog stila napravljen negde oko 1870. godine. U pitanju je trodelni komad, mehanizma čuvenog Japy Frèresa, a bronzane spoljašnosti koju potpisuje H. Luppens. Sa strane su išla dva svećnjaka sa mestima za po tri sveće - koje su stalno gorele u tom malenom hramu posvećenom vremenu - centralni komad je bio sam sat sa modelima delfina, likom boginje pri dnu i većom urnom na samom vrhu.
Sat je išao unazad.
Pored njega je na bronzanoj ploči stajao urezan datum.
02.01.2033.

REZ
Leži u krevetu. Go. Desno je ona. Ruka joj je na njegovim maljavim grudima.
REZ
Ona? Devojka sa kojom je izgubio nevinost. Otkud ona? Mala, debeljuškasta, ali i dalje savršeno lepa u licu i punih dojki.
REZ
Klima mu se zub. Dvojka, gore levo", čuje glas svog stomatologa.
REZ
U kupatilu je. Pred ogledalom. Koncem čisti zube. Ponovo se klima. Vrhom jezika ga dodiruje. Čak i pod nežnim dodirom se klima. Ali čačka dalje. Lagano vrh zuba hvata prstima. Čuo je neku galamu. Dolazi spolja. tTrgao se u pravcu zvuka. Ništa. Okreće glavu nazad ka ogledalu. Nema zuba. Među prstima je. Crn i izjeden u korenu. Zveckanje. Još jedan je ispao, sam od sebe, u svetlo plavi lavabo. Drugi. Treći. Gleda svoj krezav i krvav osmeh.
REZ
Nazad u krevetu. Njene ruke u njegovoj kosi. Prolaze kroz nju. Vešti prsti. "Bože, pogledaj!" Pred očima njena šaka prepuna njegovih dlaka. "Pa, ti ćelaviš!"
REZ
Na leđima leži, ruke vezane kanapima i razapete. Noge takođe. Ona je na njemu. Spušta se dole. Miluje i golica ga njena gusta kosa. Veštim prstima hvata njegov kurac. Oblizuje ga sporo, nekoliko puta. Spušta ruku svoju od grudi, preko stomaka, sve do dole. Grebe ga i kida pubične dlake. Čvrsto steže kurac u korenu. Zatim hvata testise. Jako. Boli ga. "šta je ovo?", pita. "Možda bi trebao da proveriš ovo, čudno je, kao kuglica neka..."
REZ
Lekarka pred njim. Matora i ružna. "Imaš rak testisa! Umrećeš. Umrećeš.
Umrećeš. Umrećeš. Hahahaha!
Umrećeš
Drugi. Januar. Dve hiljade trideset i treće.
02.01.2033.
02.01.2033!"
Brojevi izlaze iz njenih usta i lete ka njemu.
02.01.2033.
02.01.2033.
MRAK!
Jutarnje svetlo.

Sanjao je datum svoje smrti. Isti dan je naručio ploču sa ugraviranim brojevima. 02.01.2033. Stavio je pored sata, isti namestio da ide unazad i zapalio sveće. Odsekao je mali prst na levoj nozi, spalio ga i pepeo stavio u urnu na vrhu sata.

Jedan sto je bio preuređen tako da je imao ukupno petnaest fijoka, sve su bile prepune raznolikih satova. Sve osim jedne. U toj jednoj bio je samo jedan časovnik. Džepni Zenith. Sa urgaviranom lokomotivom na poklopcu. Ali sav u komadima. Lanac, zupčanici, parčići stakla, kazaljke... Sve je bilo skupljeno i stavljeno u veliku kutiju za nakit, ogrlicu neku na primer.

"Šta li je unutra?"
Vruće i sparno veče 1994. godine.
Dečačić šeta u krug po dvorištu porodične kuće.
U levoj ruci jako steže džepni sat pokojnog dede. Na satu je ugravirana lokomotiva.
"Šta li je unutra?"



Matriks? Šta li je život? Gde su svi? 


Bubanj Potok.
Preko nedelje bila je to najveća otvorena pijaca polovnih automobila u zemlji, subotom se pretvarala u buvljak polovne i - vrlo verovatno - kradene robe. Srećom pa nije imao moralnih dilema te vrste. I krađa je posao, sa svojim rizicima i nagradama, kao i svaki drugi. Nije smatrao da je lična svojina nedodirljiva svetinja, mada nikako nije bio ni komunist ili anarhist - u kući je držao sačmaru, dva pištolja - Crvenu zastavu i Parabellum 1908 - kao i JNA verziju kalašnjikova - M70A. Na lopovima je da kradu, na njemu da odbrani svoju imovinu. Jednostavno.
Dugokos, sa naočarima i u odelu zapravo nije bio crna ovca na buvljaku. Tu je - pored raznolike robe - pronašao i umetnike i pisce, profesore sa Filozofskog i Fakulteta političkih mauka. Očekivana sirotinja tu je tražila jefitnu belu tehniku, auto-delove, bicikle, alat, pa čak i švercovanu hranu koja je bila značajno jeftinija no u prodavnicima. Njega i njemu slične su zanimale sve one trice i kučine nebitne, uslovno rečeno, običnom čoveku.

Običan čovek.
Normalan čovek.
Kao koncept je njemu delovao lažno. Nemoguće. Čovek je u bogatom ekološkom sistemu zemlje najveća anomalija, nepravilnost i ludost - niti u pozitivnom, niti u negativnom smislu, već je to uzimao kao prostu faktu. Pa samim tim, sveden na pojedinca i po njemu pravljenje modela "normalne ludosti" bilo je misaoni debilizam.
Nikako, oh nikako, kruna evolutivnog stvaranja. Shvatanja ljudi devetnaestog veka sasvim su pogrešna, a kod pojedinica opstaju i danas. Neke životinje, za koje bi se reklo da su na evolutivnoj lestvici daleko ispod sisara, pokazuju daleko naprednije osobine, poput oktopoda koji bez problema otvara teglu sa nagradom unutar iste. Pogrešno je, naravno, posmatrati evoluciju kao proces koji ide provolinijski napred, gde "napred" zapravo stoji za  sve napredniji i napredniji, inteligentniji oblik života. Pa je tako, mislio je on, iluzorno, neodgovorno i lenjo čekati da evolucija i od čoveka napravi super-biće.
Ljudi koji su na bilo koji način implicirali da nisu obični, već da su iznad većine, bili su za njega tek poseban vid idiota. Nikako nije mislio za takav stav kao iskaz nepristojnosti - jer ni u pristojnost nije verovao, niti joj se pokoravao - koliko limitiranost uma. Ukoliko već mislite da ste bolji od drugih, nema nikakve - ili je ista makar umanjena - ambicije za daljim unapeđenjem.
Ponovo bi pomislio na datum svoje smrti. Na činjenicu da su svi njegovi bliski srodnici mrtvi. Da i on u datom trenutku - koliko živi, isto toliko i umire.
Nije bio spreman da svoje postojanje prepusti inertnim zakonima prirode, slučajnoj intevrenciji uzvišene inteligencije - bilo vanzemaljske, organske ili pak božanske prirode - ili pak samodovoljnoj dekadenciji i lažima kojima bi sebe ubeđivao da je išta do ćosavog primata.

Nalazio je tu svakave sitnice i beznačajnosti koje su mu služile kao zamena za ljubav, uredan seksualni život i milione na bankovnom računu. Nakit, ordenje, upaljače, stripove i knjige, diskove i vinil ploče, stari novac, igračke... Sve što bi jedan hrčak, zarobljen u telu čoveka, mogao smatrati vrednim kupovine i dovlačenja u svoju rupu.

Toga dana - ne posebno uspešan lov, mada i ne baš sasvim loš. Okasnio je. Dobro se znalo da se na buvljak, ukoliko želite ugrabiti posebne dragocenosti, ide zorom. Probijao se kroz improvizovane tezge postavljene na auotmoilima, rapsklopivim stolovima ili na samoj zemlji, sa najlonskom kesom u ruci u kojoj su bili maleni sovjetski trazistor - Selga 404 E - kojim je bio posebno zadovoljan, kao i jedan Junghans budilnik sa rimskim brojevima i posebno odrtavljenim izgledom, za koga je bio gotovo siguran da ga več ima, negde, ali nije hteo da rizikuje pa ga je pokupio.
"Zdravo, Milovane."
Milovan je bio tužna, ali uobičajna srpska priča. Diplomirao istoriju na Filozofskom fakultetu, ali nikada nije našao posao. Na buvljaku je preprodavao knjige, a povremeno se odricao i nekih iz sopstvene kućne biblioteke. Savršeno je znao milivojev inventar, pa su ga zanimale samo nove knjige. Nije bio dve nedelje na buvljaku i to je značilo da se svakako nakupilo novih komada za prodaju.
Smrknuti, srednjovečni čovek, već uveliko proređene kose i sa debelim naočarima na nosu pokazao mu je rukama gde su novododati naslovi.
"Biblioteka je lopta...", rekao bi Milivoje.

"Otkud ti ovo?"
Nasmešio bi se Milivoje. "Okreni poslednju stranicu.
"Gospode..."
"Suštinski doneo sam je isčekujući tebe. To je prvo američko izdanje, iz 1968. i da, lično ju je potpisao!"
Zadivljujuće dobro očuvana. Strane su požutele i nosile težak miris godina, duvana i ustajalosti. Na prednjoj korici je centrom dominirala telesina ovce, glava odvojena trupla, a ispod nje četiri nogu... "Sanjaju li androidi električne ovce?" "Kako? Otkud tebi?"
"Duga je to priča... Ne mogu ti je prodati za manje od tri hiljade. To je minimum. Prošle nedelje bila neka devojka, želela ju je uzeti, ali nije imala novaca. Doći će danas, rekla je."
Nije imao ni najmanjeg prava da sumnja u to. Milivoje nije bio pravi i vešti trgovac. A, knjigu bi svejedno uzeo. Već se hvatao za novčanik kada, kao prizvana rečima nesuđenog istoričara - Ona.
Stajala je pored njega, gledala ga u oči i smešila se. Prvi utisak. Krucijalan. Kako je divna bila. Malo niža od njega i mršava, crnokosa i tamne puti. Zubi - savršeno beli, oči - krupne i sjajne. Izmamila mu je stidljivi, nesigurni osmeh.
"Daću vam tri i po hiljade za knjigu", obratila se Milivoju.
"Imaš li običnu olovku?", upitao je prodavca. Milivoje je iz prednjek džepa izvadio "patentaru".
Ponovo je otvorio knjigu, na poslednjoj strani, na brzinu je napisao nešto, vratio olovku. Zaklopio je knjigu. Posegnuo za novčanikom. Izvadio pet crvenih novčanica. "Izvoli", pa je zatim knjigu pružio prelepoj devojci u koju bi se, da nije odavno doneo odluku koja mu je to zabranjivala, do ušiju zaljubio odmah tu, na prvi pogled. "Pozadi je moj broj...", reče joj, poklonio se tek lagano, okrneuo i razmišljao o tome kako mu izgleda zadnjica dok odlazi?

*****

"...Filipa sam počela čitati u srednjoj školi i od tog vremena je verovatno ostao moj omiljeni pisac, kao što mi je Death in June omiljeni bend, kada se sve sabere i oduzme. Ne razumem ljude koji ne mogu locirati taj jedan, jedini bend, koji te vuče kroz život ili makar pola života. "Ja slušam sve", ništa sporno i ja takođe, ali, opet, moraš imati omiljen bend."
Pričali su preko telefona. Nikada mu takav vid komunikacije nije bio blizak. Nepotpun, klaustrofobičan, pritiskajući. I nije mogao videti oči. Zvala se Ivana. I imala je tako mekan glas, reči kao da su stvorene od magle i duvanskog dima. Toliko milozvučne, nežne prema čulima, duši i umu. Gotovo je počeo da se pita šta je imao protiv reči na prvom mestu?
"Andrej", obratila mu se po imenu, "koja ti je njegova omiljena knjiga?"
Zamislio se. "Ubik. Zato što", nije čekao da mu postavi to potpitanje, i samog su ga nervirali tako prosti, neinteresantni i nekonstruktivni odgovori, "je teškom drogom indukovan, verovatno. Jako mi je halucinogen, paranoičan, atmosferičan. Da, da, atmosferičan. A, verujem da je i jedan od prvih Sci-fi romana koji efektno kritikuje potrošačko društvo..."
"Droge... Čitah o nekom, čini mi se, mađarskom naučniku koji je žestoko bio navučen na amfetamine, koristio ih je svakodnevno, čitavu karijeru, spavao po tri-četiri sata u vrh glave i neki kolega ga je kritikovao i smarao kako je narkoman. Ovaj ispizdeo i opkladio se sa njim da će izdržati mesec dana bez droga. I, naravno, uspeo je. No, na kraju je rekao kolegi: "Ja sam bio mesec dana bez amfetamina i tebi dokazao da nisam ovisnik, ali ti svetskoj matematici duguješ trideset dana mog rada - satima sam sedeo pred belim papirom, neuspevajući išta da zapišem." Andrej, šta te nervira kod ljudi?"
"Možda je baš taj kolega dobar primer onoga što ne podnosim kod ljudske rase. Guranje nosa u tuđa posla. Mada, ljudi me i nerviraju i ne nerviraju. Kada mislim o njima, kada se nateram da mislim o njima - nerviraju me. Uglavnom ne mislim, uglavnom me ne zanimaju."
"Mene nerviraju sitnice. Mirisi, smradovi ljudi. Nervira me način na koji pričaju, ako nije tečan i ubedljiv. Nervira me kada ne znaju da pišu, kada brkaju slova, kada neodvajaju rečcu ne od glagola, a odvoje je od prideva, kada odvajaju znak interpunkcije od prethodno napisane reči . Reči su ogledalo čoveka i nerazumem kako se netrude da izgovoreno nebude ubedljivo i lepo , a napisano , posebno u ovo sajber doba , makar na najnižem nivou - ispravno .A , da nervirajume ljudi koji koriste više upitnika ili uzvičnika !! ! Znamo šta je Teri Pračet rekao o njima."
 "Šta voliš kod ljudi?"
"Ideje i pitanja. Volim kada me pojedina osoba sasvim obuzme idejom ili pitanje. Onako, žestoko majndfakuje. Volim kreativnost bilo kakve vrste, umetnost, njah... Može se reći vasceli dijapazon klišea. devojka iz  Vudi Alenovog "Menhetna", a?"
Nasmešio se. "U modernom svetu nameće se nekolicina metafizičkih pitanja kao posebno aktuelna i zanimljiva. Prvo je: "Da li živimo u simulaciji?". Naravno, pitanjem se bavio i Platon sa svojom pećinom, pa i Niče, ali je Bodrijar, a posebno Matrix trilogija - mada negde odjeke Platonove pećine nalazimo i kod Žodorovskog - a sve skupa praćeno suludim napretkom računara - nastankom interneta i naprednih video igara, postalo aktuenije..."
Kroz slušalice došao je krkljav zvuk dosade i nedostatka strpljenja. ""Za bilo koju formalnu teoriju koja potvrđuje osnovne aritmetičke istine, može se konstruisati aritmetičko tvrđenje koje je istinito ali nije i dokazivo unutar same te teorije. To znači, da bilo koja teorija koja je sposobna da izrazi elementarnu aritmetiku ne može biti u isto vreme i konzistentna i potpuna." Gedelova Prva teorema o nepotpunosti, verovatno jedan od vrhunaca čovečije misli. Ukoliko smo unutar kompleksnog sistema kakva je simulacija, koja potiče iz bilo kog izvora - može biti inteligentna civilizacija, Bog, može biti, lupam, knjiga - mi unutra ne možemo spoznati istinu spolja. To pitanje je sasvim jalovo. Takođe, možda paradoksalno, Gedel je pokušao da dokaže postajanje boga koristeći matematičku logiku. "Nužno postoji neko x takvo da je x nalik Bogu." Pucaj dalje."
"Gaja hipoteza?"
"Pitanje za tebe: šta li je život? Šta je taj najniži zajednički imenilac za vasceli život?"
"Mi, svakako, kao civilizacija nemamo jedinstvenu, naučnu definiciju života. Što je po meni stravično. Većina naučnika, pa čak i filozofa dvadesetog veka se slaže da je smrt konačni kraj, raspad materijalnog - pošto duhovno u ogromnoj većini odbacuju - i povratak te materije u beskrajno kruženje u prirodi. Dakle, smatraju da znaju šta je smrt, ali ne znaju šta je život."
Tišina.
"Naježila sam se malo. Pa, svejedno, pokušaj, daj neki svoj odgovor."
"Nagon ka samoodržanju. To je najniža zajednička osobina svega živog."
"To boli. Život zbog života samog? Sama sebi dovoljna pojava? Ishodište čitavog svemira?"
"Da li je inteligencija ishodište života? Kruna?"
"Ne znam. To niko ne može znati. Ljudi se silno diče svojom inteligencijom - oni sa visokim koeficientom iste organizuju se u udruženja, oni sa nižom pate zbog toga ili ubeđuju sebe da to i nije posebno bitno, a svi skupa ne znaju da li je inteligencija, sa stanovišta evolucije i održanja života, pozitivna pojava i osobina. U redu, jasno je da je ona čoveku na kratke staze donela boljitak. Pokušaj naći životinju sličnu čoveku - veličinom i količinom hrane koja joj je potrebna da preživi, a da je njena populacija ne šest, već tri, dve milijarde. Milijardu jednu? Nema je. Organizovanoj poljoprivredi možemo zahvaliti na tim silnim milijardama ljudi. Poznat li ti je Fermijev paradoks?"
""Gde su svi?", naravno."
"Veličina svemira je sumanuta, starost je silna, a kada uzmemo razvojni put čoveka unutar njega - od primata do inteligencije koja je sposobna da napusti svoj matični svet - koji se svodi na par kosmičkih trenutaka, jasna logika nam govori da bi svemir do sada bujao od života. Da bi imali stotine civilizacija ili makar jednu koja je kolonizovala vasceli univerzum. Nema ničega, koliko mi vidimo. Gde su svi? Moja teorija je da je inteligencija na srednje i duže staze pogubna. Da inteligencija uopšte nije u stanju da stvori interstelarnu civilizaciju. Da inteligencija - na ovaj ili onaj način - na kraju uništi i pojede samu sebe. Života negde tamo ima sigurno, ima ga u izobilju, ali sumnjam da postoji tehnološki naprednog života."
Po prvi put u životu nije osetio potrebu da se pohvali rezultatima testova inteligencije koje je odradio.
 "Da li u svetlu toga možemo posmatrati Hipotezu Gaje? Samoodržavajuća, savršena homeostaza koja eliminiše svaki remetilački faktor?"
"Da li bi sutrašnji nuklearni rat na globalnom nivou mogao da se posmatra kao intervencija planete? Inteligencija bi mogla ubiti planetu."
"Ono što je mrtvo - ne može umreti...", rekao je gotovo nemarno, usput.
Tišina. Duga tišina. Njeno plitko, sporo disanje. Možda neka muzika u pozadini.
"Hoćeš da dođeš do mene?"
"Naravno."
"Čekaj... još jedno pitanje, Voliš li Tarkovskog?"
"Naravno. Njegovi filmovi su jedni od retkih koje gledam iznova i iznova.... njega gledam, a Džojsa čitam bez kraja i konca."
"Divno. Takođe. Mada mi je kod Tarkovskog uvek nešto smetalo."
"Šta?"
"Dijalozi koji se silno trude da budu pametni."

*****

Vrata mu je otvorio muškarac. Nag. Malena, smežurana kita visila mu je među nogama. Bio je depiliran ili vrhunski pažljivo izbrijan. Nije očekivao dati prizor. U ruci je kao debil držao flašu vina i stoni sat koji je izvukao iz svoje kolekcije. U zadnjem džepu imao je kondome.
Srce mu se steglo, stomak zavrteo i skupio, a muda kao da su se osušila.
Kakva je ovo šala?

*****

Bila je kolenima i dlanovima oslonjena na pod. Ispred njega. Glava joj je bila zarivena među noge onog čoveka. Nije želeo znati njegovo ime. Nabijao je svoj kurac lagano. Jednom rukom na njenom kuku, drugom je stezao i pljeskao njenu zadnjicu. Na levom guzu je imala veliki mladež nepravilnog oblika i ispucale teksture. Moraće da joj kaže da obrati pažnju na to. Nabio bi srednji prst u njen anus. Duboko. Ceo. Kada ga je izvukao - bio je savršeno čist.
Pljunuo je na prste i ponovo ih gurnuo u ivanino mršavo, ravno dupe.
Polako je kurcem ulazio u njen analni otvor. Njeni odsečni uzdasi su konačno nadjačali prenemaganje onog lika.

Svršio je po njenim leđima. Obilato. Dugo nije jebao, a masturbacija je za njega bila intelektualni napor na koji nije mogao da se natera. Vazda je imao problem sa koncentracijom. I osećajem srama na kraju te bedne balade.
Dok je anonimni čovek zauzimao njegovo mesto, a istovremeno umakao prste u njegovo proliveno seme i oblizivao ih, Andrej se na brzinu obukao i pobegao iz stana na Voždovcu.

*****

"Tražio sam viski, ne gomilu leda. Sipaj novo." Sedeo je za šankom, pa je mogao biti siguran da mu barmen neće pljunuti u piće. Doduše, malo pljuvačke je bilo prihvatljivije od šake leda. Začudio se što pab u kojem je završio nakon nesretnog koitusa, ima Highland Park 12.

 Pitao se zašto se njemu dešavaju takve stvari? Generalno zatvoren prema ljudima, nezainteresovan za iste, čak je sve češće osećao otvoreni i iskreni prezir. Kako je uvek završavao u nekim suludim varijantama, sa neki suludim ljudima?
Naravno, elementarna seksualna sloboda. Nije imao nekih problema sa tim. Nije mu to bila ni prva trojka tog tipa, mada je principijalno smatrao da jedina prava trojka podrazumeva - dve devojke i njega, da je večerašnja varijanta nepotrebna... gužva, sa kojom je imao problem na estetskom nivou.
Zašto se osećao tako prljavo, smrdljivo i bedno?
Ivana mu se učinila kao neko u koga je mogao da se zaljubi. Da nije pukotina od čoveka. Ispostavilo se da je i ona sjebana, možda čak i tememeljnije od njega samog.
 U momentu slivanja trećeg viskija niz grlo i naletu nepatvorene patetike, o sebi je razmišljao kao o klišeiziranom noćnom leptiru koji nasrće na sijalicu ili otvoreni plamen. Bez obzira na generacije i generacije spaljenih predaka, taj nesretni leptir nanovo leti u svoju smrt. Evoluciji će verovatno trebati još neko vreme da nauči te slepce. On nije imao eone na raspolaganju. Samo svoju šaku inteligencije koja bi trebala da ga vodi. I on se ceo život zamađijano zalaće ka vrelini svetla i živog ognja. Nikada zadovoljen manjim od toga, uvek povređen predmetom svoje žudnje.
Koliko god da je sebe ubeđivao da se nikada neće zaljubiti, jasno mu je da mu čak i sada malo fali, ako već nije prešao granicu. Neopevana budala. Jedan slučajni susret, telefonski razgovor i jebačina koja je bila sve samo ne dobra. Njemu dosta da ga sludi.
Četvrti viski.

"Platiš piće ukoliko ti ispričam zanimljivu, neverovatnu priču?", upitao ga je odrtavljeni, pomalo smrdljivi starac. Zapravo i ne starac, koliko dotrajali srednjovečni čovek. U pabu je bilo mračno, pa opet video je Andrej niz ožiljaka po licu i rukama dotičnog čoveka.
Što da jebeno ne? "Platim ti piće odmah sada odmah, da podmažemo." Pokazao je barmenu - dva dupla viskija bez leda. Kafanska pantomima je dragoceno umeće.
"Da li možeš da zamisliš kakav je starački seks? Naravno da ni ne možeš. Čaroban je. Tako se završio dan. Žena i ja smo vodili ljubav. Naravno, neću te lagati, u to vreme erekcija je već znala da me izneveri. Bilo je to normalno za čoveka mojih godina, pa ipak te večeri sve je bilo savršeno. Seks u mlađim danima je sprint, nekada na toliko kratke staze da i ne znaš da li ti se dogodio, u tvojim je to užitak, spektakularan, sve je sklopljeno u savršenstvo - ti si iskusan, vešt, većina tvojih partnerki takođe- osim ako nisi ološ koji zavodi klinke. Zlatne godine. Jebačine tvog života, kojih ćeš se sećati do samog rkaja, veruj mi. Kada omatoriš, odrtaviš, seks je... pa ponajviše smešan, opuštajuć, a i brate moj - traje. Verovatno je lep samo ako je a osobom koju i posle toliko godina - voliš. A, veruj mi, u starosti smao ljubav ostane. Samo izdržiš dvadeset-trideset godina govana i dobiješ med na dnu kace.
Kako god. To se završilo, legli smo da spavamo. Prva je zaspala i zahrkala. Voleo sam čak i to hrkanje. Ne preterujem, ne serem sada, zaista sam voleo. Čak mi je, paradoksalno, pomoglo da izlečim nesanicu od koje sam patio čitav život. Kroz čitavu mladost i srednje doba, spavao sam u proseku po tri sata, u vrh glave. Danima sam gurao bez sna, da bih se jednu noć komirao, preparirao od spavanja. I tek sa njenim tihim, ujednačenim, monotonim hrkanjem našao sam svoju zen bašticu.
Zaspao sam možda pola sata posle nje i probudi se... pre nje. Više nikada nije otvorila oči. Ležala je pored mene hladna i ukočena već.
Mrtva.
I šta čovek mojih godina može da uradi u takvoj situaciji? Ustao sam i krenuo ka krovu zgrade. Skočio. Samo u belim gaćama. I tu dolazi neverovatni deo. Zastajem negde na pola puta. Novobeogradski neboder. Petnaestak spratova. Nevidljiva sila me drži suprotno volji majke gravitacije. Lebdim na nekih dvadeset metara od tla. I pojavljuje se ona. Pazi sada, jedva je vidljiva, ali je vidim. Vidim je kao distorziju prostora recimo. Kao da je napravljena od stakla, pa se kroz nju slika krivi, iako je providna. Humanoidna je. Noge, ruke, kosa, dojke, velike dojke. Oči joj sijaju. Ljubičaste su. Skida mi gaće. Kida naživo polni organ, ali ja ništa ne osećam. Podiže me dole i onda kreće da me razbuca o zemlju. Daje silovito ubrzanje mom telu i zakucava me o beton. Budim se pored reke, pored Save. Go i sav u ovim ožiljcima. To je bilo pre četrdeset i pet godina. I dalje sam živ."
"Ono što je mrtvo - ne može umreti."
Andrej se izbezumljeno okrenuo. Iza njega je staja Ivana. Isti onaj divni osmeh. "Otkad...?"
"Taman dovoljno. Ja Vam verujem. Andrej, zar nije zaslužio svoje piće?"

*****

Ležali su na podu njegove sobe sa satovima. Haotični otkucaji stotina časovnika. Voleo je jebati u toj sobi. Bili su nagi. Pušili su. "Ti inače ne pušiš?", upitala ga je.
Izdahnuo je. "Šta znam, za mene ti je to društvena kategorija, poput pića. Nikada ne pušim sam. U kafani popušim po dve pakle, tri, cigaretu na cigaretu."
"Jaku volju imaš."
"Ne bih rekao. Da je zaista imam - ne bi ležala ovde." Nasmejao se, iako je ozbiljno mislio.
"Nećemo se više viđati?"
"Ne."
"Nikada više?"
Uhvatio ju je za ruku, pomogao joj da ustane. Odveo ju je do sata što je išao unazad, sa pepelom njegovog malog prsta i pločicom na kojoj je bio upisan datum njegove smrti. "Drugi Januar dve hiljade trideset i treće godine. Nađimo se koji dan ranije, za doček. U istom onom pabu. Može?"
Nije razumela, ali je klimnula glavom.



Intermezzo


Planeta Zemlja. Gaja.
U momentu dok joj se približava meteorid prečnika dva kilometra. Meteor koji lako može sasvim da uništi život na njoj, a svakako da svede biodiverzitet na minimum.
Budi se iz sna.
Dopire svojim moćima do svake pojedine ćelije svoga bića. Ulazi u umove životinja i ljudi, u srcda biljaka, uzima energiju. Ljudi padaju mrtvi jedan za drugim. Najviše od njih uzima. Žrtvovala se. Sopstvenu homeostazu je uništila zbog njih.
Oko sebe gradi štit.
Isijava toplotom i svetlošću.
Pola svoje energije podaje u to.
Sunce za poneti.
Druga polovina. Skreće sa svoje putanje. Opire se gravitaciji Sunca. Ide dalje od njega. Kreće na svoje putovanje.
Kroz prostor.
Između zvezda.

*****

Pustio je pesmu, legao na pod.
"Find a big man to stand beside you.
Take him down to the river, show him my bones.
Tell him there lies a friend I once knew..."

*****

Prodirao je u nju.
Isprva leden i strašan.
Zatim vreo, vatren i strašniji.
Ogroman, moćan.
Težak i debeo.
Parao ju je. Kidao. Cepao.
Bila je silovana. Uživala je.
Nije bila spremna sama na to, oklevala. Učiniće to umesto nje. Vratiće joj mir.
Konačno je ušao u nju svom snagom.
Kapljice tečnosti i pare.
Uzdahnula je. Zatresla se.
Svršila.
Dvokilometarski meteor srušio se u Atlantski okean.



Ono što je mrtvo - ne može umreti.


Sa godinama strah od smrti se samo pojačao.
Logično.
Gotovo ga je u potpunosti slomila i gurnula sa one strane razuma i depresije spoznaja neumitnog slabljenja tela. Iako nije verovao da će tako brzo doći, sumrak njegove snage i mladosti stigao je već nekoliko godina iza tridesete. Konačno je postao svestan zašto svaki sportista u tim godinama lagano završava karijeru. Bilo je poražavajuće. Snovi o opadanju kose i kvaenju zuba postali su stvarnost. Kao i sve učestaliji bolovi u leđama, pojava proširenih vena na nogama, pivskog stomaka. Zamarao se brže. Bez obzira na fizičku aktivnost - vožnju bicikla i trčanje pre svega, zarđala nemoć ga je stizala.
Datum sa pločice, datum iz onog paklenog sna - približavao se.

Šta li je unutra?
Šta li je život?

S godinama usporio je, ako ne i sasvim prestao da kupuje nove časovnike. Valjda i najveća ljubav, kojas se sasvim rganiči sa opsesijom prođe. Sve prođe. Čovekov duh nestalan poput vetra i nepouzdan poput brojenja plodnih dana.
Nove opsesije.
Veliki stakleni akvarijum. prepun belih, laboratorijiskih miševa. Zgrabio je jednog.
Držao ga je čvrsto u šaci i... skalpelom mu prerezao grlo.
Procvat robotike.
Naručio je iz japana deset modela robomiševa. I dalje rudimentarne veštačke inteligencije, ali sjajnog skeleta i motorike. Imali su tako prirodne pokrete. Čudilo ga je to. Uvek je smatrao da će pisanje koda biti lakše od integracije svega toga u fizičko. Pa zar kompjuter ne igra šah bolje od čoveka? A, možda je samo šah jednostavna igra? Koliko god nekada bila smatrana za vrhunsku intelektualnu veštinu.
Možda su naši ciljevi, naša merila, dometi našeg intelekta jednostavno bedni? Možda naš um-mozak, šta god bio, ko god da je u pravu - idealisti, monisti, dualsti, materijalisti... - sasvim bezvredan? Možda je čitava njegova misija debilna?
Spasiti um.
Telo je smrtno. Haba se. Kvari se.
Kolekcionar u duši. Sindrom hrčka.Možda je to uvek bila prosta zamena za nešto dublje, za ljubav, za stvarnu sreću. Kolekcionarstvo i hedonizam - pojmovi izmišljeni i razvijeni od strane nesretnih ljudi.
Habanje.
Propadanje.
Svašta je za svoga života skupljao, čuvao. Stvari od metala to nikada nisu bili. Poznavao je čoveka koji je imao stotine minijaturnih modela automobila, neki stari i po pedeset i više godina. Njegova beskrajna borba sa korozijom je bila epska i strašna.
Materijalno je ništa.
Telo mora umreti!
Pa, makar se i ispostavilo da je um bio bezvredan spašavanja.

Desetine i desetine pokušaja.
Ubijao bi miševe, vadio njihove mozgove i pokušavao da ih priključi na robotsko telo.
 Bavio se misticizmom. Proučavao nacističke eksperimente, alhemiju, vudu magiju, mitove o vampirima.
Postao je mračni spoj intelekta i ludila. Kreacije i destrukcije. Sve i svja je pokušao, ali bez uspeha.
Pa, konačno!
Konačno, više sreći, nego bilo čemu drugom mogao je zahvaliti. Pronašao je tečnost koja je održavala život uma unutar artificijalnog tela i ne samo to - već je vodila njegovu moć do najsitnije dela složenog mehanizma sastvaljenog iz žica, čipova, veštačkih kostiju i, zglobova i mišića.
Tečnosti bi proždirala mozak, upijala informacije i čuvala ih, pružajući mogućnost stvaranja novih.
Formula tečnosti je bila... CENZURISANO.

Mali, vaskrsnuti miševi jurcali su svuda po njegovoj kući i imanju,. Izluđivali njegove brojne mačke.
Ono što je mrtvo - ne može umreti!

*****

"Imate rak", saopštila mu je lekarka. "Pluća."
Klimnuo je glavom. Bar da se nije čitav život uzdržavao, svodio divan na kafanu i posebne večeri.

Slomljen. Iako je to očekivao.
 San je bio istinit.
Nije želeo hemoterapije, za za operaciju je, kaže lekarka, već bilo kasno. Rekao bi čovek, da kada se već toliko plašite smrti, da bi ste o svom zdravlju više pazili?
U hodniku je sreo nju.
Isti osmeh.
Godine su prošle. Bila je u bolničkoj spavaćici, sa papučama na bosim stopalima. Bleda i ćelava. Ali bila je to ona. Ivana. Ništa od tamnog, gotovo tena bele kafe, niša od duge crne kose. Ali, opet ju je lako prepoznao.

*****

Bili su u njegovoj laboratoriji.
Sve je bilo spremno.
Nju će operisati on sam. Njega - hirurzi koje je platio.
Poljubio ju je u čelo, zatim zasekao živo meso.
Ubiće je, da bi je spasio.
Ono što je mrtvo...



U smrti - besmrtnost


Sedeli su na ledu severnog pola. Klima je konačno počela da se oporavlja. Beskonačnost ljudskog roda smanjila je potrebu za hranom i industrijom, a mnogo toga je i iseljeno sa Zemlje.
Gledali su polarnu lisicu, savršeno belu i pufnastu.
Grlio ju je, dok mu je bila okrenuta leđima.
Dodir više nije bio tako uzbudljiv dodirvao je njenu veštačku ruku, koja je bila tek pristojna kopija ljudske.
Dodirivali su se umom.U tišini i savšrenom miru severa, pod jarkim suncem koje bi zaslepljivalo nasvršene oči proto-čoveka, razmenjivali su ideje i pitanja.

*****

Evgenije je lebdeo iznad planete Zemlje i divio se njenoj lepoti. Jednim kadrom njegovih veštačkih očiju, najnovije generacije koje je urgadio koliko juče, u jendom kadru obujmio je čitavi matični svet čovečanstva. Njegovi okeani, šume, preporođena biosfera. Kažu naučnici da svakog dana ožive po sedam-osam izumrlih životinjskih i biljnih vrsti. U proseku.
Pitao se da li je to samo kamen sa nešto vode ili zaista može - ili čak mora - biti živi stvor.

 Evgenije je sreo svog druga iz srednje škole. Sergeja.
Negde u daljini igrali su vakuumbol. Pojedini su se spremali za trku do Meseca. Tamo se otvara novo postrojenje za proizvodnju električne enrgije na bazi solarnih panela. Treći su završavali muzej braći Strugacki, baš tu, nedaleko.
"Sergej, kako ste?"
Nasmešio se i poklonio mu se. "Rešio sam, prijatelju moj, konačno krećem na onaj put."
"Alfa Kentauri?"
Klimnuo je glavom.
"Tako, da ne kažem, peške?"
Iz džepa izvadio je maleni uređaj u obliku spirale sa okom prijektora na vrhu. "Vavilonka Biblioteka 5, najnoviji model, sve knjige ikada napisane su u njemu. On će mi praviti društvo, a vremena, jelte, imam na pretek."
Rukovali su se, iako je taj gest odavno bio prevaziđen.

*****

Joakim je bio uzbuđen. Zajedno sa svojim drugarima pio je rakiju od kajsija. Napunio je osamnaest, konačno!
Bili su pod velikom staklenom kupolom u obliku zvona, iznad njih prostirala se velika krošnja hiljadugodišnjeg hrasta, kroz vazduh se prosipala pesma ptica i raznoliki zvuci životinjskog sveta.
Akademija za mlade. Ustanova u kojoj su mlađi od osamnaest čuvani kao malo vode na dlanu - krhki i smrtni, bili su izolovani od spoljnog sveta nemarnosti i opasnosti, okruženi učiteljima i lekarima.
"Šta ćeš prvo učiniti nakon što umreš?", upiatala ga je Andrea, njegova najbolja drugarica.
Namsjeao se. "Veorvatno otići u Orbitalni bordel "Kod tri sise! Ćale mi je platio ugradnju kite od trideset centimetara."
Zakolutala je svoje implant-oči narandžaste boje. "Kako originalno..."
Stolu je prišao Učitelj. "Vreme je, Joakime. Vreme je da umreš."
Ustao je sa osmehom na licu, a drugari su pevali i aplaudirali, urlikali njegovo ime.
Vreme je da umre i počne živeti bez straha.



POSLEDNjA PORUKA

Koračajte.
Stazom ljubavi.
Stazom uma.
Stazom prirode.
Stazom čoveka.
Stazom mašine.
Stazom sreće i slučajnosti.
Koračajte.
Ne zastajte.
Zagospodarite svemirom
ili dozvolite da zaborav i ništavilo zagospodare Vama.




POGOVOR


Ovim se, makar za sada, okončava ideološki povezana, posthumanistička - možda u određenim momentima nadhumanistička - mini-serija započeta sa Progonom i nastavljena sa Novim Bogovima.
Određenih ideja za eventualne nastavke - svakako ima, ali se čini da su ovim pokrivene sve osnovne staze koje za svoje ishodište imaju prevazilaženja aktuelne, poražavajuće, forme čoveka.